Organizirat ću posjet sa svima vama obnovljenim Lazaretima. Da vidite što smo mi to obnovili, kako smo to obnovili te kako to izgleda. Međutim, nabavit ćemo vam sigurnosnu opremu da vas ne bi stresla struja, jer tako vam izgledaju obnovljene lađe Lazareta – rekao je dubrovački gradonačelnik Mato Franković gradskim vijećnicima na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća Grada Dubrovnika u 2017. godini.
Rekao i mnogima dao za misliti. Jer ono posljednje ‘ulickano’ izdanje Lazareta, koje je posljednji put predstavljeno javnosti kao ‘obnovljeno’, nije naslućivalo baš takvo ‘sigurnosno upitno’ stanje. A kako je DuList bio gotovo jedini nositelj novinarske zainteresiranosti za pozadinu ‘afere Lazareti’ odlučili smo provjeriti točnost navoda dubrovačkog gradonačelnika te se svojim očima uvjeriti u pravo stanje u ono što bi se ubuduće trebalo zvati ‘Lazareti – kreativna četvrt Dubrovnika’.
Djeluje li previše ‘floskulativno’ ako se u novinarskom osvrtu napiše da su nas neke scene koje smo zabilježili u obilasku dubrovačke karantene, tog jednog od najznačajnijih spomeničkih kompleksa na području grada te onom što bi ubuduće trebalo biti samo srce kulturnog života grada – ostavile bez komentara? U ovakvim slučajevima to je zapravo manje bitno, jer ne kaže se zaludu kako ‘slika govori više od tisuću riječi’. Podsjećamo kako je riječ o jedinstvenom spomeniku graditeljstva i zdravstvene kulture koji se gradio u razdoblju od 1627. do 1647. godine.
Potemkinova sela
Od devet, kako ih je bivši gradonačelnik Vlahušić zvao ‘komercijalnih prostora’ u gornjem dijelu Lazareta, samo je Linđov uređen u suvenirnicu, a ostali nisu u funkciji. Dapače, u stanju su gorem od ‘roh-bau’ stupnja gradnje pa se promatrač lako zapita je li se tu išta radilo. Poput Potemkinovih sela, samo fasade na neki način blistaju, čine se kao izvrsno odrađen posao, ali stvarnost koja vas dočeka u unutrašnjosti prostorija krije potpuno drukčiju, vrlo lošu priču. Ulazimo u jedan od ‘komercijalnih prostora’. Na mjestu gdje su stale stare razvodne kutije ostala je velika udubina u zidu s virećim žicama. Žbuke nema, sve je ‘rustično’. Vidljivi su tek na jednom zidu tragovi torne koja je, pretpostavljamo, skidala staru žbuku. Nova nikad nije ‘legla’. Vlaga je jedino što se može osjetiti, posvuda. Električne instalacije su takve da ne bi mogle podnijeti zahtjeve nekog ugostiteljskog objekta, a o čemu se nekad govorilo, jer ne mogu podnijeti preveliko ‘gutanje’ struje. Saznajemo kako se veliki problemi stvaraju za vrijeme kiša, jer se unutar prostorija stvaraju velike lokve, a vrata i prozori su toliko’ napuhani’ da se jedva mogu otvoriti. Osoba koja nam je omogućila ulazak muku je mučila s otvaranjem i zatvaranjem, otključavanjem i zaključavanjem vrata.
Rasvjeta s Alibabe
Spuštamo se u jednu od lađa, gdje prije svega zatičemo pilo, čiji je odvod (od nekog čudnog materijala, ‘ojačanog’ izolirbandom) postavljen po principu ‘pljuni pa prilijepi’, reklo bi se ‘uboden’. Ulazimo u prostor koji bi trebao biti sprema, a u njemu ‘ogoljene’ instalacije hlađenja i grijanja. Ne želimo se približavati te upoznavati izbližega koliko bi u takvom stanju predstavljale opasnost po život čovjeka. Vrata do spreme smješten je zahod, gdje nam je već na ulazu jasno kako je i tu vlaga učinila svoje. Uz pomoć soli, kiše koja se slijeva niza skaline… Očekivali smo da će, s obzirom na sve troškove projekta, marke proizvođača rasvjetnih tijela biti one najrazvikanije, ali smo uočili tek marku JRY, prilično nepoznatu. ‘Guglajući’ bespućima Interneta pokušali smo saznati tko su dobavljači, ali su nas linkovi vodili uglavnom na internetske shopping stranice kao što su Amazon, Ebay te Alibaba. Tzv. DALI sustav upravljanja rasvjetom, postavljen u dvoranama lađa, na Alibabi košta od jednog do najviše tri dolara po komadu.
Kameni podovi u zatvorenim prostorijama lađa na brojnim su mjestima ‘mačani’, a premda se na prvi pogled može činiti kako je riječ o nekoj posljedici kiše, ipak je utvrđeno kako je riječ o smeđoj boji kojom su bojane vlažne grede. Pri održavanju, saznajemo, pokušavalo se takva mjesta tretirati električnim četkama, ali bezuspješno. ‘To je takav kamen, on ‘pije’ tekućinu, trebalo ga je impregnirati, ali to nije učinjeno’, kažu nam. Dio zidova građen je od sedrenog materijala, koji je tijekom radova ostao nezaštićen te se svakodnevno trusi. Iza pregrađenog zida izgrađen je šank, ali iza njega ni sudopera ni ičeg drugog. Pet bojlera za zahode još uvijek su uredno zapakirani. Naš opsežni đir završavamo, simbolično možda, u zahodu za osobe s invaliditetom. Sama vrata od zahoda su uništena vlagom, a u samom zahodu nas je dočekala otpala žbuka. Pomalo dolazimo do zaključka kako kompleks Lazareta u ovakvom stanju traži konstantno ‘servisiranje’. Pitanje je koliko je gradska uprava već potrošila novca na razne vrste popravaka.
Mučna kronologija
Podsjetimo, ukupna vrijednost radova tvrtke Monte Mont na obnovi kompleksa Lazareta s početnih 29 milijuna kuna iz ljeta 2012. porasla je tijekom četiri godine do 48 milijuna, a sam proces izgradnje za sobom je vukao velike repove. Na kraju obnovljeno je sedam od planiranih deset lađa, a neobnovljen je ostao i trg pred samim Lazaretima, gdje je prema projektu bio predviđen ugostiteljsko-trgovački sadržaj. Zaključno, nakon svega viđenog jasno je kako će Lazareti biti veća afera i od Šipana i od Revelina.
Ključno pitanje koje se nameće na kraju ovog đira jest tko je potpisao ikakav dokument da je posao završen, odnosno izvršio primopredaju. Kakav motiv je stajao iza takvog poteza? Čije su oči previdjele toliko problema kojima ovaj spomenički kompleks vrvi? I, naravno, tko će za sve ovo odgovarati? Jer, netko mora…
Foto: Zvonimir Pandža