Slano je moje utočište! – rekla nam je Iva Puhl, naša ovotjedna sugovornica u rubrici ‘Dubrovčani izvan Grada’, koja je prije 23 godine napustila Lijepu našu preselivši se u Njemačku. Upravo u Slanome ‘ukrali’ smo joj nekoliko dragocjenih trenutaka od sedmodnevnog odmora, gdje je s nama podijelila svoju životnu priču. U Njemačku ju je odvela ljubav! Naime, s tadašnjim mladićem, današnjim suprugom je tijekom studija održavala vezu na daljinu. Ona je bila u Zagrebu, on u Francuskoj. Kad je Iva završila Agronomski fakultet trebalo je donijeti odluku – nastaviti s vezom na daljinu ili – na blizinu. Kako je ljubav njenog života tada bila na studiju u Munchenu, Iva nije puno razmišljala – odlučila se preseliti. Odluka je ‘pala’ 2000. godine, a već godinu dana kasnije uplovili su u bračnu luku.
Težak početak
Bilo je to za Ivu dosta teško razdoblje, priznaje nam, budući da je u stranu zemlju došla s diplomom Agronomskog fakulteta i osnovnim, školskim znanjem njemačkog jezika.
—U početku mi je bilo jako teško. Došla sam u Njemačku nakon intenzivnog studentskog života i prijateljstava koja traju do danas. Bili smo jako vezani, a sad sam se našla u stranoj zemlji bez prijatelja. Bila sam koncentrirana na jednu osobu, a to je bio moj muž. Počela sam tražiti poznanstva, a kad ne znaš jezik, kreneš tražiti Hrvate. Međutim, nisam se snašla, drukčiji su to ljudi. Sjećam se da sam plačući došla doma i rekla mužu: Nisu to moji Hrvati. Jednostavno se nisam mogla naći s njima i nisu mi mogli nadomjestiti ono što mi je jako nedostajalo – prisjeća se Iva početaka svog života u Njemačkoj.
—Počela sam učiti jezik i bila sam dosta nesigurna jer nisam znala što ću tamo s tom svojom agronomskom diplomom. Jedina mi je sigurnost bila nastaviti studirati – priča nam dalje Iva te ističe kako joj u Njemačkoj nije priznata diploma pa tako nije niti mogla raditi u svojoj struci. Vratila se zapravo na razinu srednje škole, odnosno nije trebala jedino polagati njihovu maturu i to joj je bilo dovoljno tek za nastaviti sa studijem.
Povratak na studij pa doktorat
Nakon godinu dana učenja jezika, vratila se studentskim danima.
—Kako sam oduvijek voljela učiti, upisala sam master, kojega sam i završila, i zapravo sam tijekom studija naučila i jezik. Ponudili su mi doktorat pa sam krenula u znanstvene vode. Bilo je to zanimljivo razdoblje, radila sam zanimljive stvari i voljela sam taj rad. U vrijeme kad sam trebala završiti doktorat, rodila sam svoju prvu kći. Pisati doktorat na njemačkom jeziku, istovremeno objavljivati članke na engleskom jeziku i biti majka bilo je jako zahtjevno. Osim toga, i u znanosti postoje trendovi tako da nemaš potpunu slobodu te se odjednom nisam više osjećala kao slobodni znanstvenik pa sam došla do svojih granica. Međutim, mi smo odgojeni tako da moramo završiti ono što započnemo pa sam i ja završila taj doktorat. Ni danas mi nije jasno kako, ali jesam (smijeh) – prisjeća se dalje naša sugovornica dok sjedimo na rivi u Slanome. No, tad je trebalo pronaći posao.
—Samo su mene čekali (smijeh). Uvijek razmišljaš da što više studiraš, to ćeš naći bolji posao. Međutim, dugo sam ga tražila i nisam uspjela. Zbog čega? Dosta je razloga… To mi je baš bila teška životna faza. Došla sam do uspjeha, jer biti doktor znanosti jest uspjeh, ali ja ga nisam osjećala. Više sam to osjećala kao neuspjeh – iskreno će Iva.
S kukicom otkrila svoju kreativnu stranu
Nismo mogli ne vratiti se na razloge tog neuspjeha u traženju posla. Je li među njima i to što je strankinja?
—To je sigurno jedan od razloga, što sam osjetila i na nekim razgovorima za posao, ali razlog je bio i taj što sam majka malog djeteta. Sjećam se jednog razgovora na kojem me je upravo žena pitala kako mislim raditi kad se vrtići zavaraju u 16 sati. Njoj je bilo nevjerojatno što se uopće kao majka javljam za to radno mjesto. Imala sam i razgovora koji su odlično prošli, ali niti jedan nije urodio plodom. Nisam se tad dobro osjećala, sve me je to iscrpilo, svi ti razgovori i pitanje koje mi se motalo po glavi: Je li to zato što sam stranac? Jer, u Njemačkoj nije isto dolaziš li iz npr. Norveške ili Hrvatske – ističe dalje naša sugovornica. Kako je tada došla do zida, uhvatila se kukice. Kukičala je kape, šalove, nakit… I kroz kukicu je upoznala svoju kreativnost. Kako nije mogla samo stati doma, bez posla, počela je raditi i u jednom malom baru dva, tri dana u tjednu i bilo joj je – priznaje nam – baš super. Počela je potom predavati i Hrvatski jezik u školi, koju subvencionira država pa su cijene tečajeva dosta manje, a tu možete učiti šiti, plesti, kao i sve jezike svijeta. Kroz tu je školu, prisjeća se, upoznala stvarno puno ljudi. Sjeća se i svog prvog sata Hrvatskog jezika. Pitali su je, naravno, odakle je, a kad je rekla da je iz Hrvatske, obratila joj se jedna Šveđanka. Rekla joj je: Ma sigurno neće znati gdje je to, ali ja svako ljeto provodim u Slanome. Eto, baš u njenom Slanome, kako je svijet mali!
‘Najviše volim svijet u Slanome’
Iva, koja sa suprugom i dvije kćeri živi u gradu Pfaffenhofen an der Ilm, od 2016. godine u školama predaje biologiju.
—Slučajno sam predala životopis u školu i 2016. sam počela predavati biologiju. U njih učitelja nedostaje, tako da ja uskačem kad zatreba. Sad me stalno zovu, jer im učitelja sve više nedostaje. Taj mi posao daje mogućnost da dođem doma 6 tjedana. I to ljeti. Sve sam više doma. Najviše volim svijet u Slanome. Sve me više vuče. Znam da bez obzira gdje bila i u kakvoj se životnoj fazi nalazila, tu se uvijek mogu vratiti. To mi daje neku sigurnost – priča nam Iva, kojoj se kad god spomene Slano razvuče veliki osmijeh preko lica. A vole li joj kćeri Slano?
—Obje govore hrvatski, ali ne želim ih ništa forsirati. Vole doći tu, dolaze i one ljeti i vide koliko ja volim sve ovo – priča naša sugovornica, koja je i svog supruga upoznala u Slanome, budući da mu je majka iz ovog primorskog mjesta.
Arhivirala san o povratku
Kad toliko voli ovaj kraj, pitali smo je priželjkuje li povratak.
—Imam takve snove, ali ne znam hoće li se ostvariti. Kad zatvorim oči, vidim sebe tu. U tom nekom povratku – otvorila nam je svoje srce Iva, koja ima i veliku ljubav prema poljoprivredi, posebno prema maslinama koje je čistila netom pred naš dolazak.
—Roditelji mog muža imaju također ovdje kuću, ali mene sve više uče na moju stranu, na moju djedovinu. Vidim da vraćam se korijenima – ističe naša sugovornica kojoj je želja obnoviti staru obiteljsku kuću. Ona je, naime, u ratu bila spaljena, a njen pokojni otac izgradio je novu. Nešto kasnije i ta stara kuća obnovljena, a Ivina je želja renovirati je za sebe.
— Otvaraju se neki novi putevi. Iskreno, voljela bih se vratiti i baviti se maslinarstvom. Hoće li se to dogoditi, vidjet ćemo. Živim dva života, ovdje i u Njemačkoj. Vidim da sam drukčija tu, nego tamo. Slano mi je neko utočište, toplina… Možda bi moja priča bila skroz drukčija da sam ostala ovdje. Možda bih tada govorila: Daj da se maknem iz ovog Slanoga! Nikad ne znaš. Međutim, ovdje se uvijek mogu vratiti. I voljela bih se vratiti! – govori nam za kraj Iva Puhl, uz napomenu kako je sad u DuListu, kroz ovaj članak arhivirala svoje želje i snove, na koje će se podsjetiti za 10 godina. Mi želimo da ih i ostvari, a koliko voli svoje Slano, govori i to da nas je, nakon razgovora, morala provesti kroz svoje mjesto i pokazati nam zašto je to njeno utočište.
Objavljeno u tiskanom izdanju 8. ožujka 2023.