Profesor John H. Brown, koji ovih dana gostuje na DIU Međunarodnom sveučilištu, od 1981. do 2003. godine služio je kao diplomat SAD-a u zemljama Istočne Europe.
Trenutno radi kao istraživački suradnik na Sveučilištu Georgetown, gdje ujedno i predava na kolegiju diplomacije u javnosti. Profesor Brown za duList je otkrio što ga je privuklo u diplomaciju, dao svoje objašnjenje diplomacije te odgovorio zašto je odlučio napustiti službu nakon 22 godine rada.
Godine 1981. pridružili ste se diplomaciji SAD-a i služili kao diplomat 22 godine. Je li se Vaše mišljenje o diplomaciji i njenim učincima promijenio od 1981. godine? Kako ste se osjećali tada s obzirom na značaj diplomacije i kako se osjećate danas?
– Angažirao sam se u diplomaciji u ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća, u potrazi za korisnim zaposlenjem i zbog određenog idealističkog osjećaja promoviranja mira u vrijeme kada je naš mali planet bio dvojbeno “bipolaran” između SAD-a i SSSR-a i pod prijetnjom nuklearnog holokausta. U tom razdoblju – Hladnog rata i odmah nakon njega – društveni mediji nisu bili sveprisutni. Osjećao sam kako postoji potreba stranim javnostima opisati Ameriku što je iskrenije moguće u komunikacijski ograničenom svijetu, ne samo iza “Željezne zavjese”, nego i u drugim dijelovima Europe. Naravno sad su se vremena promijenila, i diplomati se na te promjene moraju priviknuti. Ali nitko – uključujući diplomate – ne bi trebao živjeti pod iluzijom kako su u našem multipolarnom svijetu 21. stoljeća društveni mediji svemogući. Zaista, više nego ikad potrebno je razumijeti kulture, ne samo preko “interakcije” internetom. “Komunikacija” isključivo preko društvene mreže Facebook, dok se stvaraju profesionalno korisne cyber-mreže, neće nikada zamjeniti raspravu i pregovore licem u lice, a upravo je to diplomacija. Zato se, kao bivši diplomat u području “diplomacije u javnosti”, osjećam privilegiranim dijeliti ideje s inteligentnim i energičnim studentima DIU Međunarodnog sveučilišta u Dubrovniku, gradu “Libertasa”, sa svojim predivnim zvonima – koji me, svakih četvrt sata podsjeća kako nema minute u našim životima koja nije čudesna, kada se dijeli s drugima u stvarnom svijetu.
Vrijednost diplomacije
Doktorirali ste rusku povijest 1977. godine na sveučilištu Princeton, ali ste gotovo cijelu karijeru proveli u Istočnoj Europi, u zemljama tadašnjeg Varšavskog pakta, uključujući i bivšu Jugoslaviju. Što mislite, je li ta stara podjela Zapad-Istok/NATO-Varšavski pakt iz hladnoratovskog razdoblja još uvijek od ikakvog značaja u današnjoj diplomaciji?
– Podjela Europe po liniji Istok-Zapad predstavlja naslijeđe Hladnog rata. Europa, različita i jedinstvena, je jedna Europa, kao što je i različito čovječanstvo na kraju jedno čovječanstvo. Neki su kulturne razlike među narodima i regijama tumačili kao primjer nepromjenjivih civilizacijskih napetosti koje neizbježno vode do sukoba. Ali kao Amerikanac, koji živi u multietničkom društvu i koji se konstantno suočava s problemima “različitosti”, smatram kako se mi svi kao ljudska bića možemo slagati, ako priznamo kako, iako možda nismo svi isti, svi stremimo boljem životu.
Tijekom Vašeg boravka u Dubrovniku predavate na DIU Međunarodnom sveučilištu. Kroz svoju povijest Dubrovnik je bio najpoznatiji po svojoj vještoj diplomaciji, koja je pomogla gradu/državi u očuvanju višestoljetne nezavisnosti. Zašto je diplomacija važna za život jedne zemlje?
– Diplomacija može biti važna jer ima mogućnost, nadajmo se, riješiti probleme bez nasilja. Sir Harold Nicolson u svom klasičnom djelu na tu temu kako je diplomacija nastala kada su strane u sukobu shvatile kako nikome nije u interesu pojesti gostojuće izaslanike za večeru.
Možemo li u našim životima primjetiti učinak “diplomacije u javnosti”? Kako se ona razlikuje od kulturne diplomacije?
– Po nekima, “diplomacija u javnosti”, koju Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a određuje kao “komuniciranje, obavještavanje i utjecanje na ključne međunarodne javnosti”, bavi se brzim medijima poput interneta kako bi bombastičnim naslovima pozitivno brendirala zemlju, skrečući pozornost stranog javnog mnijenja za promidžbu nacionalnih interesa. Entuzijasti kulturne diplomacije tvrde kako se oni bave dugoročnim procesima, poput na primjer razmjene obrazovanja, koja će u konačnici dovesti do sveopće harmonije. Kao aktivni sudionik u “diplomaciji u javnosti” SAD-a preko dvadeset godina, vjerujem da je ova vještina nelagodna mješavina oba navedena stava.
Dubrovnik je puno propatio tijekom srpsko-crnogorske opsade u ranim devedesetim godinama prošlog stoljeća. Jedan od najvažnijih frontova u to vrijeme bila je ratna propaganda, instrument rata, u slučaju Dubrovnika stvarana u Srbiji i Crnoj Gori. Zašto je propaganda tako učinkovita i kako prodava rat?
– Propaganda i rat imaju tužnu simbiotsku vezu. Propaganda u svom najgorem izdanju raspiruje atavističke emocije koje izvlače ono najgore u ljudima – na primjer, da istrijebe demonskog stranca. “Diplomacija u javnosti” u svojem najboljem izdanju odražava pamtljive riječi Deklaracije o nezavisnosti SAD-a, u kojoj stoji: “Svi su ljudi stvoreni jednaki” i navodi kako je nadahnuta “prema dostojnom poštovanjem mišljenja čovječanstva”. To su močne riječi, bez obzira koliko su se zapravo odrazile na stvarnost Amerike kasnog 18. stoljeća, kada bijeli veleposjednici (od kojih su mnogi imali robove) koji su potpisali Deklaraciju, crnce, žene i domoroce nisu smatrali “jednakima”.
Otkaz Bushu zbog Iraka
U ožujku 2003. godine dali ste ostavku u Ministarstvu vanjskih poslova u znak prosvijeda prema ratnim planovima vlade tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha u Iraku. Što je bilo “okidač”, onaj trenutak koji Vas je natjerao da to učinite nakon 22 godine u službi?
– Mogu li neskromno citirati moj e-mail, na koji nikada nisam dobio odgovor, tadašnjem ministru vanjskih poslova Colinu Powellu? Tada sam mu napisao: “Poštovani gospodine ministre, pridružujem se mom kolegi Johnu Bradyju Kieslingu u podnošenju ostavke u diplomatskoj službi SAD-a, jer s dobrom savijesti ne mogu podržavati ratne planove predsjednika Busha u Iraku. Predsjednik je propustio: jasno objasniti zašto bi naši hrabri muškarci i žene u uniformama trebali biti spremni žrtvovati svoje živote u ratu s Irakom u ovo vrijeme, iznijeti potpune posljedice tog rata, uključujući razmjere nevinih civilnih žrtava, navesti ekonomski trošak rata za obične Amerikance, razjasniti kako će taj rat pomoći da se svijet oslobodi od terora, ozbiljno razmotriti međunarodno javno mnijenje o tom ratu. Na cijelom planetu SAD počinju povezivati s neopravdanom upotrebom sile. Predsjednikovo nepriznavanje pogleda drugih nacija, kao rezultat njegovog zanemarivanja “diplomacije u javnosti”, rađa antiameričko stoljeće. Pridružio sam se diplomaciji SAD-a jer volim svoju zemlju. Sa svim dužnim poštovanjem, gospodine ministre, završavam s mojim angažmanom, teška srca, ali iz istog razloga zašto sam ga i započeo. S poštovanjem, John H. Brown, diplomatski službenik.”
Kako je Vlada SAD-a “koristila” propagandu prema svojim građanima tijekom rata u Afganistanu i Iraku?
– Previše, i preglupo.
Koji je Vaš stav o vanjskoj politici SAD-a danas? Na primjer, kako Hrvatska izgleda u očima predsjednika Obame i njegove administracije?
– Na žalost, većina Amerikanaca premalo zna o Hrvatskoj. Na mnoge načine mi smo provincijalna nacija, usprkos pristupu mnogim izvorima informacija. Naša dva najveća susjeda su dva oceana – Atlantski i Tihi – pa često zanemarujemo vanjski svijet. Stoga će mi biti čast mojim sugrađanima reći više o Hrvatskoj i njenim čudima kad se vratim u SAD. Hvala Vam na prilici za razgovor.