DuList IN

Carmeline čarobne lutke pozivaju vas u zagrljaj!

Vlasnica sam kreativnog obrta FilluArt. U izradu proizvoda utkam ljubav, strpljenje i pozitivu – zapisat će jednostavno ‘o sebi’ Carmela Grgurević koja stoji iza nebrojeno puno sašivenih lutkica, šeširića, torbi, odnedavno i maski… Vrijedna i kreativna osoba, rekli bismo! S njom nije bilo teško ‘protresti’ što se kroji iza vrijednih ruku i igle za šivanje pa nam je tako pričala o počecima obrta, idejama koje pretače iz misli u djelo…
-Dosta prije odluke o otvaranju obrta, dogodile su se neke druge stvari i donesene su neke odluke. Sve one su nekako dovele do FilluArta. Možda bi bilo dobro krenuti od početka. Pored mog uredskog posla u kojem sam bila sistematična i organizirana, trebala sam više. Trebala sam mogućnost za izraziti vlastitu kreativnost. Kreativnošću sam se bavila ponekad vikendima kada bi mi to posao, djeca i obveze omogućavali. Onda su djeca porasla i prvo sam postala član Aster KD – Dubrovnik. Naime, u osnovnoj školi svih osam godina glumila sam u lutkarskim predstavama, recitirala te se pridružila amaterskom kazalištu Keprure u srednjoškolskim danima. I tako sam se vratila kreativnosti i ljubavi prema glumi i lutkama. Godine 2012. postajem član Ulipuda. Kako mi to ipak nije bilo dovoljno, 2014. godine, odlučila sam otvoriti domaću radinost i baviti se kreativnošću ‘malo ozbiljnije’ uz glavni posao. Neko vrijeme je to tako funkcioniralo na dva kolosijeka, a onda sam 2017. godine odlučila napustiti kancelariju, posao pun ciljeva koje mi je netko drugi nametnuo, zamijeniti poslom u kojem ostvarujem vlastite ciljeve. Moram priznati da mi je u odluci pomogla i bolest. Neke stvari u životu nas natjeraju da promijenimo percepciju i vratimo se na put s kojeg smo skrenuli. U mom slučaju to je bilo s brojki na kreativnost. I tako, evo me tu. Godine 2017. konačno otvaram obrt koji mi je prvi i glavni posao. Nazivam ga FilluArt, a naziv je proizašao iz imena mojih sinova Filipa i Luke – u jednom će dahu Carmela. Ideja kaže, ima i previše, ali premalo sati u danu za realizirati sve!
-Moji proizvodi su često određeni željama ili traženjem ljudi. Lijepo je uspjeti realizirati nečije želje na svoj način. Ja u svojoj ponudi imam ‘svašta’, ali sam najviše usmjerena na djecu i žene – reći će. Ima i jednu posebnu ljubav…
blank
-Jako volim izrađivati waldorfske lutke, filcane lutke, patuljke, vilenjake, majmune od čarapa, oblačiće s nogicama u koje ubacim lavandu koja onda i smiruje dijete. Idealno za vrtić da može spavati sa svojim mirišljavim prijateljem. Tu je i čitav niz raznih životinja punjenih lavandom i to mačke, sove, psi, slonići i slično. Zatim lutke za lutkarstvo, marionete, ginjol lutke, štapne – priča ova vrijedna, nasmijana kreativka koja, otkriva nam, obožava reciklirati materijale, osobito jeans!
-Tako nastaju razne torbe od kojih najviše volim moje sunčane uratke. To su torbe koje imaju aplikacije sunca i kuća. Vlasniku donose toplinu. Za ljubitelje nakita isto će se naći ponešto.
Također, imam ogrlice od recikliranog materijala. Jako volim reciklirati jer nečemu što više nema svoju prvotnu svrhu udahnem novi život. Ima tu i keramike, svile… Zadnji proizvodi koje sam unijela u ponudu su maske od raznovrsnih otkačenih i klasičnih materijala i dezena. Pamučni šeširići za bebe, šeširi za odrasle. I još puno toga u vrlo malo kvadrata što jednostavno treba doći vidjeti i to po malo jer će vam sigurno nešto promaći. A ako nešto trenutno nemam, napravit ću, naravno – dodaje.

Obožavam direktnu prodaju
Kako je krenula raditi od kuće, shvatila je kako nema povratnu informaciju.
-Volim kada ljudi dođu u moju trgovinu, kada me nešto pitaju, daju sugestije, traže… Nakon toga i iz toga nastaju nove ideje i proizvodi. Obožavam direktnu prodaju. Uvijek me zanima je li čovjek zadovoljan, odgovara li mu i najsretnija sam kada mi dođe ponovno jer to govori više od riječi. Zato je važna neposredna prodaja, kada je netko drugi prodavao nisam imala povratnu informaciju. Ovo sam oduvijek željela da mogu ispunjavati želje na svoj način. Pronalaziti rješenja, suočiti se s izazovom – iskreno će Carmela.
Sjećate li se prve stvari koju ste napravili? Možete li nam ju opisati, predstaviti… – pitamo ju.
-Ma ako ste kreativni, onda uvijek pronađete način da nečemu date svrhu, napravite nekome poklon i slično pa takvih stvari ima puno. Recimo, prije više od 10 godina izrađivala sam oslikane i ‘dekupažirane’ teglice – uvijek sveprisutna reciklaža! – koje sam punila svojim domaćim keksima za školski Božićni sajam mojem starijem sinu. Među prvim ozbiljnijim šivanim projektima je jedna srednja waldorfska lutka koja je otputovala u Francusku. Bio je to lutak plave kose, šarenih hlačica sa crvenim pletenim džemperom. Možda sam ga trebala zadržati, možda. Zatim razne stvari od naplavina. I sad ponekad još koju napravim. To je poseban užitak. Prvo odvojite vrijeme za šetnje plažama. Čistite plažu sakupljajući drva, ali i razne druge stvari koje je more konzerviralo i izbacilo, a onda svaka ta stvar priča svoju priču. Uz malo boje, efekata, nastaju kuće, gradovi, brodovi, barčice, ma čitava naselja. Preporučujem svima! – iskreno dodaje, a na pitanje stiže li sve, kroz smijeh će: ‘Naravno da ne stižem. Šalim se!’.
Jedna je ‘bitna stavka’ kod Carmele uvijek prisutna, a to je da svaka stvar koju radi mora biti raznolika i kreativna, bilo u izradi, bilo u izboru materijala.

Kao i njen život!
-Sve u što se upustim je izazov. Jako sam tvrdoglava i rijetko odustajem. Nekako uvijek nađem načina da sve u što se upustim dovedem do kraja. Ne volim monotoniju, ponavljajuće radnje i poslove. Nakon 18 godine odlaska na uredski posao, odlučila sam raditi od 9 sati. Moja butižica je prodajno-radni prostor. U njemu birate stvari, a ako vas zanima možete promatrati i kako ih izrađujem. Sve se odvija na istom mjestu. Naravno kad nije na snazi zabrana rada. Dakle, dođem na posao i krenem s nekom idejom ili narudžbom. Svraćaju mi susjedi (tu i živim), kupci, ili ljudi koje zanima što se sad tu događa. Svi su uvijek dobrodošli. Volim se družiti s ljudima. Svaki susret donese nešto novo. Novi smjer, novu ideju. Jako volim ovo što radim pa se to čak niti ne može nazvati posao, već životno opredjeljenje jer u svaku stvar koju radim unesem dio sebe – reći će nam dalje…
-Kad malo razmislim o svim pravcima kojima se bavim, najviše u stvari volim šivati. Tu jednostavno nema granica u dizajnu, izradi, kreativnosti. Morate pratiti neke zakonitosti, ali sve ostalo je mašti na volju. Za šeširiće, maske, lutke, mace i slično koristim isključivo stopostotni pamuk. Već sam rekla da obožavam reciklirati jeans. Šivati aplikacije. Također, volim kombinirati jutu i svilu kao dva potpuno suprotna, ali prirodna materijala. Koristim i viskozu. Ustvari, nastojim koristiti prirodne materijale koji ‘dišu’. Divan medij za rad je svakako i keramika, odnosno modeliranje gline. Preporučujem, osobito u ovim vremenima. Ako nemate gdje ispeći, radite s das masom. To stvarno opušta. Volim i oslikavati svilu. Predivna tehnika. Poneke oslikane stvari kombiniram šivanjem u torbe – rekla je.

Popravlja i ‘nezgode’
Pitali smo Carmelu i jedno sasvim osobno pitanje – je li joj se teško odvajati od svojih lutki, ili je više ‘na snazi’ sreća što će završiti u rukama neke djevojčice, dječaka…
-Moj odgovor je i jedno i drugo. U početku sam bila jako tužna svakim odlaskom. Osjećala sam se kao da je i jedan dio mene zauvijek otišao. Sada na to gledam drugačije, odnosno često radim po narudžbi za nekoga i unaprijed znam da će lutka biti udomljena. Ustvari, jako volim svoje lutke. Ponekad mi ih donesu da ih malo sredim ako im se dogodila kakva ‘nezgoda’. Rado to napravim jer ne mogu zamisliti da budu odbačene. Za lutku koju kupite, uvijek možete tražiti da sašijem pidžamicu, drugu haljinu, hlače ili dres. Waldorfske lutke punjene nepredenom vunom, rađene od prirodnih materijala, heklane kose, morate zagrliti. Nakon toga bih voljela da mi kažete svoj dojam. Za mene su posebne. Vrlo su zahtjevne za izradu. Nekad ih imam u trgovini, ali vrlo često uz ponudu koju imam, ispunjavam želje. Boja kose, haljinica, hlače. Otkopčavanje dugmadi, patenta, čičak. Heklane cipelice koje se vežu. To su lutke kojima uz ljubav i kreativnost, razvijamo i motoriku – odgovor je jasan. Lutke i lutkice obilježile su je i na drugi način, kroz djelovanje u lutkarskom teatru Aster.

blank
-Član sam Astera od 2011. godine. Kada sam se priključila izrađivali smo lutke za lutkarsku predstavu Vrag zlatne kose. Nismo imali gdje vježbati, selili smo se u školu pa praznici i tek smo 2013. godine, napokon, uspjeli postaviti predstavu. Uvijek problemi s prostorom. Neko smo vrijeme radili jednu predstavu godišnje, a onda smo proširili broj članova i sada radimo nekoliko predstava godišnje. Dvije godine za redom održali smo mali festival lutkarstva Pupica na Gradcu. Dakle, vani na otvorenom, na dekicama, pričamo priče i glumimo u predstavama. Festival se održava početkom srpnja i toplo se nadam da će se održati i ove godine. Ja sam osim izrade lutaka u početku bila ton majstor, a sada uglavnom glumim, izrađujem, pričam priče, organiziram, nosim kao i većina naših članova. Multifunkcionalni smo. Svi brinemo o svemu. Iako svatko ima i svoja zaduženja. Posebno je zadovoljstvo kada me djeca prepoznaju na ulici i jave mi se. Njih ili osvojite ili ne. Asteru sam zahvalna za puno stvari. Za vraćanje u kreativnost, za osnaživanje, za samopouzdanje. Pomogao mi je da se izgradim. Članovi Astera bivši, sadašnji, su divni ljudi koji mi svakodnevno obogaćuju život. Jako mi nedostaju tijekom ove izolacije, ali čujemo se kroz grupu, telefon, e-mail. Pomalo planiramo čekajući vrijeme kada ćemo ponovno zajedno raditi. Imali smo toliko planova za ovu godinu, a sada samo čekamo – pomalo će sjetno. Ali, zaključujemo, proći će i ovo ‘ludo’ vrijeme. Onda vrijedi posjetiti Carmelinu butigu skrivenu na adresi Pera Čingrije. Ne možete ju faliti…

MJESTA I LJUDI NAS VJEROJATNO ODREĐUJU
Svi Carmelini gradovi
Dulje živite u Dubrovniku nego u rodnoj Virovitici. Ipak, kako su ova dva različita kraja utjecala na Vaš kreativni izričaj? Ima nešto lijepo i inspirativno i u jednom i u drugom kraju…
Kako nas mjesta i ljudi vjerojatno određuju te izgrađuju u osobe kakve jesmo, moram priznati da mi ni Virovitica nije rodna. Rođena sam u Baselu u Švicarskoj, od najranijeg djetinjstva živim u Virovitici. Studentske dane provela sam u Zagrebu, a od 1996. godine, odnosno udaje, živim u Dubrovniku. U sva tri grada sam doma. Moje djetinjstvo u Virovitici je bilo predivno. Bavila sam se s puno stvari, uvijek me je svašta zanimalo. Na ulici smo se igrali skrivača, graničara, rolali se i vozili biciklima. Nakon napisane zadaće, čitavo vrijeme smo provodili družeći se. Timski rad i kreativnost su obilježili moje djetinjstvo. Studirala sam tijekom rata u Zagrebu koji također jako volim. Tamo su ostali živjeti meni neki dragi ljudi. Sada i moj sin studira u Zagrebu. Rado mu se uvijek iznova vraćam.
A Dubrovnik, ovaj prelijepi grad u koji sam došla prvi put 1994. godine, odmah me je osvojio. Već u dolasku, zaljubila sam se u kamenjar, palme, stijene, more i zidine. Uostalom, zbog ljubavi sam došla, a kasnije i ostala. Dubrovnik je često moja inspiracija. Tako prije nekih možda sedam, osam godina na jednom sastanku sam otvoreno rekla da se bunim prebacivanju nekih poslova u Split jer se time nužno ukidaju i radna mjesta, jedan tadašnji direktor mi je rekao da sam lokalpatriota. Nije niti znao da mi je dao najljepši kompliment.

Pročitajte još

KAKAV LUKSUZ Stigla nam je ‘Voice’, najljepša jahta 2020.

Dulist

VIDEO/Ana Rucner i Marko Duvnjak prekrasnim notama ‘pozdravili’ prvi ljetni zalazak

Dulist

Mladi robotičari natjecali se i uživali u lokrumskom masliniku

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija