Protekla tri mjeseca puno dobrih stvari dogodilo se u Poliklinici Glavić. U velikoj humanitarnoj akciji šesnaest osoba s teškim dijagnozama dobile su priliku prvi isprobati novi aparat za neurorehabilitaciju, nabavljen iz Švicarske.
Po svim reakcijama, rezultati su izvrsni. Za DuList ravnatelj Poliklinike Glavić, specijalist neurologije dr. Josip Glavić govori o protekla tri mjeseca, iskustvima u liječenju s novim aparatima nabavljenim u Švicarskoj, ali i njegovoj ideji o Dubrovniku kao centru medicinskog turizma.
Kako ste uopće došli u kontakt sa švicarskom tvrtkom Hocoma?
Još 2012. godine sam na jednom međunarodnom kongresu vidio njihove aparate i od tada sam s njima bio redovito u kontaktu. Riječ je o jednoj od najjačih tvrtki na svijetu, u rangu s Googleom, Appleom, Intelom… Kad sam prije nekoliko godina projekt prijavio za financiranje iz sredstava EU fondova, shvatio sam da naša administracija nije spremna za takve stvari i od svega sam odustao. Ali kako sam ja bio jedini koji je pokazivao stalni interes za posao kojim se Hocoma bavi, oni su osjetili da sam blizu odluke kupiti njihov aparat. Ponudili su mi početkom ljeta tromjesečnu posudbu aparata. Rekli su mi da ih u tom razdoblju koristim i zaradim na njima prvi dio otplate, a ostatak da im platim na leasing. Ja sam im rekao, ako su oni meni to poklonili, da ću ja pokloniti drugima. Njima to nije bilo jasno, ali su pristali.
Tako ste zapravo došli na ideju o humanitarnoj akciji?
Tako je. S tim da s njom nismo htjeli ići u medije, već smo informaciju dali preko našeg Facebook profila. Htjeli smo dosegnuti do ljudi kojima je to potreba, ali i onih koji su svjesni da je ova vrsta terapije u svijetu ‘bomba’ i da im je financijski nedostižna. Jer jedan dan kompletne i sadržajnije neurorehabilitacije u Švicarskoj, sa smještajem i obrocima, na ovakvim aparatima košta 3000 eura, s tim da se treba platiti mjesecima unaprijed. Procjena je da bi neurorehabilitacija ovakvog tipa u Švicarskoj koštala najmanje desetak tisuća eura mjesečno.
Kakva je bila reakcija i interes?
Pristiglo nam je stotine prijava, iz Hrvatske, ali i iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine… Moram priznati da mi je to bilo poprilično stresno razdoblje. Trebalo je sve to pregledati, procijeniti, pa među svima njima izabrati deset kandidata. Na kraju smo izabrali šesnaest pacijenata za ovu neurorehabilitaciju. Nismo išli ni po lokalnom, ni po nacionalnom ključu. Nismo gledali imena i prezimena, već dijagnoze i vrijeme kad se medicinski problem dogodio. Birali smo najizazovnije i najteže slučajeve, vodila nas je struka. Najteže je bilo javiti ostalima da nisu prošli, jer mnogima je to bila svaka nada. Problem je nekima bio i osigurati smještaj u Dubrovniku tijekom ljeta pa su nažalost morali odustati.
Cijeli razgovor o revolucionarnom aparatu pročitajte u tiskanom izdanju DuLista.