Naša ovotjedna ‘Dubrovkinja izvan Grada’ kćer je omiljenog profesora latinskog jezika i povijesti Mladena Kristića kojeg generacije, ponajviše Medicinske škole, nose u najljepšem sjećanju. Kao i svi koji su ga poznavali reći će ‘Bio je anđeo na zemlji’. Anđeo je na žalost prerano, nakon borbe s teškom bolešću, prije tri godine otišao na nebo u 56. godini života.
—Zanesenost baštinom naslijedila sam od pokojnog oca koji je bio veliki zaljubljenik u povijest Dubrovačke Republike. Odrasla sam na Donjem konalu i njegovim uskim, ali šarmantnim ulicama i skrovitim ladanjskim vrtovima. Ljubav za baštinu u mene su usadili djed i tata, obojica zaneseni povjesničari čije sam priče još od malih nogu upijala s najvećim interesom. Stoga i ne čudi da sam se po završetku Klasične gimnazije odlučila upisati na Filozofski fakultet u Zagrebu, odnosno studij Muzeologije i upravljanja baštinom te Talijanskog jezika i književnosti, gdje sam magistrirala 2014. godine. Kao nagradu za izvrsnost od dekana sam dobila posebno odobrenje za pohađanje paralelnog studija te danas, osim spomenute titule, imam i titulu magistrice povijesti. Studentski život u Zagrebu zauvijek će mi ostati u lijepome sjećanju: beskrajne šetnje Jarunom i Maksimirom, planinarenja na Sljeme, baleti u Hrvatskom narodnom kazalištu, predstave u Exitu i Gavelli, posjeti brojnim muzejima i galerijama, koncerti i izlasci u kultne zagrebačke klubove… – prisjetila se Vedrana koja je osim onog na Konalu imala i svoj dom u Slanome.
Sudbonosni susret
—Slano je u mome srcu uvijek imalo posebno mjesto jer sam tu provela najljepše trenutke svoga djetinjstva kod babe i djeda. Kao magistrica povijesti te muzeologije i upravljanja baštinom počinjem raditi u novoobnovljenome Kneževom dvoru u Slanome. Tu sam kao kustosica radila tri godine te istraživala povijest mjesta koje je dijelilo burnu prošlost Dubrovačke Republike. Sve dok se jedne večeri kasnoga ljeta nije dogodio sudbonosni susret kada sam šetajući slanjskom rivom upoznala svog budućeg supruga. Volimo se šaliti kako je sama sudbina uplela svoje prste da mu se jedra pokvare baš u Slanome te da se upoznamo na istom onom mjestu gdje je moj djed prije 63 godine kao mladi svećenik upoznao moju babu. Da, dobro ste pročitali, i da, još uvijek su u braku! Eto kod mene je ljubav presudila da se vratim u Zagreb! – ispričala nam je Vedrana ovu zaista filmsku priču koju je ispisao život. Iako je sa suprugom i kćeri gnijezdo savila u Zagrebu često dolazi, a oba grada smatra svojim domom.
Zaboravili da ne živimo za turizam, nego od njega
—Kada me pitaju koja je razlika između Zagreba i Dubrovnika, u zafrkanciji znam reći kako je glavna prednost Zagreba to što ima manje skalina, ali sam zato u Gradu imala bolju figuru. Šalu na stranu, oba grada imaju ono nešto što ih čini posebnima: s jedne strane Zagreb kao grad brojnih mogućnosti, a s druge Dubrovnik kao grad nestvarne iskonske ljepote, ugodne klime i nevjerojatne kulturne baštine. Ponekad zastanem i osluhnem Grad. U kafiću, na ulici, u butizi, na plaži… tema su gotovo uvijek turisti: Jesu li stigli? Jesu li preko Bookinga ili Airbnba? Jesu li na noć ili dvije? Kao da zaboravljamo da ne živimo za turizam, nego od turizma. Sve je više apartmana i betona, a sve manje đardina i zelenila nekadašnjih ladanjskih
vrtova. Kao da smo izgubili onaj osjećaj za umjerenost i sklad koje je Dubrovačka Republika stoljećima njegovala i po kojoj je Grad bio nadaleko poznat – kritična je, kao i mnogi, Vedrana koja je s nama podijelila najljepše uspomene iz djetinjstva i mlađih dana.
Graničar na Konalu, bezbrižna ljeta na selu
—Najljepše uspomene iz djetinjstva i mlađih dana vezana su uz bezbrižna ljeta kod babe i djeda u Primorju, u Slanome. Kao najljepše uspomene iz djetinjstva u Gradu pamtim igranja graničara po ulicama Gornjeg i Donjeg konala, kao i sve one sitne nepodopštine koje smo kao djeca znali izvoditi po Parku Baltazara Bogišića. No ono što mi je ostalo duboko urezano u sjećanju jesu bezbrižna ljeta koja sam s obitelji provodila na selu. Slano i ja kao da smo oduvijek imali neku posebnu vezu. Uspomene koje mi i danas najviše griju dušu jesu vožnje barkom do obližnjih otoka Šipana i Jakljana, gdje smo cijele dane provodili u bezbrižnom kupanju i uživanju s roditeljima. Kao vječno dijete u duši, tata bi sa sestrom i sa mnom igrao picigin, gradio kule u pijesku ili nas vodio u istraživanje obližnjih ruševina, dok je mama bila u vječnoj potrazi za hobotnicama. Uspomene su to koje nikada ne blijede te koje ću pamtiti dok sam živa – s nostalgijom se prisjeća Vedrana. Ona je danas zaposlena u suprugovoj firmi koja se bavi zelenom, odnosno geotermalnom energijom koja se kod nas ubrzano razvija. Kao vanjski suradnik ostala je vjerna svojoj struci te povremeno piše za razne portale na temu kulturne baštine.
Slansko krštenje
—U budućnosti bih željela sudjelovati na projektima vezanim uz dubrovačke povijesne vrtove koji spadaju u uže područje moga interesa te čijem bih očuvanju voljela dati svoj stručni doprinos. Trenutno ipak najviše vremena provodim sa svojom superživahnom petnaestomjesečnom kćerkicom koju smo prošle godine krstili upravo u Slanome. Na moju veliku radost muž je zavolio jug te pola godine provodimo u Zagrebu, a onu ljepšu i topliju polovicu godine ovdje. Stoga bih slobodno mogla reći da se osjećam kao da iz Grada zapravo nikad nisam ni otišla – zaključila je Vedrana.
Foto: Privatna arhiva