DuList IN

ŽELJKA ĆIMIĆ Nagovarala sam prijateljicu na slikanje. Ona nije još počela, a mene je ponijelo

Neke priče koje pronađemo ili pro­nađu nas, toliko su inspirirajuće te ih jedva čekamo prenijeti na papir i podi­jeliti s vama. Jedna od njih je i umjet­ničko putovanje naše sugrađanke Željke Ćimić kojim nam prvenstveno pokazuje da nikad nije kasno. Ćimić je iskoristila trenutke pandemijske izola­cije, zavukla se u kantun sobe i polako otkrivala kreativnu stranu koju je očito dugo skrivala u sebi. Počela je – slikati i prenositi svoje osjećaje na platno. To njeno umjetničko izražavanje doseglo je kasnije visine koje u početku nije mogla ni zamisliti. U ljeto 2021. godine održala je svoju prvu samostalnu izložbu ‘Tra­ganja’ u prostorijama Narodne knjiž­nice Grad. Tu njenu priču lijepo je u katalogu izložbe opisala povjesničarka umjetnosti Jelena Tamindžija Donnart te među ostalim istaknula: ‘Umjetnost nije nužna priča o remek-djelima rene­sanse i baroka, genijalaca privlačne aure s čudnom biografijom, umjetnič­kih avangardnih grupa koje bi mijenjale svijet. Umjetnost se nekad pak krije u onom istinskom osjećaju čovjeka, uži­vanju u onome što radimo i osjećaju ispunjenosti’.

‘Dobro Goge, kad ćeš krenut’
Priča kreće u vrijeme lockdowna, prije dvije godine, kad se Ćimić jedino mogla vidjeti i družiti s prijateljicom Gogom.

— Gledala je neke videozapise na You­Tubeu, među ostalim i o slikanju. Govo­rila je: ‘Vidi kako slikaju, to je lako, i ja ću počet’. Nakon nekoliko sam je pitala: ‘Dobro Goge, kad ćeš krenut?’. Prošlo je dosta vremena, a moja Goge još ništa. Jednom sam bila u butizi i odlučila kupiti mala platna, tempere i akrilne boje. Rekla sam joj: ‘Evo ti. Ti ćeš s tem­perama, ja ću s akrilnim. I idemo viđet tko će prije počet’. Ona doma, ja doma. I ja sam lijepo uhitila, i krenula – pri­sjeća se naša sugovornica. Nakon što je oslikala dva platna, odlučila je pitati za mišljenje svoju susjedu Lucu, koja inače slika.

— ’Što ti se čini od ovoga Luce?’, bilo je moje pitanje. Rekla je: ‘Za prvi rad odlično!’. Ja ostala! Pitala sam i Gogu: ‘Jesi li počela?!’. Nije. A mene je poni­jelo… – govori Ćimić. Ubrzo se učla­nila u Udrugu likovnih i primjenjenih umjetnika Dubrovnik (ULIPUD). Radove je neprestano stvarala i sudjelovala u zajedničkim izložbama udruge. Uz to, stalno je dobivala ohrabrujuće komen­tare za svoje slike. ‘Nastavi, to ti je dobro’, bio je jedan od čestih komentara, i to od stručnjaka, kako je posebno ista­knula. Sve to dovelo je do samostalne izložbe u knjižnicama, koju smo na početku i spomenuli. Otvaranje je bilo jako uspješno, a posjetio ju je veliki broj ljudi što ju je izuzetno usrećilo.

Polje apstrakcije
Tamindžija u katalogu također ističe kako je rezultat njenog putovanja ‘odlazak u polje apstrakcije, široko pro­stranstvo struje misli koje istovremeno predstavlja prostor slobode, ali i prostor strahopoštovanja’.

— Svaka umjetnost je u oku proma­trača, a naročito apstrakcija. Ta slika predstavlja ono što promatrač vidi. Mogu neku sliku nazvati proljeće, ali netko u njoj ne mora vidjeti to moje proljeće. Recimo, bila je jedna slika na kojoj je svaki član moje obitelji vidio lik Isusa. No, ja nisam htjela naslikati Isusa. To je tako ispalo. Dosta puta dođu susjedi, stanu ispred slika i govore što vide – rekla je kroz smijeh. No, njene slike, kako navodi dalje, prikazuju osje­ćaje koji izviru iz nje u trenucima kad oslikava platno.

— Kad slikam, onda ne mislim ni o čemu. Znate… To je za mene drugi svi­jet. To je nešto za moju dušu – dodaje. Tijekom svojih početaka nije mogla tra­žiti pomoć u usavršavanju kod nekog slikara ili umjetnika, već je njena plat­forma za usavršavanje bio – internet.

— Sada na YouTubeu imate sve! Uz pomoć tečajeva, upoznala sam se s raznim tehnikama i naučila sam više o kompoziciji slike koja je izrazito bitna. Ne može se to ‘natrackat’ bez veze, mora postojati kompozicijski smisao – naglasila je. Na tom se putovanju upo­znavala i s raznim slikarima, njihovim biografijama i djelima. S vremenom, njena platna na kojima slika bivaju sve veća. To ju je posebno pogustalo nakon što je posjetila izložbu autorice Dubravke Tullio u Metkoviću.

— Tu je riječ o ogromnim platnima, no takva trenutno ne mogu koristiti. Vidjeli ste koliki mi je prostor gdje slikam. Nemam komoda. No ipak, Dubravka me potaknula na slikanje na nešto većim formatima – istaknula je. Najradije bi voljela, kako nam kaže, imati veliki atelje.

— Htjela bih ga imati samo kako bih mogla ‘pljuskati’ boje na platna. To mi je san!

Kreativna crta
Posjedovanje te kreativne strane u sebi, nešto je što ju nije iznenadilo. Jer, kako kaže, njen pokojni dundo je crtao, a i njen brat jako lijepo crta.

— Također, moja mama je bila domaćica u Excelsioru te je pravila cvjetne aranžmane. S tim je aranžma­nima vazda osvajala prve nagrade. Imamo mi u familiji neku kreativnu crtu. Nije mene iznenadilo što je ja imam, nego što je nisam prije otkrila. Dotad se nisam bavila nekim kreativ­nim radom, niti je mene to gustalo. Završila sam srednju turističku školu, nisam imala ambicije studirati, već sam htjela raditi i sebe sam zamišljala u nekoj kancelariji. I znala sam da želim postati majka i imati djecu. To sam i ostvarila te sam zbog toga najsretnija! No, da je možda netko bio uz mene kako bi me usmjerio prema umjetno­sti, sigurno bih tu kreativnu crtu prije otkrila – rekla je. Tu je ‘žicu’ pronašla te je svakodnevno njeguje. Ćimić je pokazala kako sve može biti na vrijeme. Samo treba napraviti taj prvi korak.

Foto: Maria Prkut / Maro Mitrović

Pročitajte još

CLOUD & CO. JEWELRY Kreativna poslovna priča spojila je Zagrepčanku i Varaždinku i dovela ih do Dubrovnika

Maria Prkut

MANUEL NEUER U ZATONU ‘On je osoba puna dobre energije, voli naš grad, ovu zemlju i ljude’

Dulist

[ŠAPA TJEDNA] Upoznajte zaigranu Cici!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija