Barbijer Vice s vrha Široke

Stariji se prisjećaju kako se u tom gornjem dijelu Široke, Od puča prema Dominu, pored Iza Roka, znalo igrati raznih igara. Zapravo, tu bi igrali najmlađi, il' oni rezervni igrači, il' oni koji su čekali na red.

Da s igrom završe oni stariji, bolji, il' zapravo oni koji već igraju. Neki od sportova; na glave, nogomet, na hitanja, na… na placeti podno gospara Šapra i' Za Rokom. Taj dio Široke bio je nekad pun djece, što one koja je tu živjela, a što one koja bi navraćala za igrati se.
 
Puljiz – duša od Grada
 
Dalje, do te butige koju smo zvali „kod Crnogorca“, tamo gdje se sad prodaju torbe, majice i što sve ne, nekad je bila brijačka radnja. Igor Žuvela se spominje kako je to nekad bilo središte svih lijepih događanja čeljadi od Grada!

– Tu je bila frizerska radnja velikog gospara, duše od Grada, starog barbijera Vice Delolio! Bio je puljiz, ponosan na to svoje talijansko podrijetlo. Na zidu je drž'o veliku sliku Juventusa. Visok tek oko metar i šezdeset i sa nekih šezdeset kila, bio je veliki gulioz! Volio je pojes' i popit. Jako. I vazda u društvu.

Kojeg bi vazda bilo u njega u butigu. I vazda kazin oko njega. Jednom su nabavili žive jegulje i bacili mu pred butigu, na sred Široke, zovu ga vanka, on izleti, kažu mu: Vice, Vice, vidi, žive jegulje izlaze iz kanalizacije! A on kako je bio gulioz, počne ih hvatat, trči, skače, valja se za njima, al' aj uhvati živu jegulju!

Ma kazin je to bio. Al' nije se najedio na kraju, jer je bio čeljade od vica, šale, škerca. Velik čovjek. E, mi mularija bi išli na šišanje kod njega po kazni, jer šišao bi nas u dogovoru s roditeljima. Stil „blatobran oko glave“, ono kad te samo skrati. Užas. Nisi mogo vanka iz doma po nekoliko dana. Kad smo narasli, išli smo kod Čikata, on bi nas ipak ošiš'o kako mi hoćemo, a ne po želji roditelja.

Ma gospar Vice je bio meštar, uz šišanje išla je po želji i masaža vrata! Ma, velik. Imo' je velikog prijatelja, vazda bi bio u njega u butigi, gospara Zvonka Ređu, gore sa Svete Marije. To ti je nono preko matere Doke Zvonka Kajtnera iz „Udovice“! A gospar Zvonko je bio čovjek od dva metra i sa sto i dobro kila. Imo' je malu barku od tri i po metra, ma čudo kako bi u nju ušo'.

Svi bi čekali kad će u more upas'! Zvao je u nominativu, kao Purgeri, „Zvončica“. E kad bi se našli njih dva, onda natjecanje u jelu i piću, ko će više! Ma uvijek ga je Vice dobio, iako je bio tri put manji. A kad bi mi mlađi htjeli tratat gospara Zvonka, koji bi redovno onako velik pio „malo bijelo“, onda bi nam reko' „ Mali, onda ću veliko vino!“ 

Široka završava s te lijeve bande od crkve spajajući se Za Rokom. A tu, na tom kantunu živio je Vojo Šindolić. Ulazi je doma iz Za Rokom, a gledao s funjestre na Široku. Tu zatvaramo krug, đir po Širokoj. Čekajući neke stare zaboravljene i tko zna gdje skrivene fotke…  
 
Koridor, boce i PEN
 
I ovaj tjedan iza nas bio je zanimljiv po puno tog. Priča o koridoru kroz il' iznad Neuma, a zapravo spoju Dubrovnika s ostatkom Hrvatske, postaje sve veselija. Nema više otkupa plastičnih boca! Pa od čega će ovaj narod živjet? Zanimljivo; kad je uveden otkup, sva pića su poskupila za po kune! Jel' sad smanjena cijena? I za kraj jedna zanimljiva skora godišnjica. Krajem svibnja 1933. godine u Dubrovniku je održan Svjetski kongres PEN – kluba, okupili su se u Gradu tada ponajbolji svjetski pisci, te prvi uputili poruku javnosti o opasnosti tada tek nadolazećeg fašizma!

Tim povodom pred Dvorom Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba izvelo je Gundulićevu „Dubravku“, kao vrhunsko djelo hrvatske dramske baštine, upravo na tristotu godišnjicu kad je Đivo napisao ovu svoju pastoralu. Evo i jedne davne stare fotke kao spomen na taj veliki događaj, naravno iz privatne arhive jedne naše sugrađanke.