Župljanin Ivo Lise još je jedan našijenac s impresivnom karijerom koju je počeo graditi u Zagrebu gdje je završio glazbenu akademiju, a nastavio u Šibeniku gdje danas živi. Pročelnik je gudačkog odjela u Glazbenoj školi Ivana Lukačića, voditelj jednog od najstarijih i najtrofejnijih amaterskih kulturnih društava u zemlji, šibensko ‘Kolo’, član je žirija najuglednijeg hrvatskog klapskog festivala, naravno onog omiškog te vodi još nekoliko klapa.
Ivo je rođen 1981. godine u Dubrovniku gdje završava srednju glazbenu školu, smjer violina, u klasi poznate i omiljene profesorice Ivančice Kalanj koju, jednako kao i čitav taj srednjoškolski period, godine rane mladosti u Gradu, nosi i danas u najljepšem sjećanju.
Uspomene za cijeli život
—Kao i čitavoj mojoj generaciji to je razdoblje srednje škole ostalo zaista nešto posebno, nezaboravno. Mi smo bili po cijele dane u školi i po Gradu. Bili smo prva generacija glazbene gimnazije. Kako smo kroz jutro imali glazbene predmete, a onda bi nam popodne nakon pauze dolazili profesori iz gimanizije s Ploča predavati ove ostale, nije ni bilo vremena za poći doma, naročito meni u Župu. Tako da smo stalno bili skupa i dijelili divne trenutke. Samo kad se sjetim kako smo, u nedostatku prostora za vježbanje svirali u školskom wc-u. Ma to su bili dani! Điravanja po Stradunu, zafrkancija, divna neopterećena druženja… Uspomene za cijeli život. I kao ekipa smo ostali neraskidivo povezani – prisjetio se Lise kojemu se upravo u tom razdoblju dogodio prvi susret s klapskom pjesmom. I rodila se ljubav koja traje…
Klapski put
—Dundo mi, od mame brat, pjeva cijeli život s Krešimirom Magdićem u Linđa. Ali ja do tad u životu to nisam slušao, međutim onda se dogodio jedan zanimljivi momenat koji me uvelike odredio. Pozvali su me u klapu Ragusavecchia i pošao sam više onako, bez nekih očekivanja. To je tako genijalna ekipa, ma nešto nevjerojatno i ja sam se tu jednostavno zaljubio u jedan svijet koji je stvarno predivan i u kojem zapravo možeš biti jedino ako ga stvarno istinski voliš. Otvorio mi se jedan potpuno drukčiji svemir od klasike u kojem su čak dopuštena glazbena ponašanja koja u klasici nisu, sloboda… Klasika je klasika i to se treba poštovati! Uglavnom, tu sam otkrio skriveni svijet u kojem nekih sedam – osam muškaraca stoji i dijeli nekakve duboke emocije, što je u svakidašnjem životu baš rijetkost. I to je samo mali djelić tog svijeta. Tu je započeo moj klapski put. U Ragusavecchiji sam proveo godinu dana nakon čega sam upisao akademiju i otišao u Zagreb, ali sam se naravno htio nastaviti baviti time pa sam ušao u studenstku klapu. To je bila zabava, studentski život pa tako i studentsko pjevanje. Onda je voditelj te klape išao na usavršavanje u Salzburg i rekao mi da bi trebao preuzeti vođenje klape. Rekao sam mu da ja to ne znam, ali me, što se reče, gurnuo u vatru. Danas je to jedna ozbiljna klapa Armorin koja je dugo godina u samom vrhu Omiškog festivala klapskih pjesama – ispričao nam je Ivo kojeg smo pitali kako to da je iz Zagreba završio baš u Šibenik.
Ljubav je ‘kriva’
—Nakon što sam završio akademiju u Zagrebu jedno kraće vrijeme proveo sam na usavršavanju u Beču, a onda sam se zaljubio i došao u Šibenik. I ostao. Nisam imao nikakvog posla dogovorenog tamo, dok sam u Zagrebu imao posao u u školi, vodio par klapa… Ali pročulo se za mene i počeo sam najprije voditi klape, pa raditi u glazbenoj školi i voditi gradski komorni orkestar. Onda je došla i ponuda za šibensko ‘Kolo’. Uglavnom vrlo je brzo došlo do toga da sam od nekoga bez posla postao netko tko ne može glavu okrenuti od posla – prisjetio se Lise, kojemu su prioritet, kaže, djeca.
—Meni je u principu svejedno gdje sam, a djeca su naravno na prvom mjestu. Ne može ipak ništa zamijeniti taj osjećaj kad dođem u Župu, doma… Kad siđem dolje na Stradun, napravim đir sa svojom djecom… To će uvijek imati posebno, nezamjenjivo mjesto u mom srcu – zaključio je Ivo koji sudjeluje na Omiškom festivalu već dva desetljeća, a posljednje dvije godine je i član žirija.
U žiriju Omiškog festivala
—Dolazio sam najprije s jednom klapom, pa drugom, trećom… Prije dvije godine su me pozvali da budem u žiriju. Moram priznati da sam zazirao od te ideje isprva, jer je to zaista velika odgovornost. Naime, ja znam koji put jedna klapa prođe da bi došla na Omiš. Kad vi dvije pjesme vježbate par mjeseci, kad vi morate odvojiti dva puta tjedno najmanje za probe, platiti voditelja… Pazite koliko je to samo truda da sad netko dođe i napiše ocjenu tek tako! Meni osobno to nije tek tako i poslije svakog nastupa za svaku pjesmu napišem komentar kako bih poslije mogao napraviti usporedbu te ako mi netko postavi pitanje da mu znam konkretno odgovoriti. To su za mene vrlo ozbiljne stvari. Dosta sam se mislio, ali oni su vjerovali u mene pa sam onda i ja povjerovao sam u sebe. Smatram da savjesno obavljam taj, kao što sam rekao, odgovoran posao. Da je zahvalno – nije, ali volim taj svijet i napravit ću za njega sve što mogu – kazao nam je Lise.
Foto: Privatna arhiva