Nema ljepše ‘oaze mira’ od Lokruma na kojem mnogi naši sugrađani traže spas od vrućina i ljetne vreve. Iako je broj posjetitelja Dubrovnika iz godine u godinu veći, unatoč velikoj popularnosti, na ovom otoku ipak nije velika gužva. Brodovi od ranih jutarnjih sati dolaze ‘nakrcani’ turistima, no već tijekom kratke šetnje rezervatom dolazimo do zaključka kako je idealan za pronaći svoj kutak mira. No taj mir ponekad prekinu i nezgode koje se događaju, a tada na scenu stupaju hrabri volonteri i spasitelji Crvenog Križa koji nesebično paze da vaš odmor na Lokrumu prođe bez problema čak i kada se dogodi nešto loše.
Pod budnim okom
Odmah po iskrcaju lako je uočiti prvu postaju spasitelja Crvenog Križa. U hladu s kanoćalom u ruci i s osmijehom na licu dočekao nas je 21-godišnji Toni Crnjak, volonter Crvenog križa. Dvije godine za redom spasitelj je na Lokrumu i to je, govori nam, nešto što voli raditi.
— Ovo je zanimljiv posao, rekao bih nekada i zabavan i uživam ga raditi, ali to ne znači da se smijete skroz opustiti. Vi se ipak brinete za tuđu sigurnost i zdravlje tako da uvijek treba imati ‘budno oko’ i paziti na situaciju. To je pogotovo slučaj na Lokrumu gdje znamo imati i po 30 ili 40 intervencija dnevno. Najčešći slučajevi su posjekotne i opekotine, ali dogode se i lomovi. U takvim slučajevima smo u kontaktu i s vatrogascima i čuvarima prirode pa se lako iskoordiniramo za sve što treba napraviti ukoliko nekome treba pomoći – priča nam Crnjak. U njegovoj odluci da postane spasitelj, najveću ulogu imali su Živko Šimunović, ravnatelj Crvenog križa Dubrovnik, koji ga je uputio na tečaj za spasitelja te naš proslavljeni paraolimpijac Mihovil Španja koji ga je obučavao.
— Sviđa mi se raditi ovaj posao, no nije uvijek lako. Radimo u smjenama po 8 sati i najčešće smo sami na ovim postajama. Zanimljivo je kako nam često prilaze domaći, stariji građani koji nas redovno pitaju imamo li tlakomjer ili mjerimo li šećer – kroz osmjeh nastavlja Crnjak. Napokon imamo dovoljan broj spasitelja, rekao nam je, što atmosferu u tom poslu čini dosta mirnijom.
Opasnost od vlasulja
Pozdravili smo ga i krenuli prema drugoj spasilačkoj postaji, koja se nalazi poviše Mrtvog mora.
— Počeo sam raditi kao spasitelj na plaži jednoga hotela, a od ove godine radim na Lokrumu. Iskreno, raditi ovdje je neizmjerno ljepše nego u nekom hotelu. Do sada sam imao samo jednu ozbiljniju intervenciju. Ona, srećom, nije bila na Lokrumu već kod hotela, kada se čovjek kupao unatoč podignutoj crvenoj zastavici. Ovdje, srećom, nisam imao ozbiljnijih intervencija, a najčešće je riječ o opekotinama od vlasulja u Mrtvom moru – ispričao nam je Antonio Butigan, devetnaestogodišnji spasitelj i naš drugi sugovornik. Butigan budno prati sve kupače koji nerijetko, upravo zbog nepažnje, imaju problema s vlasuljama i ježevima.
— Naši gosti su uvijek ugodno iznenađeni kada nas vide. Simbol Crvenog Križa je univerzalno poznat i uglavnom pristojno prilaze jer ih zanima čime se bavimo i kako im možemo pomoći ako se nešto dogodi. Nikada nisam imao problema s gostima. Oni se nekada prepadnu, pogotovo zbog vlasulja, jer ne znaju o čemu se radi pa je najvažnije smiriti ih i objasniti im da će sve biti uredu. Najveći problem je jedino kada se mala djeca ili bebe opeku jer opekotina tada pokriva veliki dio kože. Srećom, ubod vlasulje je rijetko skroz opasan pa je najbitnije smiriti osobu i uputiti je u brigu o opekotini – nastavlja Butigan. Ispričao nam je naš mladi sugovornik i kako je došao do toga da radi kao spasitelj. Naime, ljubav prema moru i plivanju gaji cijeli život. Kada ih je na bazenu Mihovil Španja upoznao s ovim poslom, on i njegovi prijatelji odlučili su položiti tečaj.
— Nije tečaj baš jednostavan kako ljudi misle. Treba se dobro fizički pripremiti za to. Osobno mi je najteže bilo plivanje dvije nautičke milje, oko 4 kilometra u jednom komadu. To je dva sata plivanja u moru u četvrtom mjesecu. Drago mi je što sam se odlučio za taj korak jer stvarno volim raditi ovaj posao – zaključuje Butigan.
Stijene (ni)su za svakog
Nakon postaje poviše Mrtvog mora ostala je još jedna, ona poviše kupališta Bijele stijene. Tamo su nas dočekali Nea Sarić i Bruno Tomović. Tomović je spasitelj na trećoj postaji, dok je Sarić volonterka Crvenog Križa koja patrolira otokom.
— Starno volim pomagati ljudima i biti na svježem zraku, tako da je odluka bila vrlo jednostavna. Ne mislim da bih mogao sjedati u nekom uredu. Lokrum je mirno mjesto, no ipak smo na otoku i ‘odsječeni’ smo od Grada. To znači da puno toga ovisi o našoj organizaciji i komunikaciji s drugim službama kako bi uspjeli riješiti svaku situaciju koja nam se može dogoditi – priča nam Tomović. Tvrdi kako je zbog broja intervencija komunikacija s vatrogascima i hitnom pomoći od neizmjerne važnosti jer oni su ti koji osiguravaju prijevoz spasitelja i unesrećenih.
— Znalo se tu svega dogoditi; od lomova ruku i nogu, do posjekotina glave. Najbitnije je uvijek održati hladnu glavu kada adrenalin skoči. Baš nedavno smo imali situaciju gdje se mladi gost jednostavno ‘srušio’. On je, naime, bio vani večer prije i nije spavao preko 24 sata. Kada je došao ovdje na kupanje, došlo mu je slabo. Srećom, brzo smo ga uočili i nije mu ništa ozbiljno bilo. Nije to nimalo čudno, često naši gosti precijene svoje sposobnosti pa se porežu na stijenama ili ozlijede skačući u more – zaključuje Tomović. U njegovom društvu bila je i mlada Nea Sarić. Ona je volonterka Crvenog Križa koja s opremom za prvu pomoć patrolira otokom. Već dvije godine na Lokrumu pazi na sigurnost posjetitelja.
— Ovdje je vrlo bitno biti opušten. Moj posao je patrolirati otokom i paziti je li se tko od posjetitelja ozlijedio ili treba li mu pomoć. Osobno se najčešće suočavam s posjekotinama i ogrebotinama, ali nije čudno da nekim posjetiteljima pozli pogotovo zbog jakog sunca. No nemojte misliti ni da je lako, jer na Lokrumu stvarno bude dosta intervencija. Moram paziti kada idem na intervenciju jer se ljudi lako uspaniče kada vide nekog u uniformi kako trči s opremom – priča nam Sarić. U svojoj patroli ona obilazi postaje Crvenog križa i cijelo je vrijeme u kontaktu sa spasiteljima, za koje ima samo riječi hvale. Kaže kako voli svoj posao jer je neopisiv osjećaj kada pomognete nekome u nevolji. Ostavili smo našu vrijednu volonterku i spasitelje da nastave sa svojim dužnostima, a mi smo se uputili na brod znajući da smo u slučaju da se nešto dogodi, u dobrim rukama.