Aktualno

ĐARDIN SA SVETE MARIJE Pomadore, balančane, kukumari i tri paprike gospođe Ige

Zidine same su prekrasne, ali pogled s njih je još ljepši, znaju to milijuni i milijuni posjetitelja koji nam pristižu svake godine, a ako bude sreće – i ove će. I dok s jedne strane Zidina puca pogled na fantastične krovove, s druge na neke čudne intervencije u prostoru (koje nisu tema ove priče) s treće strane, na možda najljepšem dijelu Grada, na Svetoj Mariji, pogled puca na jedan raskošni đardin. Skroviti vrt tete Ige Muhoberac, koja se u zidinama rodila 1947., a đardin polako gradila sa svojom obitelji, evo do dana današnjeg. U zahtjevnom prostoru, unutar gradskih mira, nema mjesta za puno širenja, bar ne ako poštujete Grad. Zato se uhiti onog čega imaš i od toga napravi najljepšu moguću postu za duh i tijelo. Toga se drže stanovnici Grada, dubrovački ‘Mohikanci’.

Sadili smo mi i do rata, a i prvu godinu rata – skromno će. Nema veze, dodat ćemo mi – u đardinu je i prije bilo povrća, a u jesen 1991. godine, kad su pred bombama trčali u Rupe, znali bi i ponijeti pomadora i svega ostaloga. To se ne treba zaboraviti. Od te 1991. godine, povrće su zamijenili cvijećem i voćem

No, nemaju svi sreće kao naša draga, nasmijana sugovornica, imati baš tako velik, prostran, a bome i fotogeničan đardin! Ipak, mnogi su u njemu uživali, a mnoge je i nahranio – no o tome nešto kasnije… Priča nas je, kao i mnoge u zadnjih nekoliko tjedana, odvela putem epidemije koronavirusa. Nismo htjeli ‘crnjačit’, iznositi brojke i statistike, mada situacija je puno bolja, htjeli smo provjeriti što u Gradu ljudi rade, oni koji su često i u ‘normalnim uvjetima’ – izolirani. Pitanje na koje smo tražili odgovor bilo je: ‘Bavi li se tko đardinom u zidinama?’ Naravno, odgovor se nametnuo sam od sebe – tete Iga.

blank

Njen đardin do prije koji dan nije bio ‘meta’ fotoaparata radi pomadora, već radi palme, od koje je sad ostao samo drveni stup oko kojeg se polako plete bršljan. Pojela je nju palmina pipa, osušila se, grane više ne smetaju turistima i Igin zet Maro ne mora više sjeći grane da turisti mogu šetati zidinama. Još samo jedna crtica iz negdašnje vizure đardina – palmu je kao sadnicu posadio Igin suprug Bodo, kao miraz, kad su se vjenčali. Već je i prije sama tete Iga rekla. ‘Palma je usahla, ali naša ljubav nije!’ Sada je od nje ostala samo uspomena, jedna od mnogih koje čuva đardin tete Ige, lijep i skladan, bilo cvjetni, bilo povrtni.

blank

Poljoprivredna razonoda

Danas, on je mjesto poljoprivredne razonode obitelji tete Ige. Našlo se nekoliko sadnica, a ovjekovječio ih je sa Zidina, ali i u điru đardinom, naš Zvone. Baš te ‘fotke’ svjedoče kako nam i nedaće, kakva je korona, znaju dati inspiraciju za neke fantastične ideje, projekte… Poslušali smo tetu Igu. Više se smješka, nego što priča o vrtu. Kaže: ‘Dođite viđet!’ I zaista, slike ovog đardina govore više od tisuću riječi…

—E da, palme nema, ali ima cvijeća! Ovo je naš korona đardin, malo smo ga uredili… Ma da vam kažem, ja i nisam, nego u mene kćer, muž mi i unuk – reći će, za početak, gotovo cijela familija ‘bacila’ se u poljoprivredu.

blank

—Poslije dvadeset godina smo ga baš okopali, inače bismo, dosad, samo kosili travu i uređivali palmu i naravno cvijeće. Održavali što imamo. Nakon što smo okopali, posadili smo pomadora, balančana, tri paprike… E da, i kukumara! – nekako osjetimo ponos u glasu tete Ige. ‘Krenut će akobogda’ reći će. A mi dodajemo kako zovu i kišu, pa će i to malo ‘pogurati priču’. No, nije da tete Iga ne zna kako se radi s verdurom. Baš suprotno!

—Sadili smo mi i do rata, a i prvu godinu rata – skromno će. Nema veze, dodat ćemo mi – u đardinu je i prije bilo povrća, a u jesen 1991. godine, kad su pred bombama trčali u Rupe, znali bi i ponijeti pomadora i svega ostaloga. To se ne treba zaboraviti. Od te 1991. godine, povrće su zamijenili cvijećem i voćem. I palmom! Palme više nema, ali okolo ima njenih mladica, pa će one ispričati možda neku novu romantičnu, a pomalo i foto-turističku priču vizura Grada.

—Ne znam puno oko povrća, više oni znadu. Oni sade, ja stanem, uživam… Ha, mora netko i gledati kako se radi! – opet će kroz osmijeh, a mi dodajemo kako netko mora biti i ‘logistika’, a i degustator. Nadamo se kako će bujno roditi đardin te kako će se podno zidna zatvoriti pravi, mediteranski poljoprivredni krug. I ostati tako raskošan! Šljive, kaiši, benjamin, agrumi razni – kumkvat… Svega tu ima, ma jedno stablo je za tetu Igu posebno. Svakako, neobično.

—Imam jedno interesantno stablo za viđet, baš nekako neuobičajeno. Ono vam je pola ljuta naranča, a pola limun. Navrnuto je davno i još ide, ide, kako ne – s ponosom će reći, dodaje – mirita ga slikati. Ma mirita svaki kantun tog raskoša, ljepote. Kako ne slikati svaki grm, svaki šareni cvijet? Kaže Zvone, pri povratku sa strmina Svete Marije: ‘Odgusta svaki dan ovo radit!’


IZ ‘ULICA…’


Igin otac Evgenije Dorofjev

Tete Iga rodila se u Gradu 1947. godine, no fantastična priča njene familije šarena je i raskošna gotovo kao i njen đardin. Poput nekog starog romana… U kojem glavnu riječ vodi Igin otac, o kojem je već bilo riječi u ‘Ulicama…’, no uvijek vrijedi ponoviti nešto lijepo. Dijete znane ruske obitelji, Evgenije Dorofjev zvan Šiško, Igin otac, rođen je 25. veljače 1907. godine. Njegov otac, Ignat, po kojem je Iga dobila ime, bio je oficir Carske vojske, a djed mu Evgenije znani uzgajivač konja za carsku vojsku, vlasnik ergele u Sibiru s četiri tisuće rasnih konja. Uzgajao je čak i dinje, te ih u sijenu preko zime čuvao do Uskrsa. Zbog Oktobarske revolucije cijela obitelj, osim oca, bježi iz Rusije, iz Vladivostoka ih ukrcavaju u brodove i odvode u Šangaj. Na jednom od brodova, vođa puta imenom traži Evgenija, upoznaje ga s medicinskom sestrom koja mu pokazuje fotografiju oca uz tužnu vijest kako je umro na njenim rukama. To je jedina slika oca koja mu je ostala. U Šangaju ostaju četiri, pet godina, te na intervenciju nekoliko europskih kraljevina odlaze opet na dalek put, svatko na svoju stranu, a Evgenije u tadašnju Kraljevinu SHS, točnije u Kragujevac. Tamo je radio svašta, u tvornici cukra, pa tukao kamen za putove, odslužio vojsku, ali i uspio, uz sve te poslove, završiti Glazbenu akademiju u Beogradu. I kad je diplomirao, čuje kako u Trebinju traže svirače za vojni orkestar, te dođe malo južnije. A tamo opet sazna kako u Orašcu traže voditelja limene glazbe, te ode još južnije, upozna lijepu Katarinu Masle, svoju Katicu, najstariju sestru slikara Antuna, vjenčaju se u Katedrali 1937., te presele u Grad, gdje je počeo svirati korno – rog u tadašnjem orkestru. Dođe novi rat, novi problemi, tek 1947. rodi im se jedino dijete, kćer Iga, pa Inforbiro, pa… malo mira. U Gradu ga svi pamte kao dobro čeljade i svirača orkestra, do mirovine neke 1964., 1965. godine, te do smrti 1983. godine.

—Pričao je on još puno tog, nisam ga vele ni slušala, a voljela bi danas da sam! – rekla je već jednom tete Iga.

Pročitajte još

LUKA ROKOLJ O OBRAZOVANJU U ŠKOTSKOJ Kao programer mogu raditi s bilo kojeg mjesta u svijetu, ali doma je najljepše!

Maria Prkut

INTERVENCIJE PRODUŽENOG VIKENDA Helikopterom do KBC-a Split prevezeni pacijenti s Korčule i iz Ploča

Dulist

Hotel Croatia odvaja se od Jadranskih luksuznih hotela

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija