[DUBROVČANI IZVAN GRADA] VERONIKA KARAČ Dubrovnik će uvijek biti dio mene

Veronika Karač (24), rodom iz Ponikava s Pelješca, cijelu srednju školu je provela u Dubrovniku, a preselila se u Zadar s osamnaest godina. Kako je završila srednju strukovnu školu, tako nije morala ići na fakultet, ali se htjela okušati u ‘ulozi’ studenta. Spletom okolnosti je donijela odluku da će prestati studirati i početi raditi kao vozačica taksija. Ta uloga joj se uistinu svidjela, upoznala je mnoge ljude i proputovala Dalmaciju. Zadar joj je pomagao da se opusti i bude više svoja, ali i da kroz razne izazove koji su joj se dogodili, izraste u osobu kakva je sad.
– Prijateljica mi je rekla da je u Zadru ostalo mjesta na povijesti pa da to probam. Upisala sam prvotno francuski jezik i književnost i povijest, no tijekom prvog semestra sam shvatila da francuski jezik nije za mene te sam se odlučila prebaciti na kroatistiku odnosno hrvatski jezik i književnost – objasnila nam je Veronika kako je sve započelo. Zatim je pojasnila kako se našla u teškoj situaciji zbog korone i kako je odlučila preuzeti život u svoje ruke.
– Nažalost to nije dugo potrajalo jer je na kraju prvog semestra krenula korona i ‘lockdown’ kojeg sam provela na Pelješcu. Korona je dosta pokvarila financijsku situaciju mojih roditelja pa me oni više nisu bili u mogućnosti financirati u drugom gradu. Došlo je do dileme hoću li se vratiti doma ili ostati u Zadru i raditi jer kao student dvopredmetnog smjera nisam mogla i raditi i studirati. Odlučila sam ostati u Zadru i raditi na puno radno vrijeme – rekla je Veronika.
Dolazak u novi grad nikome nije lagan, ali ako netko dođe s prijateljima kao Veronika, pa mu je sigurno lakše. Došla je u Zadar dijeliti stan s dvije prijateljice iz srednje škole, a ujedno je s njima išla na fakultet.
– Upoznavanje ljudi od početka je išlo dosta glatko. Najviše tome mogu zahvaliti samom fakultetu. Jedno kratko vrijeme sam bila član udruge ESN Zadar kao i poslovi koje sam radila. Stvarno sam zavoljela Zadar. Ljudi su dosta opušteni i svatko ima svoj neki đir. Zadrani su jako pristupačni, ako sjedneš u kafić sam velika je vjerojatnost da ćeš upasti u priču s nekim i da ćete vjerojatno postati prijatelji – objasnila je.
– Ima Zadar i svojih loših strana, glavna je to što nedostaje sadržaja za mlade, pogotovo što se tiče izlazaka. Jedno duže razdoblje sam sa svojom ekipom išla u jedan lokalni kafić koji nam je bio kao drugi dom. Svašta se tu dogodilo, dobro, loše, sretno, tužno, ljuto… To je također činilo veliki dio moje ljubavi općenito prema Zadru, pogotovo jer me spojio s puno ljudi koji su mi i danas u životu. Nažalost, taj kafić se zatvorio uslijed korone – rekla je Veronika. Nije joj uvijek bilo lako, ali joj je Zadar, odnosno samostalni život pomagao u tome da izraste kao osoba.
– Izazovi su pogotovo krenuli od trenutka kad sam se ispisala s fakulteta, raznih poslova, do mijenjanja i pronalaska pristupačnih stanova. No sve to danas nazivam jednom velikom lekcijom. Zadar me u te dvije godine stvarno promijenio kao osobu u kontekstu da sam napokon shvatila tko sam i kakva sam – istaknula je Veronika. Nakon niza raznih poslova koji joj nisu odgovarali, pronašla je posao vozačice taksija koji joj se svidio.
– Tražila sam novi posao i naišla na oglas za taksi vozača. Javila sam se, najviše iz neke znatiželje i zezancije, ali dvije godine nakon toga još uvijek radim taj posao. Početak je bio težak jer nisam imala puno iskustva s vožnjom jer ovdje nemam auto pa sam u nekim trenucima mislila i odustati. Ali moj šef Šime je stvarno najbolji šef ikad. Bilo je trenutaka kada sam htjela odustati, ali on me motivirao da ja to mogu. Što god mi zatreba ili poželim, on mi pomogne – objasnila je Veronika kako je njena taksi avantura započela, ali kako se nastavila.
– Jedina sam žena u našoj tvrtki, ali mogu reći da sam sada nakon dvije godine među najboljim vozačima. Općenito u ovom poslu nema puno žena. Jedan od glavnih komentara koji dobijem je: ‘Oh, cura me vozi, ovo je prvi put da me žensko vozi’. Nađe se ponekad i netko, uglavnom muškarac, tko me zna gledati s visoka jer kod nas je poznato da su: ‘Žene lošiji vozači’, ali nakon vožnje većina zna reći: ‘Jako dobro voziš’ ili ‘Za jednu curu si baš dobar vozač’. Ipak, komentari su većinom pozitivni. Jako volim taj posao jer volim voziti, slušati glazbu i pričati s ljudima – istaknula je. Isto tako, ispričala nam je kako se promijenila tijekom svog boravka u Zadru te nam je još više pojasnila svoj posao.
– Dok sam živjela u Dubrovniku, bila sam introvertna i bilo mi je teško prilaziti ljudima, a sada sam ‘social butterfly’ ekipe odnosno jako se volim družiti. Sad se prijatelji šale sa mnom kako sam glavna baba u gradu jer sve znam i svakoga. Volim otkrivati nova mjesta, a tijekom ovog posla sam bila svukuda. Od Zadra kojeg znam napamet gdje bih mogla voziti zatvorenih očiju do okolice, pa sve do Šibenika, Splita, Krke i Novalje. Jednom prilikom sam vozila i do Dubrovnika. Ljudi ne mogu vjerovati da je netko platio taksi od Zadra do Dubrovnika. Ovaj posao ima i svojih mana. Trebaš biti osam sati fokusiran, snalažljiv i imati brze reflekse, pogotovo u Zadru jer tu nisu najbolji vozači. S druge strane, treba znati raditi s ljudima. Uvijek kažem da nisam samo taksist nego i psihijatar, agent za rezervacije, turistički vodič, sve u jednom. Ponekad sam imala i neugodnih situacija, ponajviše tijekom noćnih smjena. Zato te smjene više ne radim toliko često– istaknula je Veronika.
Povratak u Dubrovnik
Osvrnula se i na svoje planove za budućnost.
– Ne vjerujem da ću ponovno studirati. Htjela bih jednog dana imati nešto svoje. Od hobija volim fotografiju. Nedavno sam kupila malo bolji fotoaparat pa razmišljam možda upisati neki tečaj za fotografiju što mi je od srednje škole jedna od većih ljubavi. Isto tako, volim tetovaže, trenutno ih imam sedam, a tek sam započela. Kod kuće imam opremu za tetoviranje pa je i to jedna od mogućnosti. S jednom prijateljicom sam razmatrala ideju otvaranja svoje taksi tvrtke, ali o tom po tom – izjavila je, a za povratak u Grad kaže da je sve moguće.
– Ideja povratka u Grad se možda dogodi. Svakako ga volim i uvijek se rado vratim te iščekujem dolazak kad trebam ići kući da se vidim sa svima i prošetam Stradunom. Dubrovnik će uvijek nekako biti dio mene. Iako, ako moram birati koji grad mi je draži, Zadar ili Dubrovnik, moram reći da je to ipak Zadar jer ‘radost si mi grade dao, a ja tebi mladost cilu’ – rekla nam je Veronika.

Objavljeno u tiskanom izdanju 13. ožujka 2024.