Negdje u rasponu od druge polovice 80-ih pa sve do sredine 90-ih imena Hüsker Dü, Bob Mould i Grant Hart značila su nešto grupici ljubitelja glazbe u ovom gradu, nekima i nešto više, no iz današnje perspektive bilo bi posve iluzorno misliti da imaju kakvog utjecaja na nove generacije.
Stoga, da bih napisao nekoliko riječi o 13. albumu Boba Moulda (koji kao i prethodna tri objavljena u tekućem desetljeću odlikuje revizionistički pristup vlastitoj prošlosti) dužan sam dati malo konteksta.
Negdje početkom 1986. godine Kim Deal postaje članicom Pixiesa tako što se javlja na novinski oglas za basisticu koja jednako voli Peter Paul and Mary i Hüsker Dü. Članovi Nirvane i Foo Fightersa više su puta isticali utjecaj Hüskerove noise-pop melodioznosti, a jednako očiti utjecaj nisu skrivali ni Green Day. Daleko od svih njih, na jugu Hrvatske, šesnaestogodišnji dječak se s Hüsker Dü i drugim suvremenicima susreće čitajući tekstove Dragana Ambrozića, Žikice Simića, Ante Čikare i Aleksandra Dragaša, najprije u Ritmu, koji je počeo izlaziti u veljači 1989., a kasnije u Heroini. Zbog oskudnosti neposrednih izvora nove glazbe, ali zahvaljujući izražajnosti njihovih riječi, dječak bi u svojoj glavu jasno čuo glazbu ili bi barem, ukoliko bi mu reference bile poznate, mogao zamišljati kako bi doista mogao zvučati spoj The Byrds i Black Flag.
Za razliku od primjerice Pixiesa, Hüsker Dü nikada nisu kapitalizirali na svom razlazu i snimljenoj ostavštini, a koja je uistinu impresivna – od osam albuma u manje od pet godina, pet su čisti klasici post-hard corea. Dogodio se jedan album uživo sa snimkama iz 1987., ali motiv se krio u ugovornoj obvezi prema Warneru, a ne u pokušaju građenja nasljeđa jedne od neutjecajnih rock grupa 80-ih. I tako je ostalo sve do pojave izdanja ‘Savage Young Dü’ (2017.) koje kompilira najranije snimke i nije najbolji reprezentant ove grupe. Druga biografska činjenica govori nam da su Hüsker Dü bili prvi bend iz plodne bare tzv. Novog američkog rocka koji je potpisao za velikog izdavača, u ovom slučaju Warner Bros. Bilo je to 1986., još uvijek gotovo dvije godine prije nego će uskoro stadionska senzacija R.E.M. poći na isti label, odnosno čak četiri godine prije nego što će odlazak Sonic Youth na Geffen pokrenuti cijelu indie revoluciju u 90-ima. Hüskeri su Warnerima zapeli za uho zahvaljujući trilogiji isporučenoj u samo godinu i pol dana na kultnoj kalifornijskoj etiketi SST Records, a koja se sastojala od dvostrukog albuma ‘Zen Arcade’ te pratećih ‘New Day Rising’ i ‘Flip Your Wig’. Sa svakom od tih ploča, blijedjeli su tonovi hard-core punka, a isplivale su melodije sakrivene ispod mladenačko glasnih gitarističkih premaza Boba Moulda i furioznog bubnjanja Granta Harta. ‘Makes No Sense at All’, ‘Could You Be The One?’, ‘Seen a Little Light’, ‘Changes’, ‘Helpless’, ‘Sunshine Rock’ – sve su to pjesme Boba Moulda napisane od 1985. do danas i posložene kronološki, a koje imaju status svojevrsnih indie rock hitova.
Po dispoziciji Mould je više okrenut crnim i sivim tonovima, nego traženju ružičastih nijansi, no na svom 13. solo albumu ‘Sunshine Rock’ potrudio se otkriti nešto svjetla, svjesno odlučivši u 58. godini života progledati u vedrijim tonovima i potrudivši se napisati materijal koji bi se uklopio u takav koncept. Album donosi klasični power-rock zvuk čijeg je Mould izvorni arhitekt, a kojemu se nakon lutanja s akustičnim materijalima i elektronikom, vratio 2005. godine. I na ‘Sunshine Rock’ prate ga basist Jason Narducy i bubnjar John Wurster, obojica su uz njega već duže nego što su bili Grant Hart i Greg Norton za vrijeme Hüsker Dü (1979.–1987.). Kroz 36 minuta izmjenjuju se energične up-tempo pjesme okupane zidom slatkaste gitarske buke s blagim orkestracijama na sporijim komadima. Nekoliko pjesama okrznute su mračnijim tonovima, jer bi sve drugo za Moulda bilo neprirodno, no i kroz njih isplivava tračak optimizma. Ugodno osvježenje za početak diskografske godine koje novim generacijama može poslužiti i kao odličan ‘entry point’ u svijet benda čija priča još uvijek nije dobila zaključno poglavlje.
Foto: Merge Records, Bob Mould