Večeras u Parku Orsula nastupaju Miroslav Tadić i braća Ratko i Radiša Teofilović. O večerašnjem etno spektaklu za duList govori sam Miroslav Tadić, jedan je od najboljih gitarista na svijetu, kojeg je ugledni Guitar Player Magazine uvrstio među 30 najboljih svjetskih gitarista.
Nije Vam prvi put u Dubrovniku, no prvi put svirate na Orsuli?
Ovo mi je prvi put u životu da ću se popeti na Orsulu, a čuo sam o tom prostoru i vidio ga na Internetu. Nažalost, sinoć sam kasno stigao u Dubrovnik i nisam se mogao popeti do gore. No, svi kažu da je fenomenalan prostor i baš mu se veselim, izgleda da je to baš za ovu priču, koju ćemo ispričati Teofilovići i ja. Dakle za intimniju publiku i intimniji prostor… Neki koji ima svoju priču i svoju energiju.
Album koji će se večeras promovirati, 'Vidarica', zajednički je projekt braće Teofilović i Vas.
To je jedan meni vrlo bitan i drag projekt za kog bi volio da ga svi čuju, imao je svoju premijeru u Zagrebu i dobili smo fantastične kritike, zbog čega smo jako sretni. Ove godine smo imali neke pregovore za nastupe, no nismo ih 'uštelili' zbog dogovora i nekih tehničkih stvari. No nadamo se da će zajedničkih koncerata biti i više. Album 'Vidarica' jako mi je važan – cijeli život mora proći da dođete do toga da imate takav nekakav album, viziju te glazbe. Kada braća Teofilovići pjevaju bez mene, oni imaju osobni pristup prema toj glazbi, baš kao i ja, a kad se sklopimo, to je tek posebno viđenje te folklorne glazbe Balkana.
Može li se reći da se u toj kombinaciji dobije priča koja je 'prilagodljiva' svima?
Tako je. Mislim da je bitno to što radimo s materijalom koji je nama blizak, za kojeg smo mi vezani direktno rođenjem i prostorom. Ima puno ljudi koji jako ozbiljno i sa puno strasti rade neke druge glazbe, poput fada ili jazza, bossa nove, nešto što zaista smatram ok glazbom,no mislim da je jako bitno, za naše glazbenike, kako bi se plasirali u svijetu, da naprave neku vezu s glazbom koja je autohtona. Inače nemamo šanse u svijetu…
Otkad traje Vaša veza s Dubrovnikom?
Dubrovnik je kao grad i kao energija jedna ogromna inspiracija i vezan sam za njega jer sam tu često svirao, prvi koncert sam tu imao još 2000. godine, kada se grad još nekako budio, recimo, i obnavljao. To je bio taj neki preporod Dubrovnika. Moj prvi nastup je bio s Vlatkom Stefanovskim u Kneževu dvoru. Mislim da smo bili jedni od rijetkih koji nisu bili klasična glazba, a da su svirali u tom prostoru i bilo je prepuno. No svirao sam i u Lazaretima, i na Revelinu…s Radom Šerbedžijom…Nisam tu svake godine, no – skoro svake jesam. U posljednjih nekoliko godina grad se napunio preko ljeta, nadam se da vam je to dobro za ekonomiju, no malo je previše…Možda ovom glazbom večeras damo neki bijeg iz tog 'grotla'.