VESELI SPORTSKI PUTOPIS ‘PREKO BARE’ Avanture Jaska i Borisa po Argentini

Zapravo sve je počelo tako što me Jasko, ima tome već i skoro pa dva mje­seca, upitao bi li išao s njim u Argen­tinu. Ležerno, otpijajući gutljaj kave u Uvali Lapad, gdje se inače nalazimo, odgovorio sam mu ‘Na Ploče, u hotel?’ Na što će on tek ‘Ma ne…’ al’ upadam u riječ mu ‘Neki novi kafić, restoran…’ te opet on pokuša ‘Ne, ne… dolje…’ pokazujući mi rukom dolje negdje prema jugu, pojasnivši poziv ‘U Južnu Ameriku!’.

Nekoliko trenutaka trajala je moja šutnja, inače ne mogu ja to dugo, to – šutjet, te sam tek uspio izustit, rekli bi, ono nesigurno ‘Molim?!’ Vjeu riječ mu ‘Neki novi kafić, restoran…’ rujem kako nikad neću zaboravit tu njegovu gestikulaciju rukom, to kad mi je pokušavao pojasniti gdje me to namjerava voditi. On, Jasko kako ga zovem od kad se znamo, a ima tome godina i godina, bolje znan kao Jasmin Repeša, naš sugrađanin i znani košar­kaški trener. ­

Da, to je bio početak ove priče. Baš tako nekako. A ova priča, pomalo kao bajka, počela je u utorak, 14. kolo­voza, negdje oko pet popodne, kad me Jasko s vozačem Ivom pokupio u Župi, te smo krenuli do Čilipa na let do Frankfurta, laganih dva sata nebom, te dalje nakon sata pauze i čekiranja, kroz noć punih 13 sati iznad Afrike, Atlantika, bajkovito osvijet­ljenog noćnog Ria do Buenos Airesa, glavnog grada i središta Argentine. Još prije dva mjeseca bio sam uvjeren kako nikad neću letjeti preko Atlan­tika, kao prvo – nikad nisam pisao o sportu da bih besplatno obilazio svijet, drugo – moj posao nema veze s ovako dalekim putovanjima, te završno, jako se bojim leta avionom, ne volim kad je moja sudbina u nečijim rukama, te i do Zagreba, kad se mora, radije se vozim mojim ‘double Weom’! Al, Jaskov poziv samo lud čovjek bi odbio, a to još nisam, te… Malo stiske, malo sna, gledanje nekih video programa i gra­fike leta aviona, uz neko ‘onako’ iće i piće i razgovor pun upadica i sjećanja na sve te naše godine, te stalno pogle­davanje na sate koji su tako sporo pro­lazili. Ukupno skoro 20 sati bez cigara! Kaže mi Jasko ‘Sad ti je idealno prestat pušit!’ A moj Jasko, kažem mu, šteku ‘Drine’ sam ponio sa sobom u ovaj daleki i za me novi svijet pa neću to valjda vraćat doma!

Rekoh Jasku kako mi je sve to viđeno; sve te prosjake na ulici, mnoge noćne spavače na ulici, sva ta stara vozila, ta ležernost svih oko nas, sve polako, a sve nekako glasno, sve kao neki spoj Texasa i naše vesele Bosne, ali opet nešto što se treba vidjet  

Po našem vremenu, u kojem smo krenuli na ovaj spektakulo put, točno u podne dotakli smo Argentinu. A kako je tamo vrijeme pet sati iza našega, bilo je to maglovito jutro i točno sedam sati. Tamo je zima i temperatura je kao kod nas u veljači, tog jutra nekih 8, 9 stupnjeva, ali presvučeni iz našeg ljetnog đira u uskom zahodu aviona dočekali smo je spremni. Na samom izlazu spreman nas je dočekao i oma­nji, ali simpatično buckast taksist etno izgleda s natpisom ‘Mr Coach Jasmin Repeša’, te smo na brzinu krenuli ka hotelu, prvom u nizu naše turneje, a da ja nijedan cigar ni nakon toliko sati nisam uspio ni zapalit, a ne na miru popušit.

‘Mr Coach Jasmin Repeša’, po mom Jasko zahvaljujući kojem i ja konačno preletjeh Atlantik, u Argentini je poslan ‘po zadatku’ FIBA–e, krovne svjetske košarkaške organizacije, kao instruktor i na neki način promo­tor ovog sporta, uz obavezu održava­nja predavanja trenerima okupljenim sa svih strana Južne Amerike te uz praktično pokazivanje načina trenira­nja i učenja košarkaških akcija i kva­litete same igre. U vlastito odabranoj pauzi i odmora nakon 25 godina trener­skog i selektorskog staža, a prije izbora nekog novog kluba, Jasko s vremena na vrijeme odlazi na ovakve seminare te je prije ovog puta do Argentine bio u Japanu i još negdje naokolo, a po naja­vama čekaju ga još neka FIBA putova­nja. A kako mi reče dok je spominjao sve te buduće gradove i zemlje, na moju radost, ponegdje na tim putova­njima računa i na mene! Valjda zbog svih tih naših godina i godina.

I tako krenusmo u zimsko maglovito jutro mamurni i sneni kroz Buenos Aires, prvo s aerodroma kroz siromašni dio, male kućice od lima, nabijene, ispred kojih su neka stara vozila koja više ni u filmovima nećete vidjeti te puno kučaka lutalica. Nakon toga sli­jede zgrade, nova naselja srednje klase, a onda smo ušli u centar, velike ulice s puno vozila koji voze… joj!, sa i po sedam traka, kaže nam naš omanji taksist, najšire ulice na svijetu. Nao­kolo hoteli te moderne i nešto starije, ali ogromne zgrade, a u središtu svega obelisk, s velikom zastavom Argen­tine. U hotelu smo za početak kroz malo sna izjednačavali novo vrijeme i nadoknadu sna, a onda popodne, po tom našem novom vremenu života, krenuli u đir ulicama Buenosa. Ludilo, galama, gužva, život, na sve strane – život! Jasko, koji je već bio nekoliko puta u Buenosu, kaže mi kako treba odmah riješiti ono najpopularnije za sve koji ovdje dođu, te odlazimo u kažu nam najposjećeniji, samim tim i najkvalitetniji restoran, uz dogovor uz vatru gdje se sve to sprema, dogomalo sna izjednačavali novo vrijeme i vara nam neke specijalitete i pronala­zimo mjesto u prepunom restoranu.

Čuo sam već od naših pomoraca, Kera hvala!, kako je najbolji goveđi steak na svijetu baš u Argentini, ali Jasko ‘zna poso’, te nam donose na stol chorizo, kako ovdje zovu taj steak, te choripan, sjajne kobasice, te još toga, kao i nevje­rojatno dobro crno vino malbeck, okus svega bio je neopisiv! Nakon svih tih delicija okus kojih ostaje zadugo, došli smo sebi u ovom novom svijetu za nas. Okus, kvaliteta, količina…a tek cijena! Sjetih se kako sam u jednom dubrovač­kom restoranu neku varijantu nekoliko puta odmrznutog steaka, valjda čeka­jući konačnu narudžbu, veličine 5 x 5 cm, teškom mukom pojedena u tri zalogaja, platio 220 kn, samo pomislim kako je u nas doma brutalna zarada na svaki način važnija od svake kvalitete. ­

‘Modrik’ i Papa Franjo
A onda konačno u đir ulicama Bue­nosa. O podatcima i brojkama čitajte na Wikiju, tek – desetak milijuna sta­novnika mnogih nacija pristiglih sa svih strana svijeta, te možda za ne oče­kivati – duplo više Talijana od Španjo­laca! Iako svi govore španjolski, engle­ski rijetko i pomalo netko. Središte kulturno povijesnog kvarta, kako ga zovu na turističkim kartama, je preli­jepa Katedrala, s mnogim obilježjima povijesti, kipovima velikih likova koji su Argentinu činili samostalnom. I najviše – Papa Franjo, njihov Argen­tinac na kojeg su jako ponosni. Kao i na Maradonu i Mesija, slike kojih su na sve strane. Uz priznanje na sva­kom koraku kako je Modrik, tako zovu Modrića, najveći na svijetu, a kako je Mandukic – like a devil! Da, baš tako opisuju s oduševljenjem Mandžu. Nogomet je ovdje svetinja, to nam je bilo jasno i prije dolaska u Buenos.

Već sutradan smo s lokalne zračne luke odletjeli do Parane, gradića sa 120 tisuća stanovnika, kako su nam ga najavili, u kojem se i održavao košar­kaški skup, klinik kako ga zovu, na kojem je Jasko 17. i 18. kolovoza imao svoje predavanje i radionice – tre­ninge. Argentina je ogromna zemlja, te iz Buenosa, sa tog lokalnog airporta avioni, kao jedina brza veza, lete baš u svako mjesto. Tako smo i mi poletjeli ka Parani, vozeći se oko 20 minuta sa strahom između nebodera i nad Bue­nosom, površinom ogromnim gra­dom, a onda 20 minuta nad ušćem Rio de la Plata, fascinantne rijeke koja s mnogim pritocima zauzima ogro­man prostor beskonačne nenaseljene ravnice. U Parani nas je dočekao Seba­stian Svetliza, domaćin i organizator ovog košarkaškog skupa nazvanog CPositivo Evanto, koji se inače odr­žava kroz godinu u nekoliko gradova dvije Amerike; Montevideo, Houston…

‘Mr Coach Ja­smin Repeša’, po mom Jasko zahvaljujući kojem i ja ko­načno preletjeh Atlantik, u Argentini je poslan ‘po za­datku’ FIBA–e, krovne svjet­ske košarkaške organizacije, kao instruktor i na neki način promotor ovog sporta

Ugodan ručak upoznavanja i dogovora, riblji menue, specijalitet, riječna riba zvana Bogo te lagana popodnevna šetnja ovim malim, mirnim i prelije­pim gradom uz tamošnju rijeku Rio Parana, koja također završava u ušću Rio de la Plata. I jedna slučajna scena koja nas je oduševila; dva klinca igraju košarku, basket, jedan na jedan. Mali su, imaju oko 12, 13 godina, a ispod koša su postavljene dvije velike auto gume, gledamo ih, jedan se zalijeće, prvi odskok preko gume, pa drugi koji ga odbacuje u visine toliko da on zakucava! Jasko se oduševio, nikad to nije vidio, taj način zakucavanja u dječjoj igri, tek mi reče ‘Ovaj mali bi mogao biti sjajan!’ Zima je pa su ulice prazne, tek prođe poneko vozilo, od kojih je većina velikog godišta te je to prava mala galerija starih zaboravlje­nih auta i motora, posebno onih ‘pick up’, očito omiljenih kod argentinskih gaucha. Inače ljeti je tu velika gužva, nekoliko je uređenih plaža na rijeci, kafića i restorana, sve u službi njihova turizma, ipak većinom namijenjenog domaćim ljudima.

Večera, iznova naravno opet cho­rizo i vino malbeck, ali i sjajno druš­tvo, upoznajemo Mema Rodriguoza, koji će Jasku biti prevoditelj na preda­vanju te Sebastiana Ginobillia, brata znanijeg i kažu najboljeg košarkaša u povijesti Argentine Manua Gino­billia koji još uvijek iako u 40–toj igra u NBA ligi. Priča nas vodi na naj­slavnije godine argentinske košarke, od 2002. do 2006. pa i na olimpijsko zlato u Ateni 2004. kada su u finalu pobijedili Amerikance i njihovu NBA ekipu! A sutradan počinje dio radne priče, Jasko ima predavanje na engle­skom na temu razvoj i pružanje prilike mladom igraču, navodi naše Kukoča, Petrovića, Rađu… pa Dončića, a mirno i tiho skoro dva sata sluša ga prepuna dvorana, valjda oko tristo trenera Južne Amerike. Iza ga još dugo čekam, neki ga ponešto pitaju, neki se s njimslikavaju, a Memo Rodriguos sve to­ prevodi, iako se i Jasko snalazi, treslikavaju, a Memo Rodriguos sve to nirao je i Malagu pa zna solidno i špa­njolski. Sutradan tek udarni dan, prvi trening i pokazivanje raznih akcija u podne, u dvorani lokalnog kluba ‘Sci­onista’, kako već i ime naslućuje, kluba u vlasništvu lokalnih Židova kojih ima u Parani, kao i u cijeloj Argentini, u velikom broju. Nastavak popodne, od 18 do…, tek oko devet navečer sve se privodi kraju, a zatim iznova slika­vanje, dodatna pitanja, pojašnjenja, Jasko na sve mirno odgovara, slikava se, a svom prevoditelju, jako dragom Memu, poklanja trenerku hrvatske reprezentacije, uz Memovo oduševlje­nje!

Zaista svi ti argentinski sportaši koje smo upoznali jako poštuju hrvat­ski sport, posebno nogomet i košarku. U toj gužvi domaća ekipa me nago­vorila da probam mate, njihov čaj u posebnoj maloj šalici, u koji se iz ‘ter­moske’ dodaje topla voda. To svi nao­kolo piju, dok sjede, šetaju… pa pro­bah i ja. Uz sve to za kraj dobili smo i posebno pojačanje u publici. Jaska je došao pozdraviti našijenac, Hrvat u Argentini iz grada Rosario, Ivan Srdoč. Djed mu je iz okoline Rijeke, majka s Pelješca, ali po dolasku ovamo nikad do Hrvatske nije bio ni djed mu, otac, a ni on! S Ivanom su i supruga mu i djeca, te Jasko, iako itekako umoran nakon toliko trening pokazivanja akcija, u kojima je često i praktično i sam sudjelovao pokazujući kako bi se to sve trebalo izvesti, oduševljen iskrenošću dolaska Ivana i obitelji mu za upoznat se s njim, čak iz Rosaria do kojeg je četiri sata vožnje, odlučuje sve ih izvesti na večeru. Naravno, na cho­rizo i neopisivi malbeck. ­

Upoznajemo Mema Rodri­guoza, koji će Jasku biti prevoditelj na predavanju te Sebastia­na Ginobillia, brata znanijeg i kažu najboljeg košarkaša u povijesti Ar­gentine Manua Ginobillia

Ivan nam na miksu englesko – španjol­skog, jer hrvatski jezik zna minimalno, priča kako je mjesec dana prije upo­znao ekipu hrvatske U 17 reprezenta­cije, u kojoj je dio stručnog stožera bio i Dino Repeša, Jaskov sin, te ide priča i na tu temu. Dino je ovih dana krenuo u samostalnu trenersku karijeru, s tek 25 godina preuzeo je klub USK Prag, te smo svi za stolom bili ponosni na to.
Priča nam Ivan i o životu, navodi i dalje kao problem stalnu inflaciju, kaže kako je prošli mjesec za svoju plaću mogao kupiti 1200 dolara, a ovaj mjesec samo 900! Inače, američki dolar je mjerilo, iako Amerikance baš i ne vole, a euro im je čak i nepoznanica te ga nerado mije­njaju. Njihova valuta je pezos, za dolar tog dana ih dobijete 29, a za euro 34. Za sutra se već ne zna! Pitam ga naravno i za Mesija, on je baš iz Rosaria, Ivan kaže kako je on tamo božanstvo, a nekoliko ‘kornera’ od njegove kuće mirno živi Mesijev brat. I tako završismo priču u Parani, te sutradan natrag, završna dva dana odmora do Buenosa, opet onim lokalnim avio linijama, s malih aero­droma koje smo davno zaboravili. Sve je tu lagano, neopterećeno i uz osmi­jeh, pa i kašnjenje i vijest kako nam je prvi let odgođen, četiri sata čekanja na stolicama te novi let i kasno slijetanje u Buenos.

A u Buenosu završni dan, za opro­štajni đir ovim po svemu veselim i razi­granim gradom. Lagani đir predivnim šetnicama uz Rio de la Plata, do Puerto Madero, moderne luke s novim moder­nim gradnjama, koja spaja mali otočić sa središtem Buenosa. Tu je zapravo novi, moderni Buenos, sve znane tvrtke i banke svijeta su tu. Vraćamo se preko, u središte, stari dio Buenosa, dolje, nešto dalje šetnjom, je La Boca, ne tako davno samostalni mali stari grad kojeg učiniše Talijani. Kažu nam kako je tamo cijeli dan ludilo, na uli­cama ples, tango, gitare, ali i kako do tamo taksisti voze samo do ulaza, jer je – opasno! A mi smo se već trebali spremati za povratak doma. Te nam se nešto i nije dalo. Zbog čega će nam sigurno biti žao.

Sutra krenusmo doma. Do Fran­kfurta opet cijelu noć, 13 sati. Stisnuti u sjedalima, kao na predstavama naših Igara. Više smo obojica šetali avionom nego sjedili. San ni na silu nije mogao doći. Presvlačenje na aerodromu u Frankfurtu, priprema za ljetnu žegu i pet sati opet naprijed u vrijeme kojem se vraćamo. I završna priča nas dva kao završna analiza. Vidjelo se dosta toga lijepog i za pamćenje. Veseo i iskren narod, država bogata svim osim poli­tičarima, zbog čega je zapravo i siro­mašna, te koja ipak pomalo kaska za Europom, pa čak i za nama, što im nije za pohvalu. Rekoh Jasku kako mi je sve to viđeno; sve te prosjake na ulici, mnoge noćne spavače na ulici, sva ta stara vozila, ta ležernost svih oko nas, sve polako, a sve nekako glasno, sve kao neki spoj Texasa i naše vesele Bosne, ali opet nešto što se treba vidjet.

Barem jednom u životu. A na Čilipima nas je dočekao opet naš Ivo, kaže nam kako u Gradu, do kojeg dođosmo u sporoj koloni, i dalje vlada ljetni kaos. Kojem se nakon ovog putovanja mora­smo prilagodit.