Hard rock i heavy metal na scenu su stupili početkom sedamdesetih pojavom Led Zeppelina i Black Sabbatha, i teška glazba je uživala znatnu popularnost kroz uratke velemajstora žanra kao Deep Purple, AC/DC, Van Halen, KISS, Judas Priest, Iron Maiden koji su kroz svoju karijeru prodali na desetke milijuna albuma.
Međutim, glasači američke glazbene akademije najbolje poznate po dodjeli godišnjih nagrada Grammy punih dvadeset godina nisu pokazivali niti jedan znak da su uopće upoznati sa postojanjem scene. Stvari su se promijenile tek 1989., kad se po prvi put kao nagrađena kategorija na glasačkim listićima pojavio izbor za Hard Rock/Metal album godine.
Razlog je bio jednostavan, Grammy više nije mogao ignorirati žanr nakon što je u nepunih pet mjeseci Metallica prodala svoj album ‘…and Justice For All’ u dva milijuna primjeraka samo u SAD-u. Tako je i cijeli glazbeni svijet donio jednostavan zaključak, Metallica je definitivan dobitnik Grammyja (pogotovo jer se i sama nagrada uglavnom dodjeljuje za uspjeh na tržištu, a ne za samu kvalitetu glazbe). I kad su se na pozornicu popeli najavljivači Lita Ford i Alice Cooper koji je otvorio kovertu i pročitao ‘Jethro Tull’, šok je bio nemjerljiv. Šokirani su bili i Cooper i Ford, Urlich i Hammett i cijeli glazbeni svijet. A definitivno najzbunjeniji bili su Ian Anderson i ostatak Jethro Tulla, kojima je vijest javljena u Englesku. Anderson je shvatio da je dobio nagradu za životno djelo u čast dvadeset godina osnutka banda, jer ni on apsolutno nije smatrao da njegova grupa uopće svira hard rock, a kamoli metal.
Ta, definitivno najveća blamaža glazbene akademije u povijesti Grammyja uzrokovala je i instant promjenu kategorije, te su već od sljedeće godine počeli nagrađivati isključivo Metal. Naravno, kako bi se oprali od neviđene bruke, Metallica je dobila Grammy sljedeće tri godine za redom (do današnjeg dana Metallica je zaradila ukupno 6 Grammyja), pa su kritičari zajedljivo komentirali da je jedini razlog taj što band u samom nazivu ima uključenu riječ Metal, pa ih je lako identificirati. Tijekom narednih 25 godina nagrade su dobijali između ostalih i Tool, Korn, Nine Inch Nails, Slayer, Motorhead, Iron Maiden i Megadeth, relativno sigurni mega-popularni bandovi, uglavnom manje zbog kvalitete njihovih recentnih izdanja, a više kao priznanje minulog rada.
Zbog toga je ove godine glazbeni svijet ponovno ostao iznenađen, ali ovaj put (i vjerojatno po prvi put) pozitivno, kad je za pobjednika proglašen stoner-doom band High On Fire. Uvjerljivo najnekomercijalniji od svih dosadašnjih dobitnika, nagradu su zaslužili upravo za ono zbog čega se nagrada teoretski i dodjeljuje – kvalitetnog albuma. A njihov prošlogodišnji album ‘Electric Messiah’, pun žestokih riffova i energetičnog režanja u izvedbi frontmana i gitariste Matta Pikea definitivno je jedan od najboljih albuma koji je pronašao put do ušiju slušatelja sa ukusom u 2018.
Sam Matt Pike, gitarski virtuoz i vrhunski tekstopisac, legenda je underground scene, od trenutka kad je pomicao granice polagane meditativne stoner glazbe sa legendarnim bandom Sleep, posebno sa njihovom jednosatnom pjesmom ‘Dopesmoker’, anti-komercijalnom himnom THCsubkulture, pa sve do današnjih dana kad za osmi album svoje kreacije ‘High On Fire’ po prvi put dobija i svjetski priznatu nagradu. Oba banda i danas djeluju, Sleep je prošle godine također izdao kritički nahvaljen album ‘Sciences’, i neumorno putuju svijetom rasprodajući klubove i manje dvorane. Ni Sleep ni High On Fire nikad neće prodati milijun albuma niti napuniti Wembley, ali to im nije niti cilj.
A pravi glazbeni fanovi po prvi put mogu s radošću prihvatiti nagradu Grammy kao relevantnu. Nakon pedeset godina suočavanja sa indiferentnošću, metal glazba možda je napokon pronašla svoje zasluženo mjesto u glazbenoj industriji.
Foto: High On Fire