Uz svoju redovnu izreku, laganu psovku na svoj način „Jebo mu nos govno!“ jednog jutra se sa Široke gospar Zvonko Regjo vratio doma, na Svetu Mariju u ulicu od Kaštela. Pitala ga žena Maruška „A što je bilo?“, a on joj pojasni svoj bijes:
– Ma možeš mislit onog Vice! Otišo do njega za obričit se, on me nasapuno, stavio mi šugaman oko vrata, te oštri britvu od onaj kajiš i govori mi: „Zvonko, a đe ti je glava, de mi je pokaži pa ću te obričit!“ Toliko je bio pjan da nije zno đe mi je glava! Ma skočio sam i izletio vanka, onim šugamanom obriso sapunicu, te me evo doma!
OMILJENI BARBIJER VICE
Ipak, njih dva; ogromni, skoro „dva sa dva“ Zvonko i puno, puno manji, „metar i žilet“ Vice, bili su nešto neraskidivo. Vazda skupa. Pa i u mnogim šalama, skercima, kazinima, anegdotama o kojima se još po Gradu priča. Bilo je tih anegdota s barbijerom Vicom, posebno kad se do njega išlo na šišanje. „Ne bi nakon tog setemanu cijelu išo vanka! Od sramote.
On bi nas ošišo onako, na tutu! Izgledali bi ko' princ Valijant!“, prisjeća se Srđan Kera. Tu mlađu generaciju gospar Vice šišo je po nalogu roditelja, kao po nekoj kazni. Ma je isto gospar Vice bio omiljen barbijer tad u Gradu. Inače, Kera je djetinjstvo proveo odrastajući sa Zvonkom Dokom Kaitnerom, unukom velikog Zvonka Regja. S Mišem, Bauleom i Čolom, njih dva su osnovali i grupu „Crna udovica“.
A na spomen Zvonkove žene i Dokine none Maruške Kera će iz prve odrecitirati njenu pjesmicu poštapalicu: “Virim te kroz bužu, vidim ti košulju, vidim ti gaćice, jebena prasice!“ Ima i ona njena: „Još koke nije legla, još joj gori svića, čeka jadna ona za vidjet svog mladića!“ Ma, ima i nastavak, malo erotiziran, drugom zgodom… Bilo je to veselo doba na Svetoj Mariji, kad je gore, daleko uz skale od Straduna živio bulikan čeljadi. I kad se odozgo, niz skale morao za u Grad proć' Širokom pored radnje gospara Vice.
O 'ŽUTULJI' I 'ZVONČICI'
Gospar Zvonko Regjo cijeli svoj radni vijek bio je službenik. Na burzi rada, pa na socijalnom i slično nešto. Ogroman, miran, skladan, a opet jako veseo čovjek uvijek u veselom društvu. Potvrda tog je i prelistavanje starih fotografija koje je iz škrabice izvukao i pronašao zet mu, znani lik Grada i pomorac u mirovini, Dokin otac gospar Romano Kaitner. Na mnogim od njih Zvonko je okružen veselom čeljadi Grada, među kojima je najčešće Miho Marttucci, znani lik dubrovačkih maškara i kazina.
U mladosti Zvonko je bio sjajan sportaš, igrao je nogomet pred sam Drugi svjetski rat u tadašnjem, a od tada do danas tako malo spominjanom klubu „Građanski“. Volio je more i barke, prva mu se zvala „Žutulja“, Romano kaže kako je čuo da je još živa, al' na suhom odavno, sklonjena u nekom podrumu na Boninovu. Druga i bolje upamćena barka zvala se „Zvončica“, mala, jedva za dvoje stat' u nju. Uvijek je s njom išo' na vesla, nikad motor nije imao, jer „motor plaši ribe“, kako bi znao reć'.
UZ OBLJETNICU RADIO DUBROVNIKA
Njegova kćer i Dokina majka, pokojna Marija, koju smo svi zvali Mare, bila je jedno od obilježja Radio Dubrovnika, gdje je godinama radila kao daktilograf. Nisu tad postojali kompjuteri, laptopi, copy – paste i slični moderni izumi, svaki tekst se morao otkucati slovo po slovo na one stare makinje koje možda još ponetko čuva negdje zaboravljene u prašini.
Bez gospođe Marije nije se mogao napisati tekst, sve je prolazilo kroz njene prste i njenu makinju. I tu, vezano za nju i radio, Romano izvlači stare fotografije sa mnogim znanih likovima dubrovačkog novinarstva. Baš u ove dane kad Radio Dubrovnik slavi i obilježava svojih sedamdeset godina postojanja.
Uz mnoge novinare, skoro na svakoj fotografiji je i legendarni dugogodišnji portir Radio Dubrovnika, gospar Ivo Jerković, koji je živio na Prijekom. A kao čestitku ovoj velikoj godišnjici, HR Radio Dubrovniku i svoj dragoj čeljadi koja je sve ove godine u njemu radila, medijskoj ustanovi bez kojeg Grad ne bi bio Grad, ono nešto bez čega se ne može, koji je bio uz nas uvijek sve ove godine, pa i kad je bilo najteže, evo na rego nekoliko starih fotografija za spomen.