Ane Stražičić Rodriguez, mnogima znana kao Ane Mljećka. Već četrdeset godina živi u Sjedinjenim Američkim Državama, ali njena ljubav prema domovini, posebice prema Mljetu, ne jenjava. Tako je sada komentirala kako se stanovnici Mljeta suočavaju s pritiscima sustava i gašenjem života na otoku. Njeno pismo prenosimo u cijelosti.
Svjedoci smo duboko potresnih svjedočanstava naših otočana s Mljeta, posebice iz Pomene i područja Nacionalnog parka, koji se u srcu turističke sezone suočavaju s neizdrživim pritiscima sustava. Ovim putem želimo izraziti punu i bezrezervnu podršku svim obiteljima, ugostiteljima i ribarima s Mljeta koji se bore za goli opstanak na svojoj djedovini.
Dok se deklarativno zaklinjemo u „revitalizaciju otoka“ i „demografsku obnovu“, stvarna slika s terena pokazuje nešto sasvim suprotno – sustavno gašenje života na našem najudaljenijem pučinskom otoku kroz rigorozne kazne, selektivno provođenje zakona i birokratsku slijepost.
Zašto čvrsto stojimo uz Mljećane?
Ribanje nije biznis, nego gola prehrana: Na Mljetu nema ribarnice ni mesnice. Oduzimanje tradicijskih mreža stajačica i vrša domicilnom stanovništvu nije borba protiv „krivolova“, već izravan udar na pravo čovjeka da prehrani svoju djecu i nemoćne starije susjede kojima odnesu malo friške ribe za ručak. Žalosno je da stanovnici otoka okruženog najbogatijim morem moraju putovati 40 milja do Dubrovnika brodom koji ide ujutro u 6 i vraća se u 18 sati natrag, samo da bi kupili ribu, ili su primorani kupovati skupu ribu punu kemikalija i hormona iz ribogojilišta. Oni ne ribaju da bi prodavali, nego isključivo da bi prehranili obitelji.
Uništavanje povijesnih prava i zakona iz 2002. godine: Podsjećamo da je na prijedlog stanovnika NP Mljet donesen zakon o 500 metara obalnog pojasa koji je odlukom Hrvatskog sabora stupio na snagu 2002. godine. Tada je zakonom određeno da stanovnici NP-a jedini mogu ribati u zaštićenom obalnom pojasu, dok je svima drugima to bilo zabranjeno. Međutim, ulaskom Hrvatske u EU, tradicionalno ribarstvo je sramotno svrstano pod gospodarsko-ekonomski razvoj umjesto pod tradicijski način života i ljudska prava koja su zajamčena poveljama UN-a i Ustavom RH.
Sezona traje tri mjeseca, a preživljavanje cijelu godinu: Kažnjavanje malih obiteljskih restorana u kasne noćne sate (oko 22 h) zbog sitnog viška u kasi, koji je zapravo teško zarađena napojnica (manča) konobara koji cijeli dan stoje na nogama s osmijehom, sramotan je čin treniranja strogoće. Domaći ugostitelji u ta tri kratka mjeseca moraju zaraditi za cjelogodišnji život svojih obitelji na otoku gdje nema vrtića, sportske dvorane ni drugih aktivnosti za djecu, dok je predsezona i podsezona čisto preživljavanje.
Dvostruki kriteriji guše domaći puk: Dok inspektori i policija troše resurse i benzinu putujući čak iz Šibenika s pola Jadrana kako bi domaćem čovjeku digli vršu ili zatvorili mali obrt, veliki strani trgovački lanci (poput “Studenca”) na otoku posluju s katastrofalnim higijenskim standardima (kruh neotkriven koji svak dira rukama, masno i prljavo posvuda). Cijene na policama su jedno, a na kasi duplo skuplje iznenađenje (poput paste koja na polici košta 1,06 €, a na kasi 2.67 €), s cijenama općenito 30-40% višim nego u samom Dubrovniku. Istovremeno, stotine talijanskih koča na pučini, domaće koče čija svjetla dosežu 10.000 metara i osljepljuju ribu, ronioci s jahti i kruzera te ilegalne aktivnosti poput divljanja brzim brodicama i krijumčarenja prolaze bez ikakvih kazni.
Obrana ljudskih prava i djedovine: Tradicionalni način života i pravo na privatnu imovinu zajamčeni su međunarodnim poveljama. Država se bespravno knjiži na privatne posjede otočana i zarađuje golem novac od ulaznica u NP Mljet bez ikakve naknade vlasnicima, a zauzvrat ih tjera s ognjišta. U Pomeni su ostale još samo dvije mlade obitelji koje tu žive preko zime s par staraca. Bez njih, Mljet će postati prazna ljuštura, a ovo provođenje zakona bez trunke humanosti je izravno kršenje ljudskog prava na ostanak.
Naš apel institucijama
Pozivamo Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i održivog razvoja, Državni inspektorat te upravu Nacionalnog parka Mljet da hitno unesu mrvu ljudskosti i humanosti u provođenje zakona. Zahtijevamo:
Hitno vraćanje i uvažavanje duha zakona iz 2002. godine te izmjenu propisa kako bi se stanovnicima unutar NP Mljet zakonski omogućio i zaštitio mali tradicijski ribolov za osobne potrebe kao osnovno ljudsko pravo.
Zaustavljanje represije nad malim lokalnim obrtnicima, ugostiteljima i ribarima te preusmjeravanje inspekcija na kontrolu higijene i cijena u stranim trgovačkim lancima te na stvarne devastatore podmorja na moru.
Pravedno uvažavanje prava na privatno vlasništvo otočana na čijoj zemlji država zarađuje milijune od ulaznica, bez zakidanja prava na preživljavanje njihove djece.
Mljećani su kroz povijest preživjeli careve, carice, kraljeve, kraljice, okupacije, diktatore i vladare ratnoga kova, pa će preživjeti i ova čudna birokratska vremena jer ništa nije vječno – pa ni nepravda ni harač. Ali dužnost svih nas koji volimo ovu zemlju je da ne šutimo pred nepravdom.
Poslije svake kiše i oluje zasja žarko sunce. Volimo našu Lijepu Domovinu Hrvatsku koja je tu od stoljeća sedmoga, a nevolje dolaze i prolaze.
