Dr. Ines Trninić iz Opće bolnice Dubrovnik izazvala je prošlog mjeseca pozornost nacionalnih medija kao jedna od tek sedam hrvatskih specijalizantica neurokirurgije (osma je nedavno položila specijalistički ispit). Rođena 18. rujna 1984. godine u Splitu, osnovnu školu i opću gimnaziju dr. Trninić završila
je u Vrgorcu. Potom je 2003. godine upisala Medicinski fakultet u Mostaru, gdje je i diplomirala 2009., s prosjekom ocjena 4,44. Nakon nostrificiranja diplome dolazi u Dubrovnik, na pripravnički staž u Opću bolnicu.
-I tu počinje moja priča s Dubrovnikom. Moglo bi se reći da sam zaljubljena u Grad. Nakon što sam odradila staž i položila sručni ispit, radila sam malo na Hitnoj medicinskoj pomoći, a onda sam se kroz staž odlučila za kirurgiju općenito i čekala bolju priliku – kaže nam dr. Trninić.
Je li Vam specijalizacija iz neurokirurgije bila posebna želja i izbor ili igra slučaja, što se često zna dogoditi?
Moja priča s neurokirugijom počinje dolaskom u Dubrovnik prof. dr. Velimira Lupreta, mog šefa i dubrovačkog mentora. On me upitao: ‘Kolegice, što mislite o neurokirurgiji? Biste li htjeli postati neurokirurginja? Morate znati da neurokirurgija nije specijalizacija, to Vam je život?!’ Malo sam razmislila, ali odmah prihvatila ponudu i odlučila se za neurokirurgiju. I mislim da sam dobro izabrala. Dakle, moglo bi se reći da sam imala sreće. Prijavila sam se na raspisani natječaj OB Dubrovnik i u studenom 2012. dobila specijalizaciju iz neurokirurgije. Moj službeni mentor je prof. dr. Josip Paladino.
Po čemu je neurokirurgija posebna i što Vas u njoj posebno privlači?
Neurokirurgija je zahtjevna specijalizacija, traje ukupno šest godina jer je potrebno vrijeme da stekneš određeno znanje i potrebne vještine. Za mene je neurokirurgija kraljica medicine (kirurgije). Može se reći da je to zapravo mikrokirurgija, naše operacije se izvode uz pomoć mikroskopa i općenito jako dugo traju, u usporedbi s drugim kirurškim disciplinama. Posebno me privlači osjetljivost središnjeg i perifernog živčanog sustava. Mozak kao i periferni živci jako su osjetljive i fine strukture, stoga je i najmanja pogreška odmah vidljiva. Dakle, nema laganja, sve je poslije operacije vidljivo. Stoga, svaka operacija je izazov sama po sebi. Fascinira me i određena autonomija neurokirurgije. Izdvojeni smo od ostalih struka i imamo slobodu, što je za mene kao osobu izrazito privlačno. Obožavam mir i tišinu u operacijskoj dvorani dok se izvodi složeniji operativni zahvat, a taj osjećaj je povremeno pomiješan i s dozom adrenalina. To trebate osjetiti, to se ne da opisati.
Neurokirurgija se godinama smatrala isključivo muškom specijalnosti, ali to se polako mijenja. Kako gledate na te promjene, odnosno jači prodor žena na ‘muški teren’?
Neurokirugija je do sada uglavnom bila muška struka, međutim trenutno u Hrvatskoj neurokirurgiji postoji ukupno osam žena. Mislim da sam ja šesta po redu u Hrvatskoj, prva južnije od Rijeke i prva dubrovačka neurokirurginja općenito. Dosadašnji trend se polako mijenja i žene dobivaju svoje zasluženo mjesto, ne samo u neurokirurgiji, već i u svim drugim zanimanjima. Iako nema nikakve razlike u sposobnostima obavljanja takvog posla između muškaraca i žena, žene su se u povijesti uvijek etiketirale kao manje vrijedne, samo se dozvoljavala uloga majke. Danas su se vremena promijenila. Žene danas imaju vrlo bitnu i važnu obvezu i ulogu u podršci drugoj ženi, i da kao takve ojačamo u svim područjima, a ne samo u medicini. Trebamo rušiti barijere i predrasude. Prisutnost i jednog i drugog spola doprinosi različitosti, toleranciji i kvaliteti, što dovodi do boljeg razvoja. Općenito se zalažem protiv bilo kojeg oblika neravnopravnosti.
Karijere u medicini grade se dugo pa liječnici vrlo često nemaju vremena za privatni život i obitelj. Kako Vi razmišljate o tome?
Istina, medicinska karijera je zahtjevna i naporna te traje dugo. Naprije Medicinski fakultet traje šest godina, potom jedna godina pripravničkog staža, pa specijalizacija koja u mom slučaju također traje šest godina. To je cjeloživotno obrazovanje i naravno da pati privatni život. Medicina ti puno daje i puno oduzme, ali ako voliš svoj posao, nije teško. Takav je život i treba ga prihvatiti. Neurokirurgija je moj život i ja se ne mogu od nje izdvojiti, to sam ja. Kroz edukaciju to prihvatiš. Mogu reći da sam sretna svojim izborom te životom općenito.
Hoćete li na kraju specijalizacije ostati u Zagrebu ili imate namjeru vratiti se u Dubrovnik? Koje su prednosti i mane ova dva grada?
Neću ostati u Zagrebu, vraćam se u Dubrovnik. Uvijek naglašavam da sam dubrovačka specijalizantica, dugujem Gradu Dubrovniku i našoj bolnici koja me je i uputila na edukaciju. Neurokirurgija u Dubrovniku je nova i relativno mlada struka, a početak je vezan za dolazak prof. dr. Waltera Binija u veljači 2010. Njen razvoj se nastavlja dolaskom prof. dr. Lupreta, usudila bih se reći jednog od najboljih hrvatskih neurokirurga. Izniman čovjek i stručnjak koji je pokazao da, ukoliko si kvalitetan, dobro educiran i hrabar, možeš uspjeti bilo gdje i raditi jako kvalitetno i dobro, te se razvijati i u manjim mjestima kao što je Dubrovnik. Dubrovnik je specifičan po svom geografskom položaju, udaljen je od većih centara kao što su Split i Zagreb te kao takav zahtijeva dobru i kvalitetnu neurokirurgiju. Prof. dr. Lupret je započeo, a na meni je da nastavim s razvojem dubrovačke neurokirurgije. Naš Grad, kao i naš puk dubrovački, zaslužuje adekvatnu i kvalitetnu skrb, a naš cilj je liječenje u mjestu boravka. Što se tiče Zagreba, ne volim velike gradove, preferiram manja mjesta. Trenutno sam u Klinici za neurokirurgiju KBC Zagreb (Rebro), gdje provodim svoj specijalistički staž i usavršavanje. Trenutno sam na najboljem mjestu u državi i zadovoljna sam sa svojom edukacijom. Imala sam sreće. U Dubrovniku imam individualni trening s prof. dr. Lupretom, a kad sam u Zagrebu potrebnu širinu i raznolikost koju dobijem od ostalih stručnjaka i kolega, gdje su pokrivena sva područja neurokirurgije, od dječje, cerebrovaskularne, spinalne, onkološke i radiokirurgije. Mogu reći da sam jako zadovoljna s edukacijom u našoj zemlji općenito.
Jeste li ikad razmišljali o odlasku iz Hrvatske i kako gledate na takvu životnu odluku?
Ne razmišljam o odlasku iz Hrvatske, Hrvatska je jako lijepa zemlja s izvrsnim potencijalom, u kojoj moraju ostati mladi i obrazovani ljudi. Na nama je da je mijenjamo, gradimo i činimo ljepšom. Svi mi jednako smo odgovorni za ovakvu situaciju, stoga prihvaćam svoju odgovornost i želim je promijeniti na bolje. Vani je dobro otići na edukaciju, a onda se vratiti i implementirati to znanje u naš razvoj. Dosad sam posjetila mnoge neurokirurške klinike. Bila sam u Izraelu, Njemačkoj, Švicarskoj. U Zurichu sam i asistirala na nekim operacijama. Također sam bila i na mnogim međunarodnim kongresima iz područja neurokirurgije: u Londonu, Parizu, Edinburghu, Munchenu, Haagu. Svugdje je lijepo, ali doma je najljepše. Nije sve tako savršeno ni u inozemstvu, samo se čini na prvi pogled. Ponavljam, zaljubljena sam u Dubrovnik i želim ga učiniti ljepšim i boljim gradom.
Uključeni ste i u rad Studija kliničko sestrinstvo na Sveučilištu u Dubrovniku?
Da, od ove godine uključena sam u nastavu na studiju Kliničkog sestrinstva iz kolegija Neuroonkologija na kojem ću održati nekoliko predavanja. Inače sam i studentica Poslijediplomskog interdisciplinarnog sveučilišnog doktorskog studija Molekularne bioznanosti na Sveučilištu J.J. Strossmayera u Osijeku. Trenutno sam na V. semestru i pomalo radim na izradi svoje doktorske disertacije koja je također iz područja neuroonkologije, a moja mentorica je prof. dr. Kamelija Žarković. Dakle, osim neurokirurgije, zanima me i molekularna biologija. Budućnost medicine je na molekularnoj razini. Sve počinje i završava u stanici. Smatram da je interdisciplinarnost u medicini poželjna i potrebna jer na taj način bolje upoznajemo čovjeka i postajemo bolji liječnici.