Zanimljivo je kako ti se neke rečenične konstrukcije i fraze urežu u pamćenje. Tako sam sredinom 90-ih pročitao intervju s King Buzzom, pjevačem i gitaristom teškoligaša Melvins, u kojem je on, na omalovažavajući, ali inventivan način, komentirao tada recentni album Aerosmitha, kazavši kako je ljepota svakog njihovog novog albuma u tome što ga ne moraš uopće slušati jer znaš da će biti dobar pa što bi čovjek gubio dragocjeno vrijeme.
Čuli ste da kažu da su 90-te desetljeće u kojem su stvorene brojne lijepe uspomene kojih se ili malo tko sjeća ili o njima ne postoje dokazi, tako da je sasvim izgledno i da se radilo o potpuno drugim izvođačima, ali uvjeren sam da je negdje 1994., netko o nekome, rekao nešto slično, a što i danas, kao omiljenu poštapalicu, kao asa iz rukava, izvučem kad me netko pita jesam li čuo novi album, recimo, Lennjya Kravitza. Nisam, ali znam da je dobar pa ću preskočit, odgovorim.
‘Songs of Surrender’, novi album irskih rokera U2, megalomanski razmješten na četiri nosača zvuka, donosi ogoljene, ali ispolirane akustične verzije ukupno 40 pjesama sa svih njihovih studijskih albuma, uz iznimke ‘October’ (1981.) i ‘No Line on the Horizon’ (2009.).
Prvospomenuti je najmanje upečatljiv od ranih radova benda, ali zato je potonji donekle pristojan album pa je odluka o neuvrštavanju materijala s njega nerazumljiva. Već prije izlaska ‘Songs of Surrender’ otpor glazbene publike na društvenim mrežama bio je glasno i jasno artikuliran pa je album na nečuveno okarakteriziran upravo tako kako i naziv nalaže – konačnom predajom.
Treba biti pošten pa istaknuti da naziv albuma dolazi od stiha pjesme ‘Bad’ s tranzicijskog ‘The Unforgettable Fire’ (1984), prvog albuma u produkciji tandema Brian Eno-Daniel Lanois, kada se bend počinje ozbiljnije udaljavati od post-punk korijena, a koji su kreativno kulminirali eksplozivnim ‘War’ samo godinu dana ranije. Ipak, nepotrebnim presvlačenjem i šminkanjem kataloga, može se čuti, U2 su zabili posljednji čavao u ostatke nekadašnjeg ugleda i potpisali kapitulaciju.
Las Vegas rezidencija najavljena za rujan svakako nije pomogla. Ionako već preko 10 godina nisu snimili ništa posebno uzbudljivo, a na ljestvici relevantnosti posljednji put su se našli početkom milenija, kada su se nakon niza eksperimentalnih albuma vratili formatu rock ‘n’ roll benda snimivši iznimno popularan ‘All That You Can’t Leave Behind’.
Nakon što sam osluhnuo promotivne singlove, redom one pjesme koje nam svima izlaze na uši, moja inicijalna namjera sa ‘Songs of Surrender’ bila je primijeniti taktiku Kinga Buzzoa s početka teksta. Ipak, za potrebe ovog izvještaja odlučio sam kolekciji pokloniti jedno jutro, a posebno nakon što je objavljeno kako je album zasjeo na prva mjesta relevantnih top lista prodaje s obje strane Atlantika.
Pitao sam se, u nevjerici, tko sluša U2 kad ih svi već toliko mrze? Naravno, društvene mreže, posebno komentari na Facebooku i ispod You Tube videa nisu preslika istine nego češće upravo njena iskrivljena slika, i pokazuju da je Lady Gaga bila u pravu kad ih je nazvala ‘zahodom Interneta’.
Ispada da ‘Songs of Surrender’ nije tako besprizoran projekt i da je njegov najveći teret u tome što dolazi šest godina od posljednjeg studijskog albuma s novim materijalima.
Dojam još pogoršava porazna činjenica što su i ‘Songs of Experience’ (2017.) i ‘Songs of Innocence’ (2014.) tek blijedi podsjetnici na nekada potentan bend, onaj koji nije zazirao od izlaska izvan zone komfora (‘Achtung Baby’, ‘Zooropa’, ‘Pop’), makar to bilo u suprotnosti s očekivanjima publike.
S druge strane, U2 su se na tim posljednjim pločama svesrdno trudili plivati s aktualnostima u stadionskoj, srednjostrujaškoj rock i pop produkciji pa su zvučali poput Imagine Dragons, u najgorem, ili poput Coldplay, u nešto boljem ishodu. Zato uvrštenje pjesama s tih albuma, njih čak sedam, ima najmanjeg smisla.
Fanovima benda može biti zanimljivo čuti zrele akustične verzije 40 godina starih pjesama poput ‘Stories for Boys’ s albuma ‘Boy’ iz 1980. godine ili zapostavljenog singla ‘11 O’Clock Tick Tock’ iz iste ere. ‘‘Dirty Day’ sa ‘Zoorope’ je jedan neočekivani favorit, kao i dirljiva ‘Red Hill Mining Town’, deep cut s prijelomnog ‘Joshua Tree’ (1987.), koja je ovdje osvježena aranžmanom s puhačkom sekcijom. Te su pjesme pokazatelji u kojem smjeru je bend mogao ići da su zadržali fokus i odlučili bili manje pretenciozni.
Možda nema neiskreno polazište, ali takva razmetljivost, uz Bonovu osobnost nekoga tko istovremeno želi biti i Nelson Mandela i privilegirana rock zvijezda, razlog je zašto U2 primaju puno hate mailova i zašto je Internet pun tekstova poput ‘Kako su U2 postali najomraženiji bend u Americi?’, ‘Zašto Irci mrze U2?’, ‘‘Kako su U2 postali najviše polarizirajući bend na svijetu’ ili, osobni favorit – ‘Noel Gallagher objašnjava zašto ljudi ne vole Bona’.
Bacite površan pogled na Reddit ili Quoru pa ćete naići na pitanja: ‘Ima li tko da mrzi U2 više od mene?’, koje je postavio netko očito natjecateljski raspoložen. S druge strane spektra, postoje self help vodiči za one koji se slobodne volje identificiraju kao fanovi grupe. Ako ‘Songs of Surrender’ prihvatite kao predah dok bend ne izbaci gitaristički nabrušen rock album kojeg The Edge i Bono obećavaju, može mu se progledati kroz prste. Jedva, ali može im se dati još jedna šansa. Možda se u njima krije neki novi ‘Achtung Baby’.
Foto U2.com