Nisam znala da ću raditi u prosvjeti i kako je to zaista lijep posao. Imam privilegiju educirati mlade ljude pred kojima je život. To vam kontinuirano daje energiju. Čovjek ne može uvijek biti raspoložen, ali kad ste okruženi mladim ljudima koji su puni pitanja i vi se motivirate’, priča dr. sc. Sanja Žaja Vrbica, inače pročelnica Odjela za umjetnost i restauraciju pri Sveučilištu u Dubrovniku i odnedavno prorektorica za studije i studente. O važnosti međunarodne suradnje na polju visokoškolskog obrazovanja, kojim studijskim programima gravitiraju dubrovački studenti, ali i svom znanstvenom angažmanu progovorila je za čitatelje duLista.
Nedavno ste imenovani prorektoricom za studije i studente. Koji je konkretno Vaš opseg posla i hoćete li nastaviti s održavanjem kolegija s polja umjetnosti?
Dugo nismo imali prorektora za studije i studente. S obzirom da mislim nastaviti održavati kompletnu svoju nastavu, što je šest kolegija, vjerujem da ću imati dosta posla. Njega se, međutim, nisam ni dosad bojala. Sveučilište će uskoro raspisati natječaj za novog pročelnika. Moja nadležnost je baviti se poslovima koji se tiču studijskih programa, svim onim što je povezano s prediplomskim, diplomskim i postdiplomskim studijima, jednako je tako s nastavom i studentima, ali i izdavaštvom.
Često se u javnosti mogu čuti komentari kako je studijskih programa u Hrvatskoj više negoli samih studenata. Jesu li oni primjenjivi na dubrovačko sveučilište?
Mi imamo oko 2000 studenata. Svi pokrenuti programi funkcioniraju i dalje. Postoje planovi za neke nove. Ipak, nije neuobičajena praksa da se stari zatvaraju. Nakon određenog vremena, program naprosto nema dovoljno interesenata ili se pokaže da tržište traži nešto drugo i mi se tome moramo pridružiti. Odjel za umjetnost i restauraciju, primjerice, sa češkim kolegama, odnosno Sveučilištem u Pardubicama planira pokretanje ‘double deegre’ studiju sklopu kojeg bi naši studenti jedan semestar akademske godine boravili kod njih i obrnuto. Imamo i nekoliko međunarodnih projekata koji su, također u fazi dogovaranja, a u planu je otvaranje studija koji povezuju agrikulturu i turizam. Inače, samo osnivanje studija nije lak posao. Morate imati preko 50 posto vlastitog nastavnog kadra kojeg je vrlo teško stvoriti.
Koje biste studijske programe ocijenili kao najprivlačnije dubrovačkim studentima? Pronalaze li kasnije lako posao u struci?
Kad govorimo o dubrovačkim studentima važno je napomenuti da uz gradsku djecu imamo dosta njih iz ostatka Hrvatska i drugdje. Među posjećenijima, svakako, je studij pomorstva, jedan od naših najstarijih naših studija. Visoke kvote, jer je dosta širok spektar potencijalnih radnih mjesta, su na društvenim znanostima, ekonomskim studijima, Medijima i kulturi društva. Na restauraciji imamo omjer od 50 posto domaćih i stranih polaznika, što je dobro jer umjetničke struke na tržištu nisu toliko tražene. Međutim, kod njih je dobro što mogu sami biti svoji poslodavci, otvoriti obrt ili se aktivirati kao samostalni umjetnici. To daje određene slobode, ali, naravno traži angažman i rad. Ipak, jedan dio mladih ljudi prema tome ima zadršku. Osjećaju se sigurnije u instituciji u kojoj postoji neki okvir profesionalnog djelovanja ponašanja. Možda nije ni loše jedan dio karijere provesti na takvom mjestu pa s vremenom nadoći da je bolje biti vlastiti organizator posla.
Dubrovačko sveučilište, već smo ranije spomenuli, mnogo ulaže u međunarodne studijske programe neke koje ste i Vi inicirali. O čemu je riječ?
Prije dva tjedna bili smo domaćini studentske konferencije koja se održava svake godine. Imali smo goste iz Beča, Ljubljane, Beograda i ovaj put čak iz Sankt Petesburga. Veoma nam je važno imati prisnu suradnju s kolegama. Imamo dosta potpisanih Erasmus ugovora čiji broj iznova povećavamo. Potpisivanje mogu inicirati i sami studenti ako žele otići na neku instituciju i ako je njihov program kompatibilan s našim. Studenti mogu odlaziti osim Europe i na druge kontinente, u Australiju, Ameriku ili Aziju. To je sjajna prilika za mlade ljude. Borave u drugoj državi, upoznavaju nove načine života, šire im se vidici, susreću se s drukčijim situacijama, postaju tolerantniji, što im u budućnosti može pomoći u karijeri. Također, vrlo često dolaze nam nastavnici iz Europe i svijeta.
Iza vas je zavidna karijera muzeologinje, kako ste se odlučili upustiti u pedagoške vode?
Deset godina radila sam kao kustos i viši kustos u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Kad se osnovao Odjel za umjetnost i restauraciju, dobila sam poziv i zaposlila na mjesto asistenta. Dakle, na puno nižu poziciju. Međutim, nastavila sam raditi izložbe sa svojom bivšom kućom. Muzejski posao uključuje dosta dokumentacije koja je zakonom propisana. Ono što najčešće ne vidi, publika su opširne pripreme koje su potrebne kako bi izložba uopće došla pred njih. Također, česti su pregovori. Mnogo je privatnih vlasnika koji moraju biti voljni pustiti vas u svoj dom i pokazati obiteljsko blago te kasnije imati pouzdanje da je ono sigurno u vašoj galeriji. Potom je potrebno pripremiti katalog, napisati tekst, obraditi nekog umjetnika ili pojavu itd. Kad sam došla na Sveučilištu osjetila sam veću slobode bez obzira na obaveznu nastavu i posao koji je tražio daljnje usavršavanje u struci. Mogu kompletno birati o čemu ću pisati, a i veća su sredstva za istraživanje.
Kontinuirano objavljivanje znanstvenih radova obveza je svakog sveučilišnog profesora. Koje je područje Vašeg interesa?
Obrađujem umjetnost 19. i prve polovine 20. stoljeća. Vrlo često se bavim dubrovačkim umjetnicima ili onima koji su u Dubrovnik došli iz različitih životnih okolnosti. Tema mog doktorskog rada bila je život i djelo slikara Marka Rašice. Mada su njegova djela bila u stalnom postavu Galerije, našoj javnosti je bio relativno nepoznat. Naišla sam na fragmente njegove biografije iz kojih se može iščitati da je kao mlad bio jako afirmiran, izlagao je u Beču na izložbama secesije, napravio dosta javnih dijela za sakralne prostore u Hrvatskoj i odjednom postao zaboravljen. Zaintrigiralo me kako jedan umjetnik od izuzetno važnih pozicija dođe do potpunog zaborava.
Na čemu trenutno radite?
Radim na poglavlju knjige o Antonu Perku, umjetniku slovenskog podrijetla, koji je bio dvorski tajnik krunskog prestolonasljednika Rudolfa von Habsburga. Nakon njegove smrti postao je tajnik krunske princeze udovice Štefanije, on je mirovinu odlučio provesti u Dubrovniku te je neko vrijeme bio upraviteljem Lokruma. Privatnom donacijom Dubrovačkim knjižnicama darovano je 700 njegovih radova od kojih smo napravili izložbu, a u slovenskom Zborniku za umjetnost i zgodovinu objavljen je moj članak o Antonu Perku. Na njega su reagirali iz Muzeja Celje i grada Vranskog predloživši izdavanje monografije i postavljanje nove izložbe. Također, nedavno sam završila članak o Thomas Graham Jacksonu, engleskom arhitektu iz 19. stoljeća koji je projektirao jedno krilo oxfordskog sveučilišta. Upravo prošle godine održan je znanstveni skup posvećen njegovom trotomnom djelu o istarskoj i dalamatinskoj umjetnosti, prvenstveno arhitektonskoj baštini istočnojadranske obale. Ja sam napisala članak o segmentu putopisa u kojem pored opisa spomenika i umjetnina čije funkcije bilježi, opisuje život Dubrovnika 80.-ih godina 19. stoljeća, ljude koje sreće, kolorit dubrovačkih ulica, trgovine. To je zapravo putopis usmjeren prvenstveno na britansku čitalačku publiku. Vrlo zanimljivo štivo. Spomenut ću jedan detalj. Vrlo je snažna slika crkve sv. Stjepana na Pustjerni koja je bila ruševina te je imala samo vanjske zidove. Unutar nje, navodi, sušila se lešina orla kojeg je netko od Dubrovčana ulovio i tim pohvalio.