Završila je još jedna sjednica dubrovačkog Gradskog vijeća. Paragrafi su izglasani, proračunske stavke su pretresene, a dvorana u kojoj bi se trebala krojiti sudbina ovoga Grada je utihnula. No, ako ste naivno bili pomislili da je „spuštanjem zastora“ i gašenjem mikrofona u vijećnici završila i „politička“ rasprava, gadno ste se prevarili. Prava predstava, ona bez cenzure i poslovničkih ograničenja, tek je tada počela. Naime, naši su gradski političari otkrili blagodati modernog doba pa se političko prepucavanje, sramotno brzo i bez ikakvog institucionalnog dostojanstva, nastavilo na društvenim mrežama.
Argumenti bi se trebali iznositi za govornicom, potkrijepljeni odlukama i činjenicama. No, naša lokalna politička elita već neko vrijeme pati od akutnog sindroma „digitalnog ratništva“. Facebook statusi, Instagram priče i prepucavanje u komentarima postali su produžena ruka vijećnice, svojevrsna virtualna arena u kojoj se liječe povrijeđena ega i skupljaju jeftini politički poeni.
Tko je kome što reko – u 150 znakova
Gledamo tako nevjerojatan javni igrokaz. Tijekom same sjednice svjedočimo, uz iznimke koje nisu dostojne spomena u ovom tekstu, fingiranoj pristojnosti, pozivanju na Poslovnik i međusobnom oslovljavanju s „poštovane kolegice i kolege“. A onda, čim se sjedne u auto ili naruči kava nakon „fajrunta“, vade se pametni telefoni. Kreće paljba. Pišu se kilometarske objave u kojima se dojučerašnji sugovornici proglašavaju neznalicama, lažljivcima i manipulatorima. Izvlače se rečenice iz konteksta, montiraju se video-isječci, a rasprava o komunalnim problemima, proračunu ili prostornim planovima u sekundi mutira u osobne uvrede i prepucavanja na razini osnovne škole.
Svi oni – i pozicija i opozicija – pritom zaboravljaju jednu ključnu moralnu činjenicu: vi niste tamo u svoje osobno ime, niti su vas građani birali da budete influenceri. Izabrani ste da u legalno izabranom tijelu zastupate interese ovog Grada i njegove čeljadi. Apsurd je u tome što se u tim virtualnim ratovima stvara privid nekakve silne transparentnosti i borbe za istinu. Svatko na svom profilu drži monopol na pravdu, moderira komentare i briše ono što mu ne ide u prilog.
No, ako stvari ogolimo do kraja, pod tom blještavom krinkom navodne brige za opće dobro, naši se političari zapravo samo besramno razmeću i nadmeću vlastitim egom. Bili oni toga svjesni ili ne, javni interes im je postao, naravno čast izuzetcima, tek zgodan paravan iza kojeg hrane vlastitu taštinu i glad za digitalnim pljeskom.
Između obijesti i realnosti
Da se razumijemo – propitivati vladajuće, duboko analizirati odluke, kritizirati loše poteze i burno raspravljati u vijećnici nije samo poželjno, nego je i temelj svake zdrave demokracije. Bez toga nema napretka. No, ratovati na ovakav način, spuštajući se na razinu uličnog rječnika i virtualnog blaćenja, ispod je svake razine koji ta službena tijela, visoke pozicije i odgovorne društvene funkcije nalažu. Gospodo, to je jednostavno deplasirano i jadno.
Dubrovnik, nesporno je, ima svoje probleme. Imamo komunalnih crnih rupa, prometnih čepova i prostornih devastacija o kojima se nesumnjivo treba glasno govoriti. Ali kad se pogleda šira slika, skloni smo tim istim problemima itekako davati biblijske proporcije i preuveličavati ih do i preko granica zdravog razuma. Živimo, budimo do kraja iskreni, više nego dobro. Naš standard i komoditet odavno su prerasli hrvatski prosjek, pa ove naše lokalne političke drame zapravo sve više mirišu na čistu obijest.
Dubrovnik je preozbiljan povijesni pojam da bi se njegova sudbina mjerila brojem lajkova i uvredljivih komentara pod statusima. Vrijeme je da se naši vijećnici uozbilje, spuste telefone i shvate da se povjerenje građana zarađuje ozbiljnim radom i odlukama u vijećnici, a ne jeftinim digitalnim populizmom.
