Pratili smo je tijekom skoro dva desetljeća plivačke karijere. Njeno ime uvijek se vezalo uz epitet najbrže, pogotovo na memorijalnom maratonu Đuro Kolić. No, onda se Ana Matković odlučila na veliki životni preokret. U sedmom je mjesecu prošle godine, na državnom prvenstvu, odlučila kapicu ‘objesiti o klin’, nakon 19 godina aktivnog bavljenja plivanjem. A, samo nekoliko mjeseci kasnije preselila se u – učionicu! Bivša plivačica trenutno predaje hrvatski jezik u Osnovnoj školi Lapad kao zamjena. No, nije se udaljila od bazena. Vratila se na mjesto gdje je napravila prve zaveslaje, na gruški bazen, ali sada kao trenerica mlađih uzrasta Vaterpolskog kluba Jug AO.
-Nisam se htjela zauvijek maknuti s bazena. Jer nakon toliko godina bavljenja sportom, to nisam jednostavno mogla napraviti – ističe Matković. Mlada je i sposobna, sve uspijeva uskladiti. I to sve radi kroz smijeh!
Vedra, vesela i požrtvovna
-Profesionalna karijera mora nekad stati i stala je – govori nam simpatična Ana Matković koja je od 2011. do 2019. godine živjela, studirala i trenirala u Plivačkom klubu Primorje u Rijeci. Nakon donesene odluke o prestanku aktivnog plivanja, vratila se u rodni Dubrovnik i odlučila ostati. Došla je na godišnji odmor te se prijavila na natječaj za posao u Osnovnoj školi Lapad.
-Malo pomalo, odlučila sam da je učiteljski put zapravo onaj kojim želim nastaviti ići. Ukazala mi se prilika i odlučila sam je prihvatiti. Uspjela sam upasti kao zamjena u školi. I to je bilo to! – priča nam Matković. No, svima je teško palo u PKPrimorje kad se prestala baviti voljenim sportom i otići, ne samo iz kluba, već i iz Rijeke nakon osam godina. Zato su u veljači ove godine, organizirali njen službeni oproštaj na 12. Međunarodnom plivačkom mitingu ‘Victoria – Primorje 2020’. Za nju će iz kluba reći kako je ‘vedra, vesela, požrtvovna’ i da može biti uzor svima.
-Došla sam iz Plivačkog kluba Jug nakon ljetne sezone, u četvrtom razredu srednje škole radi plivanja, zajedno s tadašnjim trenerom Dimitrom Bobevom. Boravak u Rijeci je bio i više nego izvrstan. Da mi nije bilo dobro, ne bih toliko zasigurno ni ostala. Upoznala sam predivne ljude. Od prvog dana u klubu su me primili kao svoju, i tako je bilo do kraja – prisjeća se Matković. Pojam plivanja u Rijeci nosi veću težinu, samim time što postoje četiri plivačka kluba pa je i konkurencija puno jača.
-Kako je i klub veći, imala sam puno bolje sparing partnere za treniranje nego u Dubrovniku. Veći je grad, veći je broj klubova, veći je broj plivača, a veliku je ulogu igrala blizina Italije, Slovenije i Zagreba kamo smo mogli ići na brojna bitna natjecanja – ističe Matković. Tijekom riječke plivačke karijere Matković je na državnim prvenstvima osvojila ukupno 51 zlatnu medalju, od čega 11 pojedinačnih i 40 štafetnih, 20 srebrnih, od čega 19 pojedinačnih i jednu štafetnu te 23 brončanih medalja, od čega 21 pojedinačnu i 2 štafetne i obarala je državne rekorde u štafetama, kako se može pronaći na stranicama kluba Primorje. Sa svojim klupskim kolegicama sedam je godina uzastopno bila ekipna prvakinja Hrvatske. Bile su nepobjedive! ‘Ekipna prvenstva su mi uvijek bila najdraža’, ističe nam. Kroz karijeru je nastupala na Europskom juniorskom prvenstvu te je kao članica hrvatske reprezentacije nastupala na brojnim susretima u Hrvatskoj i susjednim zemljama.
Vatreno krštenje
Uz treniranje, upisala je i Učiteljski fakultet u Rijeci, smjer razredne nastavne. Tijekom studiranja stažirala je i radila kao zamjena u riječkim školama. Ističe kako joj je upravo njena mentorica na stručnom usavršavanju bila primjer kakva učiteljica želi biti jednog dana. Tijekom života u Rijeci, uvijek je razmišljala o povratku u Dubrovnik, ali u trenutku kad osjeti da je pravo vrijeme za to. ‘Ipak, doma je doma’, naglašava. Nakon svega, evo je u lapadskoj školi. Kako smo i napisali, radi kao nastavnica hrvatskog jezika na zamjeni. No, osim što predaje trima osmim razredima, Matković je još i razrednica petom razredu. ‘Imala sam odmah vatreno krštenje, pogotovo zbog koronavirusa’, ističe kroz smijeh, no dodaje kako su se svi učitelji i nastavnici u ovoj dosad neviđenoj situaciji snašli i izvukli iz svega najbolje. Jer, dosada nikome nije bila poznata.
-Učenicima je dana prilika da ne gube godinu, što je odlično. No, opet, djeci nedostaje fizička figura učitelja koja će ih dodatno poticati u njihovom radu. Ne može se sve od doma naučiti – naglašava Matković koja priznaje kako jedva čeka povratak u školu. ‘Jedva čekam vidjeti svoje đake. Ali, to neće biti moguće za moje razrede ove školske godine’, kaže nam. U razgovoru s nama, vratila se na početke rada u školskoj učionici.
-Snašla sam se odmah i što je najbitnije, pronašla sam zajednički jezik s učenicima. Poštuju me, ali moram priznati kako nema onog strahopoštovanja kao što smo ga mi imali prema našim nastavnicima. Najteže mi je potaknuti ih na rad i da shvate da je ovo što mi radimo izrazito bitno. Želim ih usmjeriti na pravi put i kroz svoj im rad dokazati da je znanje izrazito vrijedno za budućnost – rekla je. Današnja su djeca u osnovnoškolskoj dobi itekako u doticaju s digitalnim tehnologijama i sve ih više koriste. Matković ističe kako dosta djece ima svojevrstan ‘tik’ te svako malo žele pogledati u mobitel.
-Pokušali smo se dogovoriti na početku da nema mobitela na nastavi. I to je jednostavno zabranjeno. Vidjela sam da je mlađoj djeci, ne ovoj sada kojoj predajem, zbog korištenja digitalne tehnologije koncentracija kraća i dosta se teže usmjeravaju na stvari koje su jako bitne. Moji učenici primjerice jako često pišu kratice i fraze koje koriste na Internetu. Oni bi najradije tako i pisali, a to se najviše možete primijetiti u online nastavi u ‘službenim’ porukama koje upućuju prema profesoru – kaže Matković i dodaje kako je u školi bilo uvijek onih koji su urednije pisali te, s druge strane, onih kojima je grafomotorika na nižoj razvojnoj razini. No sve se, ističe, može poboljšati kroz rad i veliku dozu upornosti. Za nju je, naime, upornost najbitniji faktor tijekom odrastanja. To primjećuje kod svoje djece, kako u školskoj učionici, tako i na treningu na bazenu. ‘Onaj tko je uporan, sigurno će uspjeti u svojim ciljevima’, rekla je Matković.
Učiteljica ili trenerica?
I ona je uz vrijedan i naporan rad te upornost, uspjela, usporedno sa studiranjem na Učiteljskom fakultetu i treniranjem, završiti Kineziološki fakultet u Splitu – smjer za izobrazbu trenera u plivanju.
-Tijekom školovanja u gimnaziji, uvijek sam se dvoumila – hoću li biti trenerica ili ću biti učiteljica?. Kad je došlo vrijeme upisa, odlučila sam se da ću prvo završiti učiteljski fakultet, no i da dalje želim završiti izobrazbu za trenera. Na trećoj godini Učiteljskog fakulteta upisala sam izvanredno Kineziološki fakultet – priča nam Matković. Tri godine studiranja okrunila je diplomom u srpnju 2019., a već u 12. mjesecu, na poziv trenera Vjekoslava Kobešćaka, počinje trenirati mlađe uzraste. S njima usavršava tehniku plivanja te vodi aerobne treninge. Kako uspijeva u svemu, zanimalo nas je. Matković nam ponovno ističe ‘uz dobru organiziranost, i – upornost’. A, mi Ani želimo puno sreće u ostvarivanju budućih ciljeva, kako u učionici, tako i na bazenu!
Iz tiskanog izdanja DuLista od 3. lipnja 2020.