Aktualno

DR. BOŽIDAR PERIĆ Prema pacijentima ne smije biti ‘copy paste’ pristupa

Dubrovčanin Božidar Perić tijekom srednjoškolskih se dana nije dvoumio o tome koji će fakultet upisati. Njegov čvrst izbor bio je Medicinski fakultet u Zagrebu, a kad ga je završio, zapitao se: Hoće li se vratiti u Dubrovnik ili ne? Ukazala mu se prilika i ostao je u glavnom gradu Lijepe naše. Veliku zahvalnost duguje, kako ističe, profesoru i mentoru Milanu Vrkljanu. Dao mu je prostor da se usavršava i razvije u području endokrinologije (znanost koja proučava žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem – hormone) koja je, uz dijabetologiju, njegova uža specijalnost. Inače, njegova osnovna specijalnost je interna medicina, a sa svojih 37 godina ima itekako velikog iskustva. Djeluje u Zavodu za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma ‘Mladen Sekso’, vodećem zavodu po endokrinološkoj problematici u Hrvatskoj koji se nalazi u Kliničkom bolničkom centru ‘Sestre Milosrdnice’, gdje je i odradio specijalizaciju.
Prije tri godine s kolegom Josipom Staničićem je pokrenuo vlastitu polikliniku u Zagrebu ‘Poliklinika Perić-Staničić’, specijaliziranu za dijagnostiku i liječenje bolesti štitnjače, šećerne bolesti, kao i ostalih najčešćih endokrinoloških i metaboličkih poremećaja. Mogu se pohvaliti i da su službeni liječnički tim svjetske boksačke prvakinje Ivane Habazin, a ističe kako imaju priličan broj pacijenata iz Dubrovnika. Trenutno radi na doktoratu, koji je vezan za sportsku endokrinologiju, što je zapravo nešto novo u pojmovima medicine. Nekad mu se čini da mu je premalo i 24 sata, s obzirom na količinu posla kojeg ima, no uvijek će naći vremena za dolazak u Dubrovnik i susret s obitelji i prijateljima, a žao mu je što ne stigne pogledati neku od predstava na Dubrovačkim ljetnim igrama. Mi smo ga uspjeli ‘uhvatiti na pet minuta’ kako bismo porazgovarali o njegovom životnom putu, izazovima moderne medicine, ali i o pojmu zdravstvenog turizma u Hrvatskoj!

Iza nas je razdoblje dvomjesečnog ‘lockdowna’. Koliko je utjecao na zdravstveni sustav i njegovo djelovanje te je li ga – unazadio?
Sad ću odgovoriti kao ministar: ‘Hvala Vam na tom pitanju’. Šalim se, naravno. Koronavirus je pun nepoznanica te je kao i ostale potencijalne ugroze, ‘uzdrmao’ cijeli svijet. Naš zdravstveni sustav, u nekim se svojim segmentima pokazao kao čvrst i kompaktan te se nije ‘raspao’. U vremenu lockdowna, izrazito hitna stanja su se uspješno zbrinjavala, unatoč silnim problemima u svakodnevnom funckioniranju. Drugi problemi sustava, poput lista čekanja i organizacija samog zdravstva, neminovno su se pogoršale. Ljudi inače čekaju dugo na neke pretrage, no to je s lockdownom postalo izraženije. No, djelatnici su se u bolnicama dodatno angažirali te su i uveli online konzultacije. Konkretno, moja struka je takva da se dosta toga moglo riješiti telefonski ili e-mailom. Čak i tijekom šest tjedana, na koliko smo morali zatvoriti polikliniku, nama pozivi nisu prestali stizati. Sigurno smo od 40 do 50 pregleda obavili bez da smo bili u poliklinici. Inače, tu je bila prisutna jedna od najvećih ugroza po pitanju tihih ubojica, šećerne bolesti, visokog tlaka i poremećaja metabolizma masnoća. Kod onkoloških pacijenata, nisam primijetio prevelikih poremećaja u funkcioniranju zdravstvenog sustava.

Vlastitu ste polikliniku otvorili prije tri godine. Je li bilo teško upustiti se mlad u privatni biznis?
Obično ljudi kad steknu iskustva i ‘naberu’ titule krenu u privatni posao, a ja sam se odmah ‘bacio na glavu’. Kolega i ja krenuli smo s malim budžetom. U tri godine smo proširili posao pa tako čak jednom mjesečno idemo u Istru, točnije u Umag. Dosta surađujemo s udrugama kao što je, primjerice, Hrvatska udruga za bolesti štitnjače u Zagrebu, kao i istoimenom udrugom u Umagu. Nisam imao motiv dolaska do komercijalnog uspjeha preko noći, nego sam htio ljudima, koji nisu u mogućnosti čekati mjesecima na ugovoren pregled, ponuditi bržu alternativu. U usporedbi s američkim sustavom zdravstva te s nekim elementima zapadnoeurospkog zdravstva, naš sustav dosta je human, no s poprilično dosta organizacijskih nedostataka. Te nedostatke sam htio pretočiti u rad u privatnoj poliklinici gdje mogu ići na ruku pacijentima. Odlučio sam se na pothvat privatnog poduzetništva, a u cijeloj toj priči bila su prisutna određena odricanja. Ne mogu se žaliti jer imamo poprilično posla. Jedva sam ulovio deset dana da se malo maknem iz Zagreba i predahnem. Trenutno je devetero zaposlenih u poliklinici, a od toga je sedam liječnika. U bolestima štitnjače nismo zaduženi za kirurški dio, što je domena otorinolaringologa, a po tom pitanju imamo izvrsnu suradnju s ORL klinikom KBC Sestre Milosrdnice i Unimedic poliklinikom u Zagrebu.

Često volim reći, kad se nekome ustanovi šećerna bolest, pola posla je na meni, no ostatak je na osobi koja treba usvojiti zdravije navike

Posebnu pozornost pridajete liječenju šećerne bolesti, a koja je postala sve više prisutna kod mlađe populacije.
Tako je, a svakodnevni način života jedan je od glavnih uzroka. U jednoj sam kolumni za nacionalni medij napisao kako bi se u vremenima kad COVID-19 zauzima previše medijskog prostora, bez podcjenjivanja njene opasnosti, dobro bilo podsjetiti na problematiku jedne od najčešćih tihih ubojica, a to je šećerna bolest koja je uistinu svjetska pandemija. Godinama, u svojim početnim fazama javljanja, šećerna bolest ne daje skoro pa nikakve simptome. Ono što ljudi ‘izguglaju’ su pojačana žeđ, jedenje, mokrenje, i to su već simptomi i znakovi uznapredovale šećerne bolesti koja godinama prije postoji. Oko 90 posto svih šećernih bolesti je tip 2 kojemu godinama prethodi inzulinska rezistencija u kombinaciji s debljinom, često i pridruženim visokim tlakom i drugim poremećajima metabolizma te to sve dovodi do kroničnih komplikacija, poput srčanih i moždanih udara, stradavanja bubrežne funkcije i problema sa sljepoćom. Sve više se gubi paradigma tipa 2 šećerne bolesti kao ‘staračkog’ dijabetesa. Vidio sam na svoje oči dijete od 15 godina od 150 kilograma koji ima tip 2 šećerne bolesti.

Možete li našim čitateljima objasniti što je to inzulinska rezistencija, a s kojom Vam također mlađa populacija dolazi u polikliniku?
Inzulinska rezistencija je stanje koje godinama prethodi šećernoj bolesti. Mlađi ljudi dolaze sve češće u našu polikliniku u fazi inzulinske rezistencije. Inače, aktivni pristup liječenju od strane pacijenata je možda jedan od načina na koji će se dosta njih sačuvati ili će maksimalno odgoditi pojavu šećerne bolesti. Ono što je dobra stvar je da nijedan simptom inzulinske rezistencije neće nikoga ‘koštati glave’. Kvari kvalitetu života, ljudi su kronično umorni, dobivaju na kilaži, lupa im srce s vremena na vrijeme… Dosta širok raspon simptoma i različitog intenziteta može se javiti kod svakog pojedinca. Ono što često koincidira s problemom inzulinske rezistencije, to su autoimune bolesti štitnjače s jedne strane, a s druge strane to su problemi policističnih jajnika koji se mogu manifestirati na nekoliko načina. Općenito, da nema hormona inzulina, mehanizma obrane koji regulira razinu šećera u krvi, svi bismo na svijetu imali šećernu bolest. Sve što pojedemo, razgradi se do razine glukoze u krvi koja cirkulira njome i da bi ona imala svoje učinke, mora prijeći iz krvi u tkiva u čemu joj pomaže inzulin. Inzulinska rezistencija znači da je došlo do poremećaja tog urednog odvijanja metabolizma ugljikohidrata. To je nešto što traje duže vremena pa se na to nadovežu kilogrami, ali i visok tlak. Danas imamo impresivne pomake u liječenju šećerne bolesti, no epidemološka slika u smislu ishoda liječenja i dalje nije dobra, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu.

Koja je terapija za inzulinsku rezistenciju?
Pristup liječenju inzulinske rezistencije je trojni – promjena prehrane, redovita tjelesna aktivnost te primjena lijekova. Prvi korak je promjena prehrane što podrazumijeva reducirani unos ugljikohidrata, izbjegavanje rafiniranih (jednostavnih) ugljikohidrata, kao i prehrambrenih sastojaka s visokim glikemijskim indeksom. Drugi korak je redovita tjelesna aktivnost na barem pola sata dominantno aerobne aktivnosti, po vlastitom izboru. Bitno je da se ljudi pokrenu. Ukoliko prva dva pristupa ne dovedu do poboljšanja, onda uvodimo lijekove s ciljem poboljšanja općeg stanja metabolizma što znači i preventivno djelovanje po pitanju svih već spomenutih naknadnih komplikacija. Riječ je o dosta širokoj problematici, a ja sam samo jedan kotačić u tom poprilično interdisciplinarnom pristupu.

Sve više se gubi paradigma tipa 2 šećerne bolesti kao ‘staračkog’ dijabetesa. Vidio sam na svoje oči dijete od 15 godina od 150 kilograma koji ima tip 2 šećerne bolesti

Koja je Vaša najveća uloga u liječenju?
Moja uloga kao liječnika i dijabetologa u svemu tome svodi se dobrim dijelom na preventivno djelovanje, kao i kod problema sa štitnjačom, visokim tlakom i debljinom koje se može u mlađoj dobi poprilično dobro regulirati vlastitim snagama. Često volim reći, kad se nekome ustanovi šećerna bolest, pola posla je na meni, no ostatak je na osobi koja treba usvojiti zdravije navike. Ljudi nisu svjesni koliko uz primjerenu podršku liječničke ili druge stručne strane, mogu dosta za sebe napraviti. Prvi preduvjet za dobar ishod liječenja i prevenciju kroničnih komplikacija je osviještenost. Ljudi će samima sebi biti zahvalni kasnije jer neće u budućnosti morati uzimati toliko lijekova, a neki im i neće biti potrebni. Nažalost, kroz vlastitu praksu vidim kako je sve veći broj mlađih ljudi koji imaju navedene bolesti.

S debljinom problem ima trećina odrasle populacije i sve više djece i adolescenata u svijetu, ali i u Hrvatskoj.
Debljinu možemo podijeliti na prekomjernu tjelesnu težinu i pretilost, ovisno o indeksu tjelesne mase (ITM). Podatak Svjetske zdravstvene organizacije od prije par godina me zapanjio – do tri je puta češći problem debljine djece i adolescenata u tzv. nerazvijenim državama svijeta, u odnosu na zapadne zemlje. Nije da u bogatim zemljama nema tog problema, no po pitanju aktivnijeg liječenja debljine postoji veći stupanj osvještenosti te je zdravstvena zaštita puno dostupnija. U osnovi problema debljine je problem neadekvatne prehrane i nedovoljnog kretanja. Da pojednostavim i ilustriram, prosječni svjetski stanovnik je između tri i pet kila deblji nego prije nekoliko desetljeća. Prije kada ste se trebali javiti na telefon, trčali ste u drugu prostoriju. Ili kad ste trebali uključiti televiziju, nije bilo daljinskog te ste se morali ustati, upaliti je i vratiti se. Danas sve te jednostavne radnje obavljamo istovremeno zavaljeni u udobnost vlastitog kauča uz poprilične količine nezdrave hrane koja nam je dostupnija nego ikada do sada. Taj problem treba svesti na problem – svakidašnjice. Što se tiče pitanja i problema debljine, potrebno je svakako sustavno educirati odgovarajuće intitucije, od vrtića do škole. Na razini zdravstvenih politika nužno je donositi određene mjere koje će ići u smjeru šireg osviještavanja populacije o problemu debljine i svega onoga što proizlazi iz toga – visoki tlak, srčani i moždani udar, šećerna bolest. Od posljedica kardiovaskularnih bolesti i dan danas umire polovica svjetske populacije.

A koji su glavni razlozi za pojavu sve većeg broja slučajeva debljine?
Gledajući debljinu u cjelini, najveći razlog je što se mi manje krećemo te zato što unosimo previše kalorija. Od nekih rjeđih uzroka mogu se navesti poremećaji nekih endokrinoloških žlijezda ili prekomjerna aktivnost hipofize koja je ‘šefica’ svih endokrinoloških žlijezda. Njena prekomjerna aktivnost može dovesti do debljine, kao i slabiji rad štitnjače. Između ostalog, problem inzulinske rezistencije kada se ‘preklapa’ sa sindromom policističnih jajnika, i kao jednim od vodećih znakova može se prezentirati s debljinom. Hormonski aktivni tumor nadbubrežne žlijezde koji se zove Cushingov sindrom također se može prezentirati prirastom na tjelesnoj težini.

Koji su najočitiji simptomi koji ukazuju da nešto nije u redu i ukazuju da nije u pitanju ‘samo’ debljina?
Nije to uvijek jednostavno primijetiti, čak ni liječnicima obiteljske medicine. Zato je tu ciljana endokrinološka anamneza koja je zapravo prvi korak koji će odrediti sve daljnje korake, postupke, dijagnostičke pretrage… Liječnik obiteljske medicine može naslutiti potencijalni problem, uputiti pacijenta endokrinologu koji će probati, u moru pretraga, napraviti ciljane dijagnostičke postupke i kroz što manje koraka doći do točne dijagnoze. Put do točne dijagnoze je temeljita anamemneza koja će dati do 80 posto odgovora, a sve ostalo je nadopuna u vidu laboratorijskih i slikovnih pretraga.

Obično ljudi kad steknu iskustva i ‘naberu’ titule krenuo u privatni posao, a ja sam se odmah ‘bacio na glavu’. Kolega i ja krenuli smo s malim budžetom. U tri godine smo proširili posao pa tako čak jednom mjesečno idemo u Istru, točnije u Umag

Koliko zapravo stres utječe na pojavu određenih bolesti?
Stres je potrebno podijeliti na akutni i kronični stres. Akutni stres nam omogućuje da se s neposrednom opasnošću suočimo ili ‘pobjegnemo’ od nje i to je evolucijsko naslijeđe koje nam je omogućilo da opstanemo kao vrsta. Kronični stres je sve zastupljeniji zdravstveni problem, a uzrokovan je nizom razloga što dovodi do povišene vrijednosti kortizola, jednog od stresnih hormona koji dugoročno ima negativan utjecaj na ljudsko zdravlje po principu najslabije karike. Primjerice, netko tko ima problema sa kožom, dobit će psorijazu. Tko ima predispoziciju za bolesti štitnjače, oboljet će od autoimunih bolesti štitnjače. Stres nije uzročni, već je više poticajni čimbenik nečega što od prije prijeti ljudskom organizmu da se konkretna bolest razvije. Svakako je jedan od vodećih problema u svijetu.

Zabrinjavaju li Vas ‘Google doktori’?
To je bio i jedan od motiv zašto sam se odlučio na pisanje kolumni jer kroz jedan tekst mogu prenijeti informacije velikom broju ljudi. Činjenica je da danas živimo u slobodnom svijetu, nemamo velikih restrikcija, a informacije su nam dostupne na sve moguće načine. Netko tko nema tu razinu medicinskog obrazovanja, ne može razumijeti niti kritički prosuditi valjanost informacije koju pronađe na internetu. Postoji puno hipohondara koji ne mogu razaznati što im je, a što im nije – zbog čega imaju panične napadaje, s čime se češće susrećem u svojoj svakodnevnoj praksi. Dostupnost informacija, koliko je dobra, toliko je i loša! Uvijek volim reći pacijentima: ‘Radije dođite kod mene pa me pitajte o tome što ste ‘izguglali’. Dobro je biti upućen u neke stvari, s mjerom, no neke informacije iz neprovjerenih izvora mogu imati štetne učinke na ljudsko zdravlje. Kad ljudi povežu uzročno-posljedične veze i iz toga izvlače zaključke, onda je to put u paniku. Uz problem pretjerane dostupnosti informacijama, izdvajamo i drugi problem, a to je što općenito liječnici nemaju dovoljno vremena sve iskomunicirati s pacijentom. Rutinski pregledi su sve kraći, što rađa nedovoljnu informiranost. Kod kolega iz obiteljske medicine najveći je minus što su preopterećeni administracijom, a to im oduzima vrijeme koje će posvetiti pacijentima.

Što je Vaš najveći izazov, ali i moderne medicine?
U kontekstu mog stručnog interesa, svakako je činiti sve po pitanju vodećih rizičnih čimbenika – hipertenzija, debljina, šećerna bolest, dakle spriječiti ih ili držati pod dobrom kontrolom kako ne bi dovele do različitih komplikacija u vidu nekih od kardiovaskularnih bolesti. Većina tih izazova se svodi na promjenu životnih navika. Što se tiče metaboličkih bolesti, čim se ranije otkriju i čim se zauzme aktivniji pristup u liječenju, onda je i ishod liječenja, naravno, bolji.

Odrasli ste u ambijentu turizma, a Vaš otac Milan Perić dobro je poznato ime u turističkom svijetu.
I to mi je itekako pomoglo u medicini – odrastanje u ambijentu turizma. Jer u turizmu, ali i u medicini radite s ljudima i razvijate socijalnu inteligenciju i socijalnu komponentu odnosa s ljudima. To je meni u medicinskom razvoju puno značilo, a po pitanju boljeg razumijevanja problema s kojima mi pacijenti dolaze. Još u ranoj fazi svog studiranja su me naučili da nije najbolji doktor koji najbolje i najviše zna, već onaj koji zna doprijeti do pacijenta. Ambijent, u kojem se od malena susrećete s turistima, pomogao mi je da se profiliram u kontektstu komunikacije s pacijentima. Ne možete imati ‘copy paste’ shemu koju ćete ‘servirati’ pacijentima. Individualnim pristupom trudim se rješavati ljudima probleme i to je zapravo glavna svrha moga postojanja u stručnom smislu.

Još u ranoj fazi svog studiranja su me naučili da nije najbolji doktor koji najbolje i najviše zna, već onaj koji zna doprijeti do pacijenta. Ambijent, u kojem se od malena susrećete s turistima, pomogao mi je da se profiliram u kontektstu komunikacije s pacijentima

Pojam zdravstvenog turizma se sve češće pojavljuje u javnosti. Postoji li u Hrvatskoj ili smo možda tek stvorili temelje za daljnji razvoj?
Osim nekih privatnih incijativa koje su jako dobre i poželjne, jasne nacionalne strategije po tom pitanju još nema. Smatram to jako nužnim i korisnim, a to u određenoj mjeri povlači strateško promišljanje, infrastrukturno planiranje zdravstvenih kapaciteta i ulaganje u ljudske resurse. Ali da bi to zaživjelo, treba proći dosta vremena. To je potencijalno odlična stvar, kako za hrvatsko zdravstvo, tako i za gospodarstvo. Danas stariji ljudi sve dulje žive i imate izrazito bogate Skandinavce, Engleze i Nijemce koji bi vrlo radi došli živjeti u Hrvatsku, kupili bi nekretnine kod nas, trošili svoje novce u našim restoranima, kafićima i butigama. Ali jedan od preduvjeta za to je da imaju približno dobru razinu zdravstvene zaštite kakvu imaju u matičnim zemljama. To je nešto što može donijeti dodatnu vrijednost hrvatskom zdravstvu i gospodarstvu.

Jeste li ikad razmišljali vratiti se u Grad i raditi?
Posao u Zagrebu se toliko razvio i uzeo maha da trenutno imam dvije slatke brige: prostor u kojem radim mi je postao malen i moram dodatne ljude zapošljavati. Oko dodatnog radnog angažmana u Dubrovniku nije bilo nikakvih službenih kontakata, a trenutno je glavno pitanje kako bih ja to stigao – jedino da se dupliram jer i ovako sam pretjerano zaposlen (smijeh). Mala smo sredina i zbog nekih objektivnih okolnosti nije lako nekoga privući da dođe raditi i živjeti u Dubrovnik, što bi poboljšalo kvalitetu zdravstvene zaštite.

Zašto ste se odlučili upravo na sportsku endokrinologiju kao temeljnu sastavnicu svoga doktorskog rada?
Radim na doktoratu koji je povezan s nečim novim, a to je sportska endokrinologija što zapravo još i ne postoji. Sportašima se ‘bave’ kirurzi, fizijatri i fizioterapeuti, kao i kardiolozi koji su se u posljednje vrijeme uključili zbog sve češćeg problema nagle srčane smrti. Prepoznao sam potencijalno veliko područje koje je tek potrebno inaugurirati, a da bih mogao legitimizirati bavljenje time, u tom pravcu sam usmjerio svoju temu doktorata. Nameće se, naime, potreba za sustavnom brigom za zdravlje sportaša. Koji su sportovi rizičniji za naglu srčanu smrt? Koji je rizik za sportaše da se nakon duge sportske karijere udebljaju? To su samo neka od brojnih pitanja na koja se određeni odgovori mogu dobiti sustavnim istraživanjem.

blank

RIZIK ZA MAJKU I DIJETE
Svaka šesta trudnica ima gestacijski dijabetes
Osim, primjerice, same problematike štitnjače u trudnoći, danas je opće poznata stvar da svaka peta do šesta trudnica ima gestacijski dijabetes, tip šećerne bolesti koji se javlja u trudnoći i nestaje s trudnoćom, ali i povećava rizik za tip 2 šećerne bolesti u idućem razdoblju. A u podlozi takvog tipa šećerne bolesti nema što drugo biti nego inzulinska rezistencija. Imam sve više posla oko toga. Rizik za majku su, među ostalim, visoki tlak, preeklampsija, eklampsija, kao i niz i neželjenih ishoda poput spontanog pobačaja ili mrtvorođenog djeteta. Za djecu je karakteristično to da zbog viška inzulina u majčinoj cirkulaciji dobivaju na težini više nego što bi trebala tijekom trudnoće. To će dijete kasnije biti sklono dobivati na kilaži ranije, nego što bi trebalo te će se prije manifestirati one bolesti za koje prevladava percepcija da se javljaju u starijoj životnoj dobi.

Pročitajte još

LUKA ROKOLJ O OBRAZOVANJU U ŠKOTSKOJ Kao programer mogu raditi s bilo kojeg mjesta u svijetu, ali doma je najljepše!

Maria Prkut

INTERVENCIJE PRODUŽENOG VIKENDA Helikopterom do KBC-a Split prevezeni pacijenti s Korčule i iz Ploča

Dulist

Hotel Croatia odvaja se od Jadranskih luksuznih hotela

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija