Radovčići, Dubrovnik, Mantova, Rim, Kuna pelješka, Ston – niz je to očito mjesta koji izgledaju proizvoljno nabacani, a i bili bi takvi da ih u smislenu cjelinu ne povezuje biografija jedne nadasve osebujne i danas zaboravljene osobe – fra Vicencija Lupija. Tražeći hrvatske korjene njegova prezimena neki su ga nazivali Vukić ili Vučić, no istina je kako je Vicencije rođen u Radovčićima u obitelji Vuković oko 1646. godine. Vicko najvjerojatnije već za najranije mladosti dolazi u Dubrovnik, gdje je služio nekoga trgovca. Može se pretpostaviti kako se na tom poslu istakao, što nije prošlo nezamijećeno te ga franjevci kao nadarenoga mladića primaju u samostan Male braće gdje stječe osnovno obrazovanje. Sukladno običaju prema kojem su franjevci vrlo nadarene mladiće slali u Italiju na daljnje školovanje dubrovački franjevci i Vicka, koji se očito iskazao među svojim mladim kolegama, šalju u Italiju. I tamo je Vicko na humanstičkim studijima, gdje je u konačnici i završio teleologiju, nastavio zadivljavati učitelje, što mu je omogućilo da i nakon svećeničkog ređenja ostane u Italiji. Vicko tamo postaje profesorom te predaje na različitim franjevačkim učilištima, a najduže se zadržava u Mantovi. Njegovo znanje i požrtvovnost dobivaju potvrdu kada ga vrhovna uprava reda časti najvišim franjevačkim akademskim naslovom jubilarnog lektora svetog bogoslovlja. Vicko je bio i izvanredan propovjednik, a u svojim propovijedima obraćao se na hrvatskom i talijanskom jeziku. Primjećujući njegov ugled, opću i nadasve teološku naobrazbu i dar govorništva vojvoda Mantove Ferndinad Karlo imenuje ga za dvorskog teologa i propovjedaonika, zahvaljujući čemu Vicko upoznaje niz ondašnjih uglednih ljudi. Iako je Vicko bio stranac u Italiji, izabran je i za gvardijana samostana u Mantovi. Za vrijeme njegova boravka u Italiji dogodio se i katastrofalni potres u Dubrovniku 1667. godine, kada je stradala i izgorjela crkva Male braće s arhivom i knjižnicom od 7500 svezaka. Tom je prilikom Vicko kao osvjedočeni domoljub pomogao svoju braću u osnivanju nove knjižnice te daruje kolekciju knjiga i 500 mletačkih dukata. I daljnja Vickova karijera donosila je samo napredovanja. Godine 1702. izabran je za biskupa, a 1703. papa Klement XI. potvrđuje ga za stonskog biskupa. Takvu poziciju Vicko je koristio i kako bi pomogao Dubrovačkoj Republici, obavljajući za nju razne diplomatske usluge. Tako mu je prilikom odlaska u Rim u prosincu 1702., kada je išao na potvrdu biskupske stolice, Republika povjerila niz zadataka – od pape je trebao dobiti odobrenje za reguliranje pitanja ženskih samostana; nadalje, budući da se iz ratom pogođenog Napuljskog kraljevstva nije moglo uvoziti žito, novoimenovani biskup trebao je od pape ishoditi dozvolu za uvoz žita u Dubrovnik iz Papinske države. Također, vlada se skrbila o crkvi u Drinopolju, gradu blizu Carigrada, koja je izgorjela pa je Lupi imao nalog da zatraži od pape pomoć za njezinu obnovu. U adresi ovoga dopisa upućenog biskupu Lupi vlada ga naziva ‘naš propovjednik i teolog’ ( V. Foretić, ‘Mala braća u diplomatskoj službi Republike’, 375-379). Po povratku iz Rima, preuzeo je upravu male i siromašne Stonske biskupije. Njemu trebamo zahvaliti osnivanje samostana u Kuni (Pelješac) jer su za njegova biskupovanja postavljenu temelji samostana u Kuni Pelješkoj. Treba također istaknuti kako je u Mantovi u rukopisu ostavio polemičko djelo Campo di Battaglia kojeg je trebao objaviti njegov nećak (po sestri) iz Konavala, ali ga je smrt pretekla (N. Kapetanić, N. Vekarić, ‘Konavoski rodovi’, svezak 3.st. 441.). Vicko je umro 3. studenoga 1709. godine u Stonu. Sve što je postigao u životu, a riječ je o uistinu velikim stvarima, bilo je plod njegova talenta i marljivosti. No, te velike stvari nisu ga pokvarile i tijekom života bio je skroman što je možda i najveća vrlina veliki ljudi. Odraz toga zasigurno je i činjenica da na grobu nije ostavio ni svoga imena ( P.M. Pejić: ‘Dva biskupa iz reda franjevaca’, HAZU u Zadru, 47 (2005) str. 236-244).
Vicko Lupi, biskup iz Radovčića
