Novo izdanje Društva dubrovačkih pisaca zbirka je pjesama ‘Vina iz mog albuma’ voditeljice školske knjižnice i voditeljice emisije ‘Trenutak za knjižni kutak’ na Radio Dubrovniku. Predstavljena je brojnoj publici u tvrđavi Bokar, a uz autoricu sudjelovali su: dr.sc. Katja Bakija, Nike Nagy, Sebastijan Vukosavić i Boris Njavro. S Irjom smo porazgovarali malo nakon što su se slegli dojmovi.
Kako ste se osjećali na predstavljanju, a kako sada s odmakom?
Meni je bilo nezaboravno. Sve se odvijalo kako sam zamislila, a ispalo je puno, puno bolje nego što sam očekivala, prekrasno. Atmosfera je bila čarobna, svi smo se stopili s Bokarom u noći, sa zvijezdama, morem i Lovrjencem u tami. Svi smo bili opušteni, i ja i moji prijatelji, Nike Nagy, Sebastijan Vukosavić, Katja Bakija i Boris Njavro, koji su sa mnom cijelo predstavljanje realizirali pa je ta energija prešla i na publiku, tako da je sve teklo prirodno, riječi su dotakle svaku dušu i ja sam jako zadovoljna. Bilo je puno drage čeljadi, Bokar je bio krcat. Ostali smo dugo nakon predstavljanja, družili se uz grožđe i vino. I tratamenat je slađi na Bokaru. Ljudi su odmah govorili kako im je bila čarobna večer, ne sjećam se da sam ikad u par sati prošla kroz toliko zagrljaja, vidjelo se odmah da smo sudionici posebnog događaja i ja sam bila jako zadovoljna, sretna. Jer htjela sam priuštiti svima, a i sebi, baš takvu večer. I to sam uspjela. I to mi se potvrđuje, evo svaki dan nakon predstavljanja, već sam promukla, ljudi ne prestaju zvati da bi mi još jednom rekli kako se osjećaju i kakav im je doživljaj bio te večeri.
Ja sam i dalje sretna, pomalo otpuštam stres nakupljen zadnjih mjeseci i uzbuđenje s Bokara. Lijep je osjećaj kad napraviš nešto što se ljudima svidi. Meni je to lijep osjećaj i svih ovih godina na radiju, kad se ljudi jave nakon moje emisije pa kažu da sam im uljepšala dan. To je uvijek dobar osjećaj. Kad je emocija uključena, kad se radi sa srcem, ne može biti loše, ljudi to osjete.
Kako to da je izbor pao baš na Bokar?
Bokar… Zato što sam htjela za ovu zbirku poezije nešto drukčije, jedan poseban prostor. I, razmišljajući o raznim mogućnostima, u oluji ideja, moj ‘sine qua non’ prijatelj i ja došli smo i do Bokara i rekli – to je to! Najljepša taraca u Gradu, nenadmašan ambijent, kad dodamo poeziju, glazbu, vino… bit će za pamćenje. I tako je i bilo. I, zahvaljujući Društvu prijatelja dubrovačke starine i njegovoj potpunoj financijskoj i organizacijskoj podršci sve se ovako besprijekorno organiziralo. Mislim da ćemo sad, kad smo otvorili vrata Bokara i za druge manifestacije osim za predstave Igara, imati još lijepih večeri i događaja na toj bajkovitoj taraci. Jako sam sretna i puno mi znači što je predstavljanje moje zbirke poezije bilo prvo predstavljanje knjige na Bokaru.
Otvorili ste dušu čitateljima. Iako progovarate o vječitoj preokupaciji čovjeka – prolaznosti života koji kroz prste nam curi kao pijesak – nema tu ni žaljenja ni gorčine. Što ih anulira? Kako pjesme na tu temu, koje su refleksija Vašeg doživljaja jasno, mogu bit pune topline i radosti?
Jednostavno, život je dar i ja sam zahvalna na svemu što mi je donio i što će donijeti. Oblikovalo me sve kroz moj život i dobro i loše i lijepo i ružno, teško, i radost i tuga, sve me oblikovalo i da je život bio savršen i krcat samo sreće, što nije nikome, ja ne bih bila ovakva kakva jesam. Možda ne bih znala ni pisati ovako kako pišem. Kad u životu ne bi bilo tuge, ne bismo znali cijeniti radost. Ako nismo prošli kroz teškoće, ne upoznamo onaj osjećaj kad se sve riješi, kad osjetimo Božju milost. Ako nismo ostali bez bliske osobe, ne znamo kakva je ljubav između svjetova. Ako nismo bili bez vode, ako se nismo smrzli u ratu, ako nismo čučali u podrumu skrivajući se od bombi, nikad ne bismo zaista osjetili kako je to kad nam se voda vrati, kad se ugrijemo pored kraljice peći, na užarenoj hrpi pucketavih šiški, nikad ne bismo zaista osjetili što je Mir. Puno toga uzimamo zdravo za gotovo.
Treba znati prepoznati što je važno, cijeniti svaki dobar momenat, smijeh i radost, osvijestiti važnost života i našeg postojanja, jer, mogli smo se i ne roditi. Mogli smo nikad ne vidjeti more… Sama ta pomisao, da mi je dano da upoznam More, meni anulira sve, svoje križeve trebamo nositi.
A smrt, doživljavam je kao sastavni, prirodni dio života. Mislim da se to jasno vidi iz svake moje napisane riječi, u stihu i u prozi.
Je li Vas, kao voditeljicu školske knjižnice, spisateljicu… rastužuje, demotivira činjenica da se sve manje čitaju knjige? Naročito među mlađom polulacijom.
O tome sam već puno rekla. Generacije koje ne čitaju već sada osjećaju posljedice toga, a u budućnosti će se to tek puno ozbiljnije ukazati. Moram reći da me, tijekom godina, moja emisija Trenutak za knjižni kutak na Radio Dubrovniku uvjerila da odrasli ipak još uvijek čitaju. I to me jako veseli. Kako je rekao Rilke – Dobro je biti među ljudima koji čitaju knjige!
Foto: Privatni album
