[DUBROVČANI IZVAN GRADA] Tea Romić: Voljela bih sklopiti ljepotu Dubrovnika sa svim mogućnostima koje Zagreb pruža!

Rođena u Dubrovniku gdje sam završila Lapadsku osnovnu školu i srednju Turističku školu jer su me zanimali strani jezici. Oduvijek sam voljela čitati i pisati, a u ratu sam shvatila važnost vijesti, informacija. Sjedili bi u skloništu, djeca bi se igrala, odrasli brinuli, svatko u svojim mislima, ali na puni sat svi bi se okupili oko malenog tranzistora da čuju vijesti. Mislim da sam tad, s 10 godina, odlučila da želim biti novinarka, već u osnovnoj sam pisala dosta, u srednjoj sam uz pomoć ravnatelja i razrednice pokrenula školske novine koje su postojale godinama nakon mog odlaska, ne znam postoje li još. Kroz školsku praksu sam učila o turizmu i radu u hotelima, a pored toga sam išla na praksu i u Dubrovačkom listu, kako bih se prije fakulteta uvjerila da je to posao za mene. Kolege su me lijepo primile, upoznale me s pravim novinarstvom i pomogle mi s prvim tekstovima, nakon čega sam bila sigurna da želim upisati novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i pisati za neke od novina, jer me televizija i radio nisu toliko zanimali. Pisala sam i za razne časopise za mlade koji su u to vrijeme izlazili u gradu, za neke sam nastavila slati tekstove i kad sam preselila u Zagreb – priča nam za ovaj broj našeg tjednika poznata dubrovačka novinarka Tea Romić, koja se nakon dugo vremena odlučila ‘preseliti’ u PR vode. Budući da Tea prati našu rubriku ‘Dubrovčani izvan Grada’, spremno je pristala biti – dio nje!

Gdje ste proveli Vaše djetinjstvo?
U Ulici Kneza Domagoja u Lapadu, Giman, rekla bi moja mama ulica s najljepšim pogledom – na most, luku, marinu, Orsan i Gruž. Redovito mi šalje fotografije novih kruzera, jahti ili lijepih zalazaka sunca… Imali smo divno djetinjstvo, odrastali smo u slijepoj ulici kojom smo mogli mirno trčati, igralo se nekoliko generacija zajedno, izmišljalo nove igre koje smo prilagođavali našem odrastanju, a navečer bi nas mame pozivale s prozora na spavanje nakon čega bi uslijedilo pregovaranje da ostanemo malo duže jer i ostali ostaju. Uz nas je Hotel Lapad pa smo se igrali s gostima i kupali na bazenu – što osoblju nije bilo baš drago. Kako sam odrastala, područje igre se proširilo i na Poštu i Uvalu Lapad koju sam uvijek zvala svojim drugim dnevnim boravkom i koja će zauvijek biti moje najdraže mjesto.

Kad ste se zaputili u Zagreb? Koji je bio Vaš prvi posao u metropoli?
U Zagrebu sam od 2000., kada sam došla na fakultet. Nisam nikoga znala, cijelo moje društvo ostalo je u Dubrovniku, ali Zagreb me lijepo primio, bilo je puno zanimljivih ljudi u mojoj generaciji na fakultetu, danas su brojni od njih ključni ljudi u najjačim hrvatskim medijima, a dio ih je u potpuno drugačijim profesijama. Tijekom fakulteta sam povremeno pisala za razne turističke magazine. Moj prvi pravi posao, barem ga ja tako doživljavam iako sam do tad radila razne poslove, bio je u Večernjem listu u kojem sam provela 17 godina. Došla sam na praksu preko fakulteta nakon koje su mi ponudili posao i tamo sam naučila sve što treba znati o novinarstvu. Počela sam u gradskoj rubrici koja je najbolja novinarska škola, ali i životna jer se naučite snalaziti u najrazličitijim situacijama za koje ste rijetko pripremljeni. Jedno vrijeme je zagrebačka rubrika u Večernjem listu imala po 18 stranica i trebalo je to svaki dan popuniti kvalitetnim sadržajem. Nakon toga prelazim u gospodarsku rubriku taman malo prije početka gospodarske krize, kad je sav fokus bio na gospodarskim temama. Nakon par godina u gospodarstvu prelazim u političku redakciju gdje sam provela najviše vremena i koju sam najviše voljela. Pratila sam političke stranke, Vladu i Sabor u koji sam svakodnevno išla ‘na posao’ desetak godina i dočekala i otpratila nekoliko saborskih saziva. Dnevno, i još k tome političko novinarstvo, zna biti prilično stresno, ali ja sam uživala u tom adrenalinu. Na fakultetu sam zavoljela politiku, koja je izrazito važna jer nam kreira živote, ali moram priznati da je danas malo manje volim jer je toliko dugo gledam izbliza.

Draga Tea, ‘switch’ između novinarstva i  PR-a naizgled djeluje jednostavno, no znamo da nije tako. Možete li se vratiti u trenutak kada se dogodio upravo taj prijelaz?
Za mene to nije bila ni malo jednostavna odluka. Dnevna politika me iscrpila, imala sam dojam da se stalno vrtim u krug, jer zapravo tako i jest, stalno se isti zakoni nadopunjuju ili izmjenjuju, i tako se stalno vraćamo na iste rasprave, možda su samo stranački predstavnici koji ih vode drugačiji. Paralelno, Internet je u potpunosti promijenio novinarstvo, rokovi više nisu jednom ili dva puta dnevno kad se tiska novina, nego su rokovi stalno, pogotovo u Saboru gdje se uz saborske rasprave, sjednice odbora, okrugle stolove, konferencije za medije prikuplja i na desetke izjava zastupnika o svemu i svačemu svaki dan.
Sve postaje puno površnije kako bi se stigla ta utrka s vremenom, vjerujem da je to tema koja danas opterećuje većinu urednika. Kako u ovom brzom vremenu zadržati kvalitetu i ipak javnosti ponuditi provjerene vijesti stavljene u pravi kontekst.
Uglavnom, novinarstvo je postalo drugačije od onoga u što sam se zaljubila, i shvatila sam da trebam promjenu, ali nisam bila sigurna kakvu. Godinama me moj kolega s fakulteta Tomo, danas jedan od mojih direktora, zvao da pređem u odnose s javnošću i njegovu agenciju Grizli komunikacije. Očito su se zvijezde dobro poklopile (smijeh) taj zadnji put kad je nazvao jer sam se i sama iznenadila kad sam čula da izgovaram – može. Odradila sam zadnje predsjedničke izbore 2019. godine i otišla iz Večernjeg lista i kolega koje su mi nakon 17 godina bile kao druga obitelj. Na fakultetu sam odabrala dva smjera, tisak i odnosi s javnošću, tako da je ovaj transfer bio neki logičan nastavak karijere. I ne mislim da sam pogriješila, prijelaz mi je bio prirodan, kao da su me sve godine u novinarstvu pripremale za ovaj posao. U ove dvije i pol godine sam jako puno naučila, radila sam s klijentima iz gotovo svih grana društva i gospodarstva, kako na području Hrvatske, tako i na području naše regije. Svakodnevno imam priliku učiti o poslovanju najrazličitijih tvrtki, raditi sa zanimljivim ljudima, i zapravo stalno treba pratiti trendove, kako u mojoj industriji koja se mijenja gotovo na dnevnoj razini, tako i o industrijama svojih klijenata. Nikad nije dosadno.

Što biste okarakterizirali kao najbolje dubrovačke PR projekte i koja je razlika između dubrovačkog i zagrebačkog pristupa PR-u i novinarstvu?
Dubrovnik je jedan od naših najbolje brendiranih gradova, čime je zaslužio svjetsku turističku slavu. Tu svakako ima zasluge i PR i promocija, tako da turistička zajednica zasigurno zaslužuje pohvalu. Također, možemo pohvaliti projekte koji su doveli važne kongrese u Dubrovnik, a i obrazovne institucije imaju dobre aktivnosti. Što se tiče pristupa, pravila struke su svugdje jednaka i kvalitetni PR-ovci i novinari ih poštuju svugdje. Važno je da je suradnja otvorena i produktivna – PR je samo jedan od alata koji pomaže da dobri projekti, nečiji trud i ulaganje budu viđeni, jer je danas informacija u javnosti previše da bi se vidljivost prepuštala slučaju.

Koja je najveća dubrovačka PR greška, a koji projekt je pak odrađen na svjetskoj razini?
Globalni uspjeh postigli su, primjerice, projekti koji su iskoristili činjenicu da je serija Game of Thrones snimana na dubrovačkim lokacijama. Iako to možda zvuči kao lagan zadatak s obzirom na popularnost serije, neki drugi gradovi nisu to uspjeli postići. Područje u kojem se može dodatno raditi što se tiče PR-a, je snažnija komunikacija projekata koji nisu vezani za turizam, nego za svakodnevan život u Gradu, od onih vezanih za održivost do smart tehnologija. Treba predstaviti na nacionalnoj razini startupe ili inovacije koje se trenutačno rade Dubrovniku, pokazati da smo itekako više od turizma, odnosno od same povijesti. Trebalo bi napraviti destinacijski branding koji Dubrovnik pozicionira ne samo kao turističko nego i kao gospodarsko središte koje može privlačiti kapital i ulagače.

Osobno, koji Vam je najdraži projekt kojeg ste radili? Vjerujem da nije lako izdvojiti ‘najdraže’.
Da, nije lako. Možda su mi bile najdraže tople ljudske priče koje smo nekoć pisali u Večernjaku, prije se puno više prostora posvećivalo malom čovjeku i rješavanju njihovih problema. Građani su nas svakodnevno zvali i tražili našu pomoć, nažalost, nismo mogli svima pomoći, ali nečije priče bismo podijelili s javnosti i jako bi lijepo bilo sutra, kad novina završi na kiosku, primati pozive čitatelja koji su nesebično nudili konkretnu pomoć. To su bile priče s opipljivim rezultatom, sretnim završetkom. U PR-u imam nekoliko projekata koje volim, ne bih nijedan posebno izdvajala jer svaki me nešto novo naučio. Volim kad s klijentima gradimo priču od početka, kada vidimo opipljive rezultate našeg rada koji pomažu našim klijentima. Iako imamo kreativce specijalizirane za oglašivačke kampanje, cijela agencija sudjeluje u kreativnom procesu i zanimljivo je pratiti put od prve ideje do snimljene reklame, recimo.

Kada promislite, rečete ‘Dubrovnik’, koje su prve asocijacije?
Dom, obitelj, prijatelji, najljepši grad na svijetu. Odmor, more… Volim Dubrovnik, i iako sam formalno više od pola života na zagrebačkoj adresi, Dubrovnik će uvijek biti moj grad koji izgovaram kad me pitaju odakle sam. Voljela bih sklopiti Dubrovnik i Zagreb, ljepotu Dubrovnika, njegovo more i ljude sa svim mogućnostima koje Zagreb pruža. A budući da to ne ide, u Zagrebu živim kraj Jaruna da bar imam nekakvu vodu dok ne dođem do Dubrovnika.

Kako izgledaju Vaši dubrovački momenti, koliko često stignete doći – i je li to samo odmor ili i radni posjet svom Gradu?
Većinu godišnjeg provodim u Dubrovniku, ljeti sam uvijek tu. Bila sam za Uskrs i dolazim kroz mjesec dana opet. Voljela bih da više radimo u Dubrovniku, sad je to povremeno, pa da i zbog posla imam priliku češće dolaziti. Koristim svaku prigodu da dođem, da vidim obitelj, pogotovo nećakinju Ditu koja prebrzo raste.

Biste li se vratili za trajno..?
To je nešto o čemu uvijek potiho razmišljam, za ‘penziju’ se sigurno vidim u Dubrovniku, a prije, tko zna, ako se karte dobro poslože.

---

Današnje radno mjesto: Sigurno se svatko susreo s bar jednom našom porukom!
Grizli komunikacije ove godine slave desetu godišnjicu rada. U tih deset godina, s obzirom da se radi o poslu koji obuhvaća pružanje usluga svim industrijama i rješenja za sve komunikacijske kanale, naše su ideje i realizacije podržale brojne klijente. Od odnosa s javnošću, preko oglašavanja i organizacije evenata, do vođenja društvenih mreža, sigurno se svatko susreo s bar jednom našom porukom. Svakog dana je stoga nešto drugačije te zbog toga Grizli redovito okuplja nove, mlade i ambiciozne ljude koji žele ostaviti svoj trag u sve izazovnijem komunikacijskom prostoru.