Najzaslužniji za sve ovo je moj pokojni otac Enver. I za to da sam se približio sportu generalno govoreći, i govoreći o Jugu. On je kao sportski novinar pratio sva događanja u gradu, osnovao je Nogometne suce u Dubrovniku sedamdesetih i to čak mislim da malo tko i zna – ne sjeća se nitko više tih stvari, a i ljudi iza nisu imali osjećaja reći dvije rečenice tipa ‘taj i taj je osnovao to i to’ i ništa više od toga. Ovo je samo digresija kako bih objasnio kontekst – slika stoji za povijest, za trenutak u kojem se nešto dogodilo, ali i za neki budući trenutak. Nitko sretniji od mene ako za dvadeset godina netko pita ‘tko je onaj tamo’… – kad pričate s Damirom Krajišnikom, dugogodišnjim ekonomom i zaposlenikom Juga, najbolje i najsigurnije je početi od početka, kako bi se temeljito prenijela jedna lijepa sportska priča za koju će on sam reći ‘sa strane’, a mi suprotstavljeno – u centru. Ipak je Damir godinama bio u samom centru kluba. Odmah se ‘zalaufao’, priča o klubu i svim mogućim anegdotama, bilo klupskim, bilo privatnim, onim iz djetinjstva… Najviše se vraća na oca, na djetinjstvo s njime po sportskim događanjima i šire. Kako bismo do kraja ispričali priču, uvod je upravo rad i trag kojeg je njegov otac ostavio u sportskoj povijesti grada, a na jedan poseban način Damir je i nastavio.
-Moj otac je u to vrijeme uspio pomiriti nešto što ne bi nitko danas uspio, bio je sportski novinar, u nogometu, osnovao suce i Nogometnu sudačku organizaciju. I sam je sudio rekreativno, do treće regionalne lige, ništa ozbiljnije. Volio je sport, svi mi u obitelji smo sport živjeli. On je bio predsjednik organizacije koju danas znamo kao Dubrovački savez športova. Bio je predsjednik u dva mandata, dakle dvije godine. Eto, u toj priči leži moja poveznica sa sportom, mjesto gdje sam pronašao sebe u određenom elementu. U tom trenutku se nisam mogao aktivno baviti sportom, iako sam se u osnovnoj školi bavio tjelesnom kulturom koliko sam mogao. Čak sam nešto trenirao i nogomet i vaterpolo, čisto radi društva.
Od praćenja oca na poslu, na utakmicama… Usmjerili ste priču prema Jugu, ali i klub svoju priču prema Vama.
Ta moja priča s Jugom ti je troslojna u smislu generacija, od najranijeg djetinjstva, pa čak i do 2016., pa i ono iza… Svi su mi dragi, sve generacije, ali ta generacija koja je napravila najviše dobrih rezultata u novijoj povijesti kluba je posebna. Po svemu, ne samo za vrijeme naše suradnje, nego i nakon toga. To su pravi prijatelji i dan danas tu je uzajamno poštovanje i razumijevanje, briga! Andro Bušlje, Nikša Dobud, Slovak Lukáš Seman koji je tri godine igrao u Juga – bio sam u njega u stanu, nemam osjećaj da čovjek nije već deset godina u Gradu. Onda ne znam, Azevedo je u Americi, ali – tu je. Tu su i mnogi drugi… Svaka generacija nosi svoje, ali ova, najtrofejnija je imala tu kemiju, ono nešto. Doduše svaka je generacija svoja, i svaka je na neki način promijenila povijest. Svaki igrač koji je došao ‘sa strane’, Davor Car, Josef Hrošik, Lukáš Seman, Toni Azevedo, Aleksandar Ivović, Nikola Janović, Felipe Perrone, Josip Vrlić… su se asimilirali u okruženje koje je specifično i to mi je jedna od dražih uspomena, kad maknemo sport kao glavni razlog tolikih godina u Juga.
Počeli ste raditi u klubu, razne poslove.
Stjecajem okolnosti, kad je tata umro, se Jug jednim dijelom iskristalizirao kao klub koji me prihvatio i u kojem sam ja počeo aktivno raditi. Ajmo reć’ da sam se baš vezao za Juga u smislu da sam radio sve što treba, nema slobodne subote, ni nedjelje, ni išta, no nisam smatrao da je to nešto ludo. Bio sam među ostalim zadužen za suplementaciju, vitaminizaciju, što se pije, jede, vodu… Svaki posao koji radiš treba raditi – ako smo se dogovorili, onda smo se dogovorili, ili me ima ili me nema.
Uzajamni rad, suradnja, poštivanje. Ipak je Vaša pozicija u Juga bila malo bliže nego poslovna?
U mojoj situaciji da, ja sam to smatrao izuzetno ozbiljnim, profesionalnim, mojom obavezom. Što god radiš ne možeš raditi napola, e sad, netko je to shvaćao ozbiljnije, netko malo manje ozbiljno. Ali dobro, to je nešto što je lijepo i što je meni osobno pomoglo.
ŽIVOT U KARMENU I GRUŽU Selio, ali školu nije mijenjao! Živio sam u Gružu poviše brica pa smo preselili u Grad kad sam bio peti razred osnovne škole. Ali nisam mijenjao školu! Putovao sam autobusom, a 1. svibnja 1988. preselili smo se u sadašnji stan, u neboderima u Gružu, evo tu gore – pokazuje poviše Gira u kojem sjedimo. — Ali nisam znao da ćemo se vratiti iz Grada, eto. Odgovara mi lokacija! Ja sam ti gruško-gradska škola. Taj đir – dodat će Damir.
Kako su izgledale te Vaše prve godine na bazenu?
A cijeli život na bazenu, eto! Rođen sam 28. rujna 1973., 1979. imao sam zadnju, drugu operaciju. Tad sam bio cijeli u gipsu, kukovi, noge… Nego, bio je jedan komadić hlada u starom bazenu gdje si se mogao sakriti pa bih ja tu kisio. Na bazenu me učila plivati legenda Juga, tete Pere Dragojević, i njoj i kolegici Sandri Kolić zahvalan ću biti cijeli život. One su bile dio obitelji. Pere je cijeli život bila korektna s mojim ocem, a samim time se nadovezalo i sve drugo, odnos sa mnom. To je meni izuzetno draga žena za koju me vežu lijepe uspomene tijekom cijelog djetinjstva pa i dalje.
Živeći blisko pa eto i gotovo obiteljski s Jugom, zanimljivo je spomenuti kako niste propustili gotovo nijedan trening, a o utakmicama da ne govorimo. Koliko Vam je bilo teško, naporno recimo? Zahtjevno biti svaki dan dole na bazenu?
Radio sam te spomenute poslove koji su uobičajeni za neke druge, malo razvikanije sportove… I da, nisam propustio nijedan trening. Uvijek volim reći u životu nikad nisam tražio alibi, savršeno funkcioniram u svojoj koži, sa samim sobom i nebitno mi je kako me tko doživljava. Ne smatram svoju priču tragičnom, ali zahtjevnom da, možda. Dobro, cijela familija mi je bila oslonac, pokojni roditelji i sestra koja je 15 godina starija od mene. U tom smislu bilo je lakše, zato ne gledam na život patetično, već realno, jer – to jest život. Realnost. Godine su učinile svoje s te strane, a danas moram priznati jedino da mi roditelji baš nedostaju. Pogotovo priče s ocem. Osjećaj da sjednem s njime na kavu, kao dva prijatelja, jer sam imao privilegiju biti maksimalno uz njega, u svim prigodama, bila to večera, sastanak, utakmica… On je uvijek vodio mene sa sobom, nisam išao s njima samo po sportskim objektima i terenima. Na taj način moj je život bio ispunjen, na primjer, znao sam ne ići u školu nego s njime na neki događaj. Ne znam je li to za pisati i govoriti sad… (smijeh). Uglavnom, zahvaljujući roditeljima, imao sam sreću da sam maksimalno socijaliziran i prihvaćen u društvu jer ljudi s bilo kojom vrstom problema pa i manjeg se djelomično sami izoliraju ili ih društvo izolira. Sad da ti mene okreneš naopačke i kažeš mi da krivo živim, da moram drugačije, ne bih znao funkcionirat’! To ne bi bio moj, pametni ljudi bi rekli, ‘habitus’. Život ide dalje s izazovima željama i planovima, vidjet ćemo.
Pa dobro, mladi ste, ima vremena za dalje…
Nisam baš, već u najboljim godinama, 45.
Dakle mladi ste.
Ajde dobro. Mlad si onoliko koliko se osjećaš. Ali osjećam da godine čine svoje. Eto da spomenem i to, idem na terapije, pomaže i to.
Kako izgleda jedan dan na terapiji? Sportski drill ili?
Idem na terapiju u Polikliniku Peharec, ma da, pravi sportski drill. Zadovoljan sam jer smo očito našli modus situacije u kojoj funkcioniram, nisam u tome sam, izdržavam i borim se. To je program kojeg prvo moram posložiti, smještaj, prijevoz do poliklinike i te neke tehničke stvari – pa onda zaista i poći odraditi. Idem tamo od 1996. godine, prvi pregled je bio 1. travnja. Ustvari, te 1996. smo spašavali situaciju da ne završim u kolicima. Rat je donio svoje, nisi mogao misliti o sebi na takav način, a ja fizički nisam mogao biti funkcionalan. Jedna noga nosila je cijelo tijelo, radilo se o jednom velikom disbalansu fizike pa se dogodila velika rupa koju je trebalo izjednačiti ili naći balans funkcioniranja – cijela statika bila je poremećena. Zasad ide dobro, imam program od osam sati, jednom godišnje, 25 radnih dana. Bilo bi bolje više, uvijek, ali eto… Nije alarmantno, ali moram odrađivati terapije da pet, šet godina… Igrom slučaja sam došao do njih preko Perice Bukića koji je surađivao s njim u svojim igračim danima. Došla je faza ‘ili-ili’, morao sam odlučiti što raditi. Mogu operirati koljeno, ali nitko mi ne garantira da ću uspjeti. A ako ću moći manje nego sad, onda neću uopće razmišljati u tom smjeru. Radi mene samoga, ničeg druolakšam sebi sutra i i idućih nekoliko, gog. Nisam tip koji je ono ‘pusti me da sjedim’. Pristup Poliklinike je kao da sam sportaš i radim osam sati, jednu smjenu odradim tamo i na fizikalnoj još tri, tri i pol sata. Dakle, jako puno vremena. Subotom sam do podne, nedjelja slobodna. Uglavnom držim se u formi da se mišići regeneriraju. Obostrano povjerenje i poštovanje i pomaganje u kojem i oni daju 120 posto. To je meni k’o s autom na tehnički, pređeš 100 tisuća kilometara i moraš promijeniti ulje, ha ha…
Trenutno u životu Vam je…
… Velika preokupacija GDPR, neki projekti koje radim, stjecajem okolnosti našao sam se u tome jer više ne radim u Juga. Okrenuo sam se drugim izazovima u životu i približio struci, napokon, u smislu posla. Ipak sam završio Upravno-pravnu, nisam išao u školu bez veze (smijeh). Zadovoljan sam, ali uvijek treba bolje, težiti proširenju opcija u svakom smislu, jer život je težak svima, surov je i melje i zbog toga treba pokušati razmišljati što šire koliko je to moguće. Svjestan sam svojih pluseva i minuta i prema tome se ravnam.
A na privatnom planu?
Nisam se još oženio ako to redakciju zanima (smijeh). Ima sve svoj neki tijek, priča je to u kojoj se trebalo puno toga poklopiti, počevši od financijske stabilnosti, jer nažalost bez toga… To je svima prva točka rješavanja i planiranja svega. Hvatam kontinuitet i ne ovisim puno o nikome. Onda treba graditi strukturu dalje, a ima još posla za mene po tom pitanju. U mene su ulagali moji roditelji i sestra, moj nukleus – njihova borba uvijek je bila uz mene i oblikovala me. Otac je otišao s 58, taman kad je trebao uživati. To je život. To je otvorilo sto i jednu drugu, drugačiju situaciju, ali sad je sve to drugačije. Sve što radim hommage je mojim roditeljima, zahvala mojoj sestri… Nisu svoje godine uložili bez veze i to je jedan od motiva, osim sebe samoga i prosperiteta u svakom smislu. Sve je to posljedica shvaćanja stvari. Danas srećom ne ovisim o nikome u tolikoj mjeri da mi treba više. Što ne znači da se stvari neće okrenuti. Zato i radim ovaj program s Poliklinikom Peharec, da ubuduće bude sve u redu.
Kad ste prestali raditi u Juga?
Spletom okolnosti, 2016. godine. Juga sad pratim negdje drugo i pratim reprezentaciju! Postoje ljudi iz Juga koji su bezuvjetno vezani uz mene, tako da eto, to je zaista bio splet okolnosti. Jug je institucija, nešto veliko i puno mi je toga dao i ne mogu niti želim pobjeći od toga. Da nije bilo Juga u jednom dijelu ne bi bilo niti mene. Život ide dalje, ali klub fali. To je bio život, moja supstitucija nemogućnosti bavljenja sportom. U tom razdoblju rada za Juga na neki način je i svaka medalja moja, onih nekih 0,001 posto. Meni je nitko ne može uzeti i to ostaje za povijest. Iznimka je da netko u mojoj situaciji bude sudionik procesa u sportu u kojem bi mnogi dali sve pare ovog svijeta. Ostalo mogu govoriti igrači s kojima sam radio i živio, ja ne mogu, i dalje mislim da mi je mjesto negdje ‘sa strane’ – kao na fotografijama.
A sigurno niste ni navijač.
To definitivno nisam bio, previše sam unutra bio da bih se mogao tako nazvati. Za neupućene sam bio nepoznanica, ali i nepoznanica je više od ništa (smijeh). Pokušavam biti realan u odnosu na te stvari, upravo zato jer mi se ukazala prilika biti dio te priče. Što je rekao Frano Vićan, tko je ikad čuo za ekonoma Manchester Uniteda (smijeh).
Ustvari Vi ste iznašli sve te neke moguće načine kako biste bili u sportu, a da sami niste sportaš.
Da nije bilo oca novinara, mene karakterno, da nisam bio tu gdje jesam… Pa, da! Inače, pratim i Juga i reprezentaciju, ne idem na bazen, ali mogu otputovati ako me volja. Dok žive ljudi koji me vole i cijene, i bave se sportom, bit ću i ja prisutan. Doduše, tužno mi je gledati kako mlađe generacije ne znaju velikane. Nažalost, igra se turnir, a ne znaju niti tko je bio Tomo Udovičić. Turnir u spomen na čovjeka koji je odgojio tolike generacije. Odrastao sam uz njega, to je jedna od institucija, duša od čovjeka. Nisam zaplakao za svojim ocem koliko sam za njim. Zato, ljudi žive dok ih se drugi sjećaju, a uvijek će biti onih koji će pisati.
Pisao je i Vaš otac, a to je bilo neko ipak malo drugačije sportsko novinarstvo. Kako to da se i sami niste ‘bacili’ u njega?
Branša je izgubila osnovu, jer sport kao dio novinarstva je postao sve osim sporta. Znam po pisanju oca koji je radio u različitim medijima, sport je bio kao grana novinarstva samo sport i pisalo se afirmativno i kritički, ali ne zločesto. A danas je u rubrici sport tko je s kime (ili nije) što je trivijalno i nebitno za hrvatsku populaciju. A što se tiče pisanja, zadnjih dvije godine dok je tata bio živ sam i sam to radio i on je nadgledao. Sportsko bi trebalo biti najčišće, neopterećeno novinarstvo, a ne da trčiš tražeći nekog sportaša po gradu. Nažalost izgubili smo tu nit, zašto je tako dalo bi se pričati, ali nije na meni.
Bili ste dosta vezani i za Jugašice, kao tajnik kluba. Koliko je bilo zahtjevno u odnosu na Juga?
Bio sam tajnik kluba, ali od ove godine, sukladno odluci HVS-a da svaki klub mora imati kategoriju do 15 godina po kriterijima LEN-e, ženski klub je postao sekcija muškog kluba pa više nema potrebe za administracijom tog tipa. To je to. Što se tiče logistike, zahtjevnije je jer se vodi briga o putovanju, prehrani, smještaju… Organizacija same utakmice je ista, tehnički što treba. Radeći u Juga mi je bilo lakše ovo raditi, jer znaš što treba raditi. Lijepo iskustvo u svakom slučaju, koje apsolutno oplemenjuje.
ŽIVJETI S PROBLEMOM Bilo je to neko ljepše vrijeme Ondašnje je vrijeme, a u Juga sam počeo raditi 1993., bilo ljepše u smislu školstva, jer u školi nikad nisam osjetio niti jednu trunku lošeg osjećaja bilo koje vrste jer je živjeti s problemom bilo prihvatljivije nego danas, iako smo danas svjesniji nekih stvari u globalu, počevši od paraolimpizma kao discipline pa dalje. Osim toga pozicionirao sam se, maksimalno su me pazili, kad bi me netko krivo pogledao već bi gledali svi što mi se dogodilo, a ‘ne dao Bog’ da me počešeš po ramenu pa čak i slučajno. Danas su djeca jako brutalna, jako. Prije nije bilo tako.
Foto: Arhiva Damir Krajišnik
Iz tiskanog izdanja DuLista od 26. veljače 2020.