Bilo bi jako prepotentno reći da je to bila inicijacija, bilo bi grubo reći da je to bila infekcija kazalištem, ali tu večer se dogodilo sve što se trebalo dogoditi u mom životu. Bio je to početak puta prema ovome gdje sam danas – o svom prvom kazališnom iskustvu na predstavi Dunda Maroja na ljetnim igrama prisjetila se glumica Doris Šarić Kukuljica na događaju ‘Grad govori Držića, koji je održan u subotu navečer u Lučija.
Interaktivni događaj okupio je mlade i stare Dubrovčane kako bi podijelili svoja iskustva o Držiću i njegovim djelima na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Program, kroz koji su sudionici podijelili svoja sjećanja, vodile su glumice Doris Šarić Kukuljica i Nataša Dangubić, sve u organizaciji redatelja Saše Božića.
– Postoji toliko priča koje Dubrovčani dijele s Držićem i njegovim tekstovima i izvedbama njegovih predstava da smo poželjeli čuti što to zapravo građani misle o Držiću. Na koji način kroz njegove tekstove, kroz priče o predstavama koje su nastajale po njegovim tekstovima oni misle i o Držiću, i o festivalu, i o životu u Gradu zapravo – rekao je Božić.
Grad govori Držića održao se prvi put pa su voditelji improvizirali, potičući atmosferu dijaloga i ugodnog druženja.
– Planova nemamo, zato smo u tremi. Plan je pokrenuti dijalog koji se stalno čuje na ulicama grada, a to je odnos grada i Držića. Obično ljudi kad ih sretnete svi imaju nešto za reći na tu temu, svi imaju svoje uspomene i sjećanja na Držića i njegove predstave. Jako su vezani uz to i jako im je to važno. Plan je da oni progovore, a ne mi glumci nego da govore građani koliko to njima znači i neke svoje uspomene – kazala je Dangubić.
U razgovoru sa sudionicima ugodno se iznenadila saznavši kako mnogi dijele njena iskustva i ljubav prema Držićevom teatru.
– Kroz život sam čula da se jako puno toga vezalo na Držića. Prvi put sam gledala Skupa kad sam imala sedam godina. Sad sam čula jednu gospođu koja je dosta starija od mene koja je isto gledala Skupa prvi put kad je imala sedam godina. Držić je nešto što nas sve zajedno veže – istaknula je.
Glavni dio programa otvorila je Šarić Kukuljica i podijelila svoja najranija sjećanja o Držićevoj dramaturgiji.
– Pričat ćemo neke male priče. Naše intimne otiske koji su ostali u našoj duši, a koji su vezani za Držića. Ja ću sad pokušati bit hrabra, premda mi to baš ne leži. Prvi Držić, 1966. Imam šest godina. Tata je došao s broda i ja čujem: „Moramo poći gledat Dunda Maroja“. Inače, oni su mene stavljali spavati u osam ura navečer, još je sunce bilo na prozoru, ja sam se morala s dekama pokrivati ako je bilo puno svjetla. Išao je jedan strašan nagovor, ja se nisam bacala po tlima i plakala, išla sam na drugi sistem upornosti, i tako sam jedno mjesec dana molila da moram i ja ići gledat predstavu. Uglavnom, to je na koncu bilo dozvoljeno. Noć prije nisam spavala od uzbuđenja jer ću prvi put ići na Ljetne igre – prisjetila se.
Ipak, jedno sjećanje se ističe, rekla je.
– Znate što sam najviše zapamtila? Zapamtila sam ogromnu tugu da Bokčilu i Pometu ne davaju jest. Oni su svi bogati, zašto su oni gladni?
Đivo Glanz