Uvijek je lijepo imati dobar razlog za ponovno posjetiti Portugal, predivnu zemlju na obali Atlantika koja me jako podsjeća na Hrvatsku, i po kulturnim znamenitostima i po opuštenom pristupu svakodnevnom životu. Ovaj put cilj posjeta bio je Porto, grad u usporedbi s kojim Dubrovnik topografski izgleda kao da se nalazi u srcu Panonske nizine. A kad se oprezno spustite niz kaldrmu do obale rijeke Douro dolazite do impresivne crvene željezne građevine koja je dom Hard Clubu, najvećem portugalskom klubu specijaliziranom za tešku glazbu i domaćinu sedmog po redu Amplifesta.
Amplifest se od samog početka profilirao kao mlađi brat nizozemskog Roadburna svojom atmosferom i odabirom eklektičnih underground bandova pa je jedino logično da je ove godine počasni gost bio Walter Hoeijmakers, srce i duša Roadburna, koji je svojim glazbenim izborom zatvorio prvu od dvije večeri žive glazbe. A da će obje večeri proći uz fantastične tonove bilo je jasno već od prve minute kad je festival otvorila uvijek odlična Emma Ruth Rundle. Emma, gitara i jedno pojačalo savršena je kombinacija kojom je ova vrsna kantautorica predstavila svoj glazbeni opus s težištem na svoj zadnji album ‘On Dark Horses’. Prvu večer imali smo užitak gledati još jedan solo nastup – Author & Punisher je projekt kalifornijskog glazbenika i strojobravara Tristana Shonea, koji svoju verziju industrijskog dooma izvodi na posebno napravljenim ‘instrumentima’ skrojenim od metalnih profila i elektroda. Gledati Tristana iz prvog reda kako kuje svoju glazbu ostavlja dojam da ste vi sljedeći kojeg će u jednom od svojih ‘strojeva’ oblikovati u svoje novo umjetničko djelo.
Trenutak u kojem sam kupio kartu za festival bio je najava nastupa američkih noise-rockera Daughters. Nakon izvrsnog četvrtog albuma ‘You Won’t Get What You Want’ imao sam ih zadovoljstvo vidjeti na Roadburnu, a nakon tog impresivnog nastupa znao sam da ih moram gledati opet, i to uskoro. Šest mjeseci kasnije, Alexis Marshall i ekipa nisu razočarali, sat vremena Marshall je upijao svu energiju publike i koristio je kao katalizator svoje eksplozije na pozornici, koju je na kraju nastupa krvav i modar napustio skokom u publiku. Zvijezda prve večeri bio je uvijek odličan belgijski post-metal gigant Amenra, koji ove godine slavi dvadeset godina postojanja i šest svojih studijskih ‘misa’, kontemplativnih refleksija na sve unutarnje i eksterne nedaće. Frontman Colin H. u osamdeset minuta glazbenog rituala pružio je posjetiteljima upečatljivo religiozno iskustvo, presjecajući žestoke sludge dionice kratkim akustičnim meditativnim interludijima. Svjetla pozornice druge večeri bila su rezervirana za majstore blackgazea Deafheaven, koji su živući dokaz da i Grammy za heavy metal ponekad dospije u zaslužne ruke.
Pjevač George Clarke punih je devedeset minuta držao cijelu publiku u konstantnom pokretu dok su se izmjenjivali hitovi s albuma ‘Sunbather’, ‘New Bermuda’ i posljednjeg prošlogodišnjeg ‘Ordinary Corrupt Human Love’, jednog od najboljih albuma 2018. Sumnjam da je bilo osobe koja se nije pošteno oznojila pokušavajući pratiti Clarkeov tempo. Čast zatvoriti festival pripala je izvrsnom mladom brazilskom hardcore/ punk bandu DeafKids, koji su sa svojim ovogodišnjim albumom ‘Metaprogramacao’ unijeli novu energiju i žestinu u glazbeni svijet. Nakon što su u četrdeset minuta više puta uspješno probili zvučni zid u zamalo uspješnom pokušaju da sruše Huskerov brzinski rekord, sve što im je preostalo je da iscrpljene posjetitelje isprate na kišovite padine Porta kako bi se rashladili i tijekom planinarskog uspona do hotela rezimiraju fantastičan koncertni vikend.