Novi Generalni urbanistički plan Grada Dubrovnika prestao je biti samo opsežan dokument prostornih planera i postao punokrvni politički i sigurnosni triler. Nakon devet godina na čelu grada, Mato Franković našao se pod nezapamćenim pritiskom koji je kulminirao dodjeljivanjem 24-satne policijske zaštite. No, dok se u pozadini brisanja čak 185 građevinskih zona vrti financijski ulog težak stotine milijuna eura, gradonačelnik u velikom intervjuu za DuList poručuje kako od zacrtanog smjera i “zazelenjivanja” prostora nema namjeru odstupiti.
Što stoji iza dramatične poruke „život ili GUP“, hoće li uistinu podnijeti ostavku ako GUP ne „prođe“ i koji su, za taj slučaj, daljnji potezi… samo su neka od otvorenih pitanja ovog razgovora. Franković se u intervjuu osvrće na kritične točke gradskih projekata, od gorućeg problema Komolca i nakaradnog sustava javne nabave, do oborinske odvodnje i novih modela priuštivog stanovanja za mlade.
Je li u devet godina upravljanja gradom donio ijednu odluku koju bi danas rado povukao, što kao saborski zastupnik planira poduzeti po pitanju profitiranja trgovačkih lanaca na leđima Dubrovčana te planira li se 2029. godine, nakon punih 12 godina u Pred dvorom, ponovno boriti za četvrti mandat – pročitajte u nastavku…
NOVI GUP I OSTAVKA
Najavili ste ostavku ako izmjene GUP-a ne budu usvojene do kraja godine. Ostajete li i dalje, bez ikakve ograde, pri toj izjavi? Ako dokument ne bude usvojen do 31. prosinca, podnosite li neopozivu ostavku?
Izrađivači plana su me upozorili kako može doći do situacije u kojoj oni tehnički ne uspiju obraditi cjelokupni dokument i završiti baš sve detalje na vrijeme, no jamče mi da će s njihove strane posao sigurno biti zgotovljen do kraja godine. Ono na što oni, pa ni ja, ne možemo utjecati jest brzina ishodovanja suglasnosti Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine. Ipak, prema svemu što mi trenutačno govore, realno je da GUP usvojimo do kraja godine. Ukoliko se dogodi situacija da mi s naše strane završimo cjelokupni postupak, a zapne tek na formalnoj suglasnosti resornog ministarstva, u tom ću trenutku ipak pričekati.
Znači, ključan je sam čin usvajanja plana, a ne nužno fiksni datum u kalendaru. Ako se GUP u konačnici uopće ne usvoji, dajete li tada ostavku?
Ako se GUP u konačnici ne usvoji, odmah podnosim ostavku. No, neću samo odstupiti, nego ću time izazvati izvanredne izbore na koje ću izaći s jednim jedinim ciljem – usvajanjem GUP-a Grada Dubrovnika. Neću odustati od namjere da “zazelenim” sve ono što je trenutačno građevinska, žuta zona. Neki misle da me se najlakše riješiti na taj način, ali taj film neće gledati. Ako Gradsko vijeće ne usvoji GUP onakav kakav ja predložim kao gradonačelnik – a predložit ću ga najkasnije do kraja godine, iako se samo glasanje zbog procedura može dogoditi mjesec ili dva kasnije – podnosim ostavku. Bilo bi kukavički dovesti stvar pred sam kraj i onda otići samo zbog datuma. Taj će dokument doći pred vijećnike. Ako ga odbiju, idemo na nove izbore, ja se ponovno kandidiram, a moj jedini plan i program bit će GUP.
Imate li u ovom trenutku osiguranu većinu u Gradskom vijeću za izglasavanje takvog plana?
Imam.
Znači, ovom najavom ostavke ne pokušavate disciplinirati vijećnike ili koalicijske partnere? Primjerice, Vaš stranački kolega i predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica javno se usprotivio blokiranju gradnje na već postojećim građevinama, a zalaže se i za veću katnost na pojedinim područjima. Jeste li sigurni u njegovu ruku?
Jesam. Što se tiče prostora između Orsule i Kantafiga, potpuno je jasno što i na koji način tamo može biti. Donekle se slažem s Potrebicom da je potrebno pronaći zakonski okvir koji će omogućiti širenje grada prema gornjim selima, gdje već imamo izgrađenu infrastrukturu. Izgradili smo cestu, a sada gradimo i novu dionicu od Osojnika do Ljupča. Bio bi grijeh tu zonu ne pretvoriti u građevinsku. S druge strane, sanjarenja o tome da će se Komolačka dolina urbanizirati u bliskoj budućnosti jednostavno nisu realna. Ne smijemo se dovesti u situaciju da blokiramo širenje grada jer će u tom slučaju cijene nekretnina još više skočiti. Zato moramo osigurati nove stambene zone od Pobrežja prema Osojniku, te od Osojnika prema Ljupču i Gromači.
Ipak, Komolačka dolina se često spominje kao prostor golemog potencijala. Zašto ona nije u prvom planu?
Komolačka dolina jest uistinu zanimljiva. Kada sam vidio prezentaciju tog projekta i shvatio koliko je tamo sunčanih dana i drugih prednosti, priznajem da sam i sam počeo drukčije gledati na taj prostor. Vjerojatno ga nitko od nas prije nije tako doživljavao jer se godinama pretvarao u običnu servisnu zonu, što je žalosno. Potencijal je ogroman, međutim, u Komolačku dolinu treba uložiti jako puno novca kako bi se uopće izgradila kompletna primarna infrastruktura. S druge strane, na potezu od Pobrežja prema Osojniku, te dalje prema Ljupču i Gromači, infrastruktura je djelomično već napravljena, a ostatak je u visokoj fazi razvoja. Vrlo brzo ćemo imati građevinsku dozvolu za cestu između Osojnika i Ljupča. Pa zašto onda tu zonu ne bismo pretvorili u zonu življenja? Upravo gore možemo riješiti problem priuštivog stanovanja za građane Dubrovnika. Naravno, jednim dijelom to planiramo riješiti i u Mokošici.
GDJE ĆE NAŠA DJECA ŽIVJETI?
Znači li to da time odgovarate na vječnu kritiku javnosti i oporbe – “gdje će sutra živjeti naša djeca” ako se zaustavi gradnja?
Upravo tako. Radimo na stvaranju potpuno novih kvartova i urbanih zona koje nude visoku kvalitetu života, a nalaze se na svega 10 do 15 minuta vožnje od Pila. Na taj način dajemo mladima stvarnu mogućnost da planiraju svoj ostanak u Dubrovniku. Jer budimo realni, s trenutačnim stanjem na tržištu, hoće li naša djeca sutra kupiti stan na Pločama? Čime bi ga uopće platila?
Koliko je primjedbi na GUP do sada zaprimljeno? Hoće li Grad javno objaviti odgovore na svaku pojedinačnu primjedbu s obrazloženjem i kada možemo očekivati novu javnu raspravu?
Apsolutno, odgovorit ćemo na svaku. Do sada je zaprimljeno stotinjak primjedbi, no rok još traje i očekujem da će ih ukupno biti oko 300. Na svaku od njih obvezni smo odgovoriti pisanim putem. Sve će biti transparentno i javno objavljeno – i svaka primjedba i naš odgovor na nju. Nakon toga slijedi nova javna rasprava, a njezin točan termin ovisit će o ukupnom broju zaprimljenih podnesaka jer nam treba vremena za obradu. Rasprava će se održati u rujnu ili listopadu. Bude li manje primjedbi, idemo u javnu raspravu već u rujnu, što nam jamči da ćemo bez ikakvih problema stići rok za konačno usvajanje GUP-a u prosincu. Ako se to ipak otegne na listopad, prosinac nam postaje malo tjesniji rok, ali vjerujem da i tada to možemo iznijeti.
Koji će postojeći projekti ili investicijske namjere donošenjem ovog plana biti potpuno onemogućeni ili bitno smanjeni? Postoji li procjena mogućih odštetnih zahtjeva i sudskih tužbi protiv Grada od strane investitora?
Nema nikakvih odštetnih zahtjeva. Godinama se provlačila teza da vlasnik ima pravo na odštetu ako mu zemljište prenamijenite iz građevinskog u zelenu zonu. To jednostavno nije točno. Sukladno Ustavu RH, jedinica lokalne samouprave je apsolutni vlasnik i gospodar svog prostora i ona odlučuje što će se, kako i na koji način graditi. Međutim, kada zonu prenamjenjujete iz građevinske u zelenu, to morate stručno i čvrsto obrazložiti. Upravo zato smo izradili studiju nosivog kapaciteta cijelog grada – koju mi je prije nekoliko dana Sveučilište u Dubrovniku dostavilo u cjelovitom formatu. Radili smo i studiju nosivog kapaciteta povijesne jezgre te iznimno detaljnu konzervatorsku podlogu za cijeli grad. Ti su dokumenti jasno definirali granice i ja se nikakvih tužbi ne bojim. Pojedinci će sigurno pokušati s odštetnim zahtjevima, ali na njih nemaju zakonsko pravo.
Koje se točno zone brišu ovim izmjenama plana? O kolikom se prostoru zapravo radi?
Devet godina je trajao ovaj proces, ali nije to bilo uzalud jer se ovako opsežan posao ne može napraviti preko noći. Ključno je da ovim izmjenama brišemo zapravo sve preostale turističke zone: od Srđa, Bosanke 1 i Bosanke 2, preko Nuncijate i Bata, pa sve do Zatona i Brsečina. Sve te lokacije prestaju biti turističke zone i dobivaju ili rekreacijsku namjenu, kao što je slučaj na Srđu, ili postaju čiste zelene zone. Riječ je o ogromnim kapacitetima koje trajno brišemo jer ih naš grad infrastrukturno i prostorno više ne može apsorbirati. Moramo postati svjesni činjenice da još uvijek imamo neobnovljeni hotel Belvedere, da Hoteli Maestral imaju ugovornu obvezu dovršetka svog investicijskog ciklusa, a tu su i Kupari te Plat koji su dio naše Aglomeracije i također čekaju obnovu. Kada se svi ti postojeći kapaciteti obnove, imat ćemo i više nego dovoljno. Daljnji rast nam ne treba. Ne smijemo dopustiti bujanje novih zona jer bismo u protivnom izgubili grad. Naš uspjeh u posljednje tri godine vidi se u tome što smo stabilizirali brojke; bilježimo dvomilijunsko noćenje u istom razdoblju i to je naš limit. Ne smijemo željeti ni par tisuća preko toga ako želimo sačuvati grad.
NAVALA ZA GRAĐEVINSKE DO NOVOG GUP-a
Koliko zahtjeva za izdavanje građevinskih dozvola očekujete do trenutka donošenja novih prostornih planova? Naravno, točnu brojku nitko ne može predvidjeti, ali očekujete li u idućim mjesecima veliku navalu investitora?
Bit će ih puno, zapravo ta je navala već krenula. Međutim, svima njima poručujem – zalud im je podnositi zahtjeve za projekte u kontaktnoj zoni koji na bilo koji način mogu ugroziti Dubrovnik kao zaštićenu svjetsku spomeničku baštinu. Na takve zahtjeve nećemo odgovoriti pozitivno. Bilo kakav daljnji nastavak agresivne gradnje unutar kontaktne zone automatski bi doveo naš grad na UNESCO-ovu listu ugrožene svjetske baštine. Suvišno je uopće pitati želimo li to. Nakon Domovinskog rata, u kojem smo se krvlju izborili da skinemo tu markicu ugroženosti, zar da danas sami to napravimo svome gradu? Ja to u svom mandatu neću dopustiti, koliko god me to politički ili na bilo koji drugi način koštalo.
Vratimo se kratko na Komolačku dolinu. Rekli ste da se njezina urbanizacija ne može dogoditi brzo. Možemo li barem okvirno definirati o kojem broju godina pričamo?
Ako ćemo biti realni, tamo se do danas tek djelomično razvila primarna infrastruktura što se tiče vode i kanalizacije. Međutim, tek treba izgraditi kompletnu cestovnu mrežu. Realan rok za to je između pet i sedam godina.
Za kapitalne infrastrukturne projekte, to i ne zvuči tako strašno daleko?
Nije strašno, ali moramo baratati realnim brojkama i reći da je to proces od pet do sedam godina. Pričamo o investiciji od nekoliko milijuna eura jer se tamo mora izgraditi potpuno nova, dvotračna cesta. Pozitivno je što se na tom području planira i škola, a sada ćemo, ako Bog da, graditi i novi vrtić. To uistinu jest prelijep i potencijalno sjajan dio grada. Međutim, u tim planovima postoji i tunel koji bi trebao služiti kao izravni spoj s ostatkom grada, a on u ovom trenutku financijski jednostavno nije realan niti će se dogoditi. Pravo, funkcionalno naselje u Komolačkoj dolini može se formirati tek u idućih desetak godina. No, mi moramo misliti na ono što ćemo činiti do tada. Gdje će naša djeca živjeti u tom međurazdoblju?
Što su onda brža i realnija rješenja stambenog pitanja?
Zato otvaramo zonu Pobrežja i zato aktiviramo preostalu zonu u Mokošici, između projekta POS 2 i Ulice Marina Kneževića. Tamo smo već otkupili značajan broj zemljišta na kojima planiramo graditi parkirališta. Također, Grad tamo posjeduje veliki broj čestica koje su trenutačno u zelenoj zoni. Njih ćemo kroz izmjene planova pretvoriti u građevinsku zonu i tamo graditi stanove za priuštivo stanovanje. Europska unija već od iduće godine otvara posebne fondove i dodjeljivat će namjenska sredstva upravo za izgradnju zgrada za priuštivo stanovanje. Zato nam je prioritet Pobrežje, pa s Pobrežja prema Osojniku i dalje. To je projekt koji se realno može realizirati u iduće dvije, tri ili četiri godine. Ako u tom razdoblju izgradimo oko 300 stanova i omogućimo mladim obiteljima ostanak u gradu, napravili smo ogroman posao.
Istovremeno, poduzetnicima šaljemo jasnu poruku: imat ćete mješovitu zonu u kojoj je uvjet da 50 posto otpada na priuštivo stanovanje, a 50 posto na komercijalni sadržaj. Tim modelom izravno utječemo na smanjenje cijena nekretnina na području Dubrovnika. Kada to spojimo s novim Zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti, koji onemogućuje daljnje izdavanje dozvola za kratkoročni najam u stambenim zgradama, konačno ćemo uspostaviti balans.
Mislite li da će te mjere zaista zaustaviti divljanje cijena i nedostatak stanova za dugoročni najam?
Pogledajmo brojke. Naš grad od 1991. godine do danas nije značajnije narastao po broju stanovnika. Ono malo što je izgubio, uglavnom je preselilo u Župu dubrovačku i Konavle, što je sve tu u našem krugu. No, s druge strane, broj stanova i stambenih zgrada u Dubrovniku u istom je razdoblju narastao za više od 40 posto! Imamo 40 posto više stanova, jednak broj stanovnika, a naši mladi nemaju gdje riješiti stambeno pitanje i nemaju gdje živjeti. Gdje su nestali ti stanovi? Svi su završili u kratkoročnom turističkom najmu. Naravno da ljudi ne vole kada im kucate na vrata i pričate o održivosti i kontroli najma. Odmah krenu s pričama: “Nećeš ti meni govoriti što ću ja raditi sa svojom nekretninom”. Ma neću ti ja govoriti, ali ti si kupio stan, a ne apartman.
U gradu imamo zgrade koje su se planski gradile kao mješovite. Netko tko je kupio prostor koji je u papirima registriran kao apartman, taj uredno plaća i skuplju struju, i skuplju vodu, i kanalizaciju i odvoz smeća. Sve mu je skuplje. A odmah do njega stoji netko tko je kupio stan, ne plaća ništa od tih viših davanja, a pretvorio ga je u apartman preko noći, običnim podzakonskim aktom, bez ikakve izmjene građevinske dozvole. Gdje je tu pravda i jednakost na tržištu? Nema je. Mi ovdje samo želimo uvesti red i staviti stvari u zakonske okvire onoga što je zakon izvorno i predvidio. Ništa drugo.
A STUDIJE ZA GRADNJU U KOMOLCU?
Na javnoj raspravi o Komolačkoj dolini iznesena su ozbiljna upozorenja struke o seizmičkim, hidrološkim i geološkim rizicima, uključujući opasnost od odrona, erozije i bujičnih poplava. Koje konkretne stručne studije uopće potvrđuju da je taj prostor dugoročno prikladan za masovniju stambenu izgradnju?
Kao što ste mogli vidjeti, analize i studije koje su radili izrađivači plana pokazale su da se potencijalni problemi, poput bujičnih poplava, zapravo kriju u dugogodišnjem neodržavanju potoka, prije svega onog najvećeg – Slavljana. Kada se ti vodotoci dovedu u red i očiste, nikakve opasnosti nema. Nemojmo zaboraviti da na samim padinama Komolačke doline i danas postoje stambena naselja. Primjerice, Stara Knežica se nalazi na tim padinama i tamo je oduvijek. Bilo je kroz povijest Dubrovnika i razornih potresa i raznih nepogoda, pa se Komolačkoj dolini nikada ništa nije dogodilo niti joj je naštetilo.
Znači li to da Grad u ovom trenutku ima kompletno izrađene geološke, hidrološke i prometne podloge za to područje, ili ih tek trebate izraditi?
Najveći dio tih detaljnih studija tek je pred nama i tek ih trebamo izraditi. Izrađivači plana su do sada napravili one osnovne, preliminarne podloge koje su pokazale da je taj prostor generalno pogodan za život. Ponavljam, ja sam taj koncept prvi put vidio na samom predstavljanju planera. Oni su razvoj grada podijelili u cikluse: Dubrovnik 1 je zona od Orsule do Kantafiga, Dubrovnik 2 je Mokošica, dok je ova dolina po njima Dubrovnik 3. Po mom osobnom mišljenju, Dubrovnik 3 mora biti potez od Pobrežja, preko Osojnika i Ljupča do Gromače, a Komolac onda može biti tek Dubrovnik 4. Gornja sela su idealan prostor za stanovanje u kojem ljudi žive stoljećima. Naš najveći uspjeh bit će kada ponovno otvorimo škole na Osojniku i na Gromači. Tamo su nekada radile škole i obitelji su živjele, ali su s vremenom svi iselili dolje u Mokošicu. Modernom cestovnom infrastrukturom moramo tim ljudima omogućiti da se vrate svojim kućama.
Kako ćete pravno osigurati da stanovi koji se grade pod egidom “rješavanja stambenog pitanja mladih” s vremenom ponovno ne završe na slobodnom tržištu ili u turističkom najmu?
Osigurat ćemo to rigoroznim kontrolama. Sve što smo dosad radili po pitanju jedinstvenog modela Dubrovačke stanogradnje postalo je ogledni primjer na državnoj razini, pa je čak i APN preuzeo naše uvjete. Pravila su jasna: ako te uhvatimo da ne živiš u tom stanu ili da ga iznajmljuješ, automatski ti se otkazuje ugovor o najmu i ideš vani. To izbacivanje prekršitelja iz gradskih stanova ranije je bilo formalno-pravno komplicirano i sudski procesi su trajali predugo. Međutim, sada kada je sudska praksa zaživjela, te situacije rješavamo unutar godinu dana, što je za hrvatsko pravosuđe relativno brzo i učinkovito. Prilično smo uspješni u tim kontrolama i tu neće biti nikakvih propusta.
Koliko je gradskih stanova u ovom trenutku u stvarnoj izgradnji, koliko ih ima pravomoćnu građevinsku dozvolu, a koliko ih je tek u fazi političke najave?
Što se tiče stanova u fizičkoj izgradnji, trenutačno imamo četiri stana koja kompletno obnavljamo unutar povijesne jezgre. U novogradnji u ovom trenutku nemamo operativnih gradilišta. Ono što imamo jest spremna pravomoćna građevinska dozvola za ukupno 50 stanova, no za njih čekamo otvaranje namjenskih europskih sredstava. Europska komisija je oformila poseban fond za priuštivo stanovanje koji bi trebao krenuti već iduće godine i mi čekamo taj start. Sukladno zakonu, izradili smo i Program priuštivog stanovanja za 2027. godinu, jer nam je sada zakonska obveza izrađivati godišnje okvire za tu namjenu.
Također, nastavljamo s našim popularnim programom subvencija koji se nekad zvao “30 puta 30”, a sada je podignut na model “45 puta 30” (45 tisuća eura subvencije za 30 mladih obitelji). Upravo smo za taj novi pravilnik dobili suglasnost resornog ministarstva, što znači da ćemo vrlo skoro raspisati novi javni natječaj. To nam se pokazalo kao izvrsna mjera kojom smo prošle godine velikom broju mladih pomogli da kupe prvu nekretninu po znatno povoljnijoj cijeni kvadrata nego što bi to uspjeli sami na tržištu.
TURIZAM I JESU LI SVI ISTI?
Poručili ste da Dubrovniku ne trebaju novi resorti ni daljnje povećanje turističkih kapaciteta. Znači li to potpunu zabranu novih turističkih kreveta ili će ipak postojati neke iznimke?
Da se mene pita – a pitat će me se još određeno vrijeme – Dubrovnik je ispunio sve kvantitativne ciljeve koje je trebao ispuniti. Sada moramo raditi isključivo na kvaliteti, kvantiteta nam više ne treba. Svoje smo odradili. Dubrovnik je danas grad u kojem svatko može pronaći posao, o čemu dovoljno govori podatak koliko u njemu ima strane radne snage. Vrijeme je da se resetiramo. Dodatni turistički smještajni kapaciteti nam nisu potrebni, ali ono što nam itekako treba jesu rekreacijske zone.
Na što točno mislite kada kažete rekreacijske zone i kako u tom kontekstu vidite prostor Srđa?
Zašto Srđ ne bi bio sjajna sportska i rekreacijska zona u sklopu koje bi bio i golf? Golf nam dokazano dovodi goste visoke platežne moći. Zašto tamo ne bismo imali i lijepi konjički park s prostorom za jahanje, veliku atletsku stazu i popratne sadržaje? To je ono što Srđ treba biti – pluća našega grada, mjesto za odušak, sport i život građana. Takve sadržaje moramo graditi. No, graditi nove hotele i apartmane po obroncima nema nikakve potrebe. Dovoljno je ovo što imamo. Dižimo kvalitetu postignutog i za Dubrovnik nema straha. Pogledajte ovu godinu, koja je vrlo izazovna za turizam. Vidite koliko druge regije u Hrvatskoj kaskaju i koliko se muče, dok se Dubrovnik pozicionirao i kvalitetom i uslugom te pokazuje jedan potpuno drugi dijapazon i gostiju i rezultata. Dubrovnik je, što se turizma tiče, uistinu svijet za sebe.
Ipak, na javnoj raspravi o izmjenama GUP-a spominjala se mogućnost povećanja kapaciteta za otprilike tisuću kreveta povezanih s kompleksom Valamara na Babinom kuku. Ako se privatnim investitorima poručuje da za nove resorte nema prostora, po kojem bi kriteriju takvo povećanje bilo dopušteno Valamaru? Vrijede li jednaka ograničenja za sve investitore?
To je potpuno pogrešno protumačeno u javnosti. Izrađivači plana su tu napravili tehničku pogrešku, ne mogu tvrditi je li namjerno ili nenamjerno. Valamar uopće nema namjeru povećavati broj kreveta. Izrađivači su jednostavno rekli kako ostavljaju UPU (Urbanistički plan uređenja) da se naknadno razradi, pa su zone koje su zapravo zelene površine u nacrtu obojili u crveno, pod pretpostavkom da će se to rješavati kroz UPU. Čim sam to vidio, reagirao sam i rekao: “Vratite to u planu onako kako je bilo prije, da se ne bi pogrešno komuniciralo s javnošću.”
Što onda Valamar zapravo planira graditi na Babinom kuku?
Valamar tamo ima jedan prostor koji jest od strateškog interesa za grad, a to je veliki kongresni centar. Takav sadržaj nam nasušno treba i to je jedino što će se tamo zapravo graditi kao novi objekt. Sve ostalo što je Valamar tražio odnosi se na redefiniranje i rekonstrukciju postojećih hotelskih kapaciteta, odnosno povećanje kvadrature samih popratnih sadržaja unutar postojećih gabarita. Mi to kao Grad zapravo i želimo. Hoteli kao što su Minčeta, Tirena ili Argosi zahtijevaju temeljitu obnovu – da budem potpuno iskren, zahtijevaju rušenje i ponovnu izgradnju ako u toj zoni želimo hotele visoke kategorije s pet zvjezdica.
Ista priča o rušenju i rekonstrukciji veže se i uz Hotele Maestral?
Tako je. To isto želimo i s Maestralima. To su prvi hoteli u Republici Hrvatskoj koji su prodani na taj način, po točno utvrđenom investicijskom planu, i novi vlasnik nam jednom godišnje mora podnositi detaljan izvještaj o izvedenim investicijama. Oni su sada podnijeli zahtjev za rekonstrukciju hotela Vis. Kao što vidite, hotel Adriatic je završen. Sjećate se kako su zli jezici govorili da će se Adriatic širiti i ući u prostor hotela Petka? To se nije dogodilo. Ostao je u svojim točnim gabaritima, samo danas izgleda neusporedivo bolje i kvalitetnije. Sada će prostor gdje je bio restoran bivšeg Adriatica, gdje su se nekad održavale svadbe, doživjeti nadogradnju kroz projekt Vis 2. Taj će objekt biti veći u odnosu na ono što je sada tamo, što prostorni plan – i sadašnji i budući – u potpunosti dozvoljava. Nakon toga ostaje još rekonstrukcija hotela Splendid, po meni možda i najljepšeg hotela u gradu, koji također ide u smjeru dizanja kvalitete sadržaja.
Na javnoj raspravi se u sklopu Maestrala spominjao i neki potpuno novi hotel od stotinjak kreveta. O čemu se tu radi?
To se krivo shvatilo u javnosti. Riječ je upravo o lokaciji Vis 2. Mi taj prostor moramo voditi u prostornom planu kao hotelski smještaj. Mislim, svjesni smo da tamo danas nažalost borave beskućnici, ali u budućnosti će se taj prostor obnoviti i privesti svrsi kao hotel visoke kategorije, i to je tih stotinjak kreveta o kojima se pričalo. Nikakva nova gradnja izvan postojećih hotelskih lokacija.
Koliko je onda ukupno novih turističkih kreveta teoretski moguće realizirati prema predloženim planovima, ako pribrojimo već stečena prava, postojeće dozvole i još neizgrađene zone?
U cijelom planu ostaju još samo dvije neizgrađene turističke zone u Orašcu, no one su doista malog kapaciteta. Ako moram reći ugrubo, na području cijeloga grada riječ je o maksimalno 500-tinjak novih kreveta, ne više od toga. Razlog je jednostavan – i sami investitori koji zadržavaju postojeće objekte ili idu u rekonstrukcije više uopće ne traže megalomaniju i povećanje broja ležajeva. Trend u modernom turizmu je drastično povećanje kvadrature samih soba i podizanje kvalitete objekta na najvišu razinu. I to je to. Nitko ozbiljan više ne želi graditi megalomanske hotele s tisućama kreveta, tako da u tom smislu ne očekujem nikakvo značajnije povećanje brojki.
Je li Grad Dubrovnik izradio procjenu koliko će ovakvo radikalno ograničavanje novih turističkih kapaciteta utjecati na punjenje proračuna? Prije svega mislim na prihode od komunalnih doprinosa, poreza i turističkih pristojbi. Prijeti li nam pad prihoda?
Ne, ne bojimo se nikakvog značajnog pada prihoda, proračunski prihodi će ostati stabilni na postojećoj razini. Znate da postoji ona stara narodna poslovica koja kaže da je “manje zapravo više”. Ja tu tezu ponavljam još od 2017. godine. Pogledajte konkretan primjer: 2017. godine izravan prihod Grada po gostu s kruzera iznosio je svega 4,5 eura. Danas je taj prihod veći od 85 eura po gostu! A to smo postigli isključivo odlukom da limitiramo promet na maksimalno dva kruzera dnevno – rijetko kada se dogodi treći – i odredbom da brodovi u luci ne smiju boraviti kraće od osam sati. Zamislite koliko smo u samo nekoliko godina povećali prihode s drastično manjim brojem ljudi koji istovremeno opterećuju gradsku jezgru. Ta je jednadžba dokazala da model “manje je više” savršeno funkcionira u praksi.
Isto pravilo vrijedi i za hotelski i za privatni smještaj. Što više budemo dizali kvalitetu sadržaja, to ćemo više zarađivati. U konačnici će naša zajednica, društvo i sami proračun od toga imati neusporedivo veći benefit nego od puke kvantitete. Kvantiteta samo srozava kvalitetu destinacije. Ona nas dovodi do jeftinih kineskih proizvoda, do toga da umjesto luksuznih suvenirnica na Stradunu imamo trgovine zaleđenih banana i plastičnih patkica. To nije smjer u kojem Dubrovnik smije ići i to ne želimo u našem gradu. Moramo biti ustrajni u promjenama, iako za sve to treba vremena jer je grad više od 30, možda čak i 40 godina potpuno lutao u definiranju svoje strategije i onoga što je bitno. Maknuli smo se od koncepta “sunca i mora” i uspješno se brendirali kao destinacija kulture. Sada moramo otići korak dalje i inzistirati na tome da postanemo i elitna sportska destinacija. Dubrovnik se u budućnosti mora brendirati kao kulturno-sportska destinacija. To je naš put.
UVOĐENJE REDA
Vidljivo je da u posljednje vrijeme drastično pooštravate odnos prema kršenju komunalnog reda – od odlaganja kartonske ambalaže, preko buke, pa sve do pravila za korištenje javnih površina. Koliko je točno upozorenja i kazni do sada izdano prekršiteljima i koliko je tih odluka ukinuto nakon sudskih žalbi ugostitelja?
Ne znam te brojke napamet, ne znam ih u ovom trenutku čak ni okvirno. Ali ono što me ljudski smeta jest činjenica da ja uopće moram javno reagirati na takve stvari. Moje kolege gradonačelnici u drugim hrvatskim gradovima se uopće ne bave takvim komunalnim mikro-problemima. Ja sam prisiljen javno istupiti i reći: “Ukinut ću svima pravo na javne površine ako nastavite masovno odlagati kartonsku ambalažu nedjeljom”, a svi vrlo dobro znaju da se karton nedjeljom uopće ne prikuplja i ne odvozi.
Pa zašto to radimo? Svi mi živimo od ovoga grada, svi živimo od njegove ljepote, urednosti i čistoće. Zar je uistinu potrebno da gradonačelnik mora prijetiti najoštrijim kaznama i oduzimanjem stolova da se ne bi stvarao kaos s otpadom? Meni je to žalosno i to me osobno boli. Mene iskreno boli svaki bačeni papirić na Stradunu. Kada vidim da netko podigne novac na bankomatu, pogleda stanje računa, pa onaj izbačeni papirić samo baci na pod – to me užasava. Boli me svaki bačeni opušak. Mi kao gradska uprava trošimo golemu energiju i golem novac na čišćenje grada, ali ne možete biti čarobnjak i očistiti baš sve u svakoj sekundi ako građani i posjetitelji ne paze. Svaki taj papirić na pod je bacila ljudska ruka. Ta razina nebrige me uništava. Kada bi svatko od nas krenuo od sebe, stavio svoj papirić u džep i prošetao do prve kante za smeće – grad bi nam bio savršen. Toliko malo truda je potrebno.
Ista stvar je i sa stolovima i stolicama na javnim površinama. Kada nekome moramo ukidati javnu površinu jer je izašao iz zadanih gabarita… Pa zašto imaš potrebu nasilno ugurati još jednu stolicu izvan onoga što ti je odobreno? Bog ti je dao priliku da radiš i zarađuješ u ovakvom gradu. Da si u Lici – a Lika je prekrasna, da me netko pogrešno ne shvati – i da imaš restoran na nekoj pustoj ledini, tamo bi se morao krvavo pomučiti i svojom kvalitetom privući gosta. A u Dubrovniku goste privlači sam grad, ne privlačiš ih ti svojim stolom. Naravno, uz dužno poštovanje prema pojedinim dubrovačkim ugostiteljima koji uistinu odskaču svojom vrhunskom kvalitetom, znanjem, uslugom i sadržajem. Ali takvi su, nažalost, i dalje u manjini u odnosu na one koji su vođeni isključivo željom za brzom i lakom zaradom.
Ugostitelji s druge strane opravdano tvrde kako pojedine stroge obveze nije moguće provesti u djelo bez bolje organizacije samog odvoza smeća, dostave i općenito komunalne infrastrukture. Tražite li od njih da zapravo rješavaju posljedice sustava koji sam Grad prethodno nije dovoljno dobro organizirao?
Upravo suprotno, Grad je organizirao sve što je mogao i izašao im je u susret tisuću puta. Svima smo dodijelili namjenske kante za otpad. Međutim, problem je u tome što pojedinci te kante uopće ne žele puniti jer se računi Čistoće plaćaju po volumenu predanog otpada, odnosno po broju pražnjenja kanti. Kako bi smanjili svoje račune, radije idu noću i smeće odlažu u zajedničke kontejnere i na javna odlagališta koja su namijenjena isključivo građanima. Eto, to je stvarni problem i tu leži razlog našeg ustrajanja na uvođenju reda.
Kod zakupa javnih površina, postoji li potpuni, javno dostupan registar korisnika, cijena zakupa, dugovanja i izrečenih kazni? Zašto građani još uvijek ne mogu jednostavno provjeriti tko točno koristi koji dio javnog prostora i pod kojim uvjetima?
Sve to postoji. Nama uopće nije nikakav problem to javno objaviti. Iskreno, nitko nam dosad nije skrenuo pažnju na to niti je postavio pitanje u smislu da bi građani to možda željeli transparentno vidjeti. Grad Dubrovnik ima digitalnu kartu cijelog grada i povijesne jezgre na kojoj jednim klikom na bilo koji objekt možete vidjeti točne gabarite, broj odobrenih stolica i sve uvjete zakupa jer su svi ugostitelji morali predati detaljne planove. Dakle, sve je digitalizirano, vidljivo i lako to možemo učiniti javno dostupnim.
GRADSKI PROJEKTI
Grad trenutačno provodi ili planira projekte oborinske odvodnje na Montovjerni, Batali, u Gružu te na području semafora u Lapadu. Koji je točan rok završetka svakog od tih projekata i koliki će dio grada nakon njih i dalje ostati bez odgovarajuće odvodnje?
Projekt kod semafora u Lapadu je u potpunosti završen. Što se tiče Montovjerne i Batale, radovi su u tijeku i trajat će otprilike još nekih šest do osam mjeseci. Također, u tijeku je postupak javne nabave za izrazito zahtjevan projekt u Ulici Andrije Hebranga, čija će realizacija trajati blizu godinu dana. Nakon toga, preostaje nam još nepokriven dio Kantafiga.
Vukovarsku ulicu smo, kao što znate, već ranije uspješno riješili, baš kao i Ulicu Kardinala Stepinca. Ostaje nam riješiti i pitanje oborinske odvodnje na potezu od kapelice na Boninovu do Lazareta. Međutim, ta je zona pod strogom konzervatorskom zaštitom, pa će nam trebati nešto više vremena za usuglašavanje i pripremu dokumenata. Paralelno s tim, sami izrađujemo projekt cjelokupnog sustava oborinske odvodnje glavne državne ceste. Mi smo preuzeli projektiranje na sebe, a Hrvatske ceste će raditi samu rekonstrukciju. Time ćemo dugoročno riješiti kritične točke plavljenja.
Hoće li se ti projekti raditi po uzoru na Lapadsku obalu, koja je dosad bila kritična točka?
Vidjeli ste Lapadsku obalu – sustav s ugrađenim pumpama tamo danas funkcionira izvrsno. Na sličan način želimo riješiti i Kantafig jer nam se taj model pokazao iznimno dobrim. Kada gradite Lapadsku obalu ispočetka, najlakše je logički podići cijelu cestu u visinu kako bi se spriječilo plavljenje. No, tamo problem nije samo oborinska voda nego i more, odnosno visoke plime. Da smo cestu podigli u visinu, sve kuće s druge strane ostale bi u “rupi” i ljudima bi trebali skalini za ulazak u vlastita dvorišta. To nismo mogli napraviti. Zato smo išli na model ugradnje posebnih snažnih pumpi i evo, već tri godine tamo nema nikakvih problema. Naravno, to zahtijeva kontinuirano održavanje i ne znači da u slučaju neke enormne, ekstremne količine oborina nikada neće doći do kratkotrajnog plavljenja. Svjedoci smo da se danas i najveći svjetski gradovi ne mogu boriti protiv prirode kada se u kratkom vremenu sruči povijesna količina vode.
Situacija s radovima na Aglomeraciji u Komolcu građanima već mjesecima djeluje bezizlazno, prometni kolapsi su svakodnevica. Hoće li izvođač radova na kraju platiti penale zbog očitog kašnjenja?
Vidjet ćemo, ali vjerojatno da hoće. U ovom trenutku izvedeno je oko 80 posto radova. Nekoliko smo puta dolazili u situaciju da potpuno raskinemo ugovor s izvođačem, no svjesni smo da bi to dovelo do potpunog zastoja na gradilištu i tko zna kada bi projekt završio. Sjetite se samo kada smo počeli raditi kanalizaciju na Lopudu – još uvijek je nismo završili upravo zato što smo morali raskinuti ugovor s izvođačem. Dok smo ponovno raspisali javnu nabavu, pa se na prvi natječaj nitko nije javio, pa smo morali raspisivati ponovo… Izgubili smo godine. Evo, ako Bog da, Lopunđani će tek do proljeća iduće godine konačno dobiti kanalizaciju.
Isti problem s javnom nabavom vas je dočekao i na Suđurđu?
Da, potpuno isti problem imamo na Suđurđu. Tamo smo morali raskinuti ugovor. Na taj natječaj su nam se javila samo dva izvođača, a razlika u njihovim ponudama bila je nevjerojatnih 30 milijuna kuna. Zakon o javnoj nabavi nas je prisilio da izaberemo jeftinijeg i dogodilo se to što se dogodilo – tvrtka je propala. U Komolcu je tvrtka PGP na natječaju bila jeftinija od Strabaga za svega milijun kuna. Mi smo kao Grad čak dva puta odabirali Strabag jer smo tvrdili da PGP nema adekvatno iskustvo za ovako složen projekt, no Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) nas je dva puta rušila. Dva puta smo platili kazne i po zakonu smo morali izabrati PGP.
I evo, vidite koliko se danas mučimo s njima. To je strašno. I ne mučimo se samo u Komolcu – mučimo se i u Imotici gdje gradimo sustav vodoopskrbe, mučimo se i na Dubravici. Srećom, Dubravica je konačno došla kraju i spojen je pravac Dubravica – Majkovi. Završit ćemo mi u konačnici i Komolac, ali to zahtijeva nadljudske napore i koordinacije doslovno svaki tjedan. Vjerujte mi, ne postoji niti jedan sastanak na kojem osobno ne sudjelujem. Uprava Vodovoda sa svojim ljudima stišće izvođača svaki dan. Svjesni smo da je ovo moglo i moralo biti brže, ali na nakaradan sustav javne nabave, nažalost, nismo mogli utjecati.
Koliko su svi ti kapitalni projekti na kraju poskupjeli u odnosu na prvotne procjene i proračune?
Zanimljivo je da – nisu poskupjeli. Cijene su ostale iste jer su ugovorene kroz sustav javne nabave u trenutku kada su izvođači predali svoje ponude. Tada su tržišne cijene materijala i rada bile znatno drukčije. Iz ove perspektive, to je za Grad ispalo puno povoljnije nego da danas moramo raspisivati nove natječaje. Da danas tražimo izvođače za ove projekte, cijene bi bile sigurno i do 40 posto više od onih koje imamo u ugovorima.
SABORSKI ANGAŽMAN
Istodobno obnašate dužnost gradonačelnika Dubrovnika i saborskog zastupnika. Nedavno je u Saboru prošao Vaš zakonski prijedlog o regulaciji autotaksi prijevoza. Što još kroz saborsku klupu planirate poboljšati za našu regiju?
Sve što je vezano za naš grad moj je apsolutni prioritet. Kao što možete vidjeti u saborskim zapisnicima, javljam se isključivo na teme koje se izravno tiču gradova i općina te onih zakona koji su od izravnog interesa za Dubrovnik. U druge se političke teme uopće ne uključujem. Pitanje taksija mi je bilo od presudne važnosti zbog kaosa koji smo imali na cestama. Sljedeća velika bitka u Saboru bit će izmjene Zakona o pružanju usluga u ugostiteljskoj djelatnosti, upravo u dijelu koji se odnosi na zabranu daljnjeg bujanja kratkoročnog najma u stambenim zgradama. Tu ću biti iznimno aktivan.
Također, pred nama je vrlo značajna rasprava o novom paketu porezne politike i porezu na nekretnine. Tu se želim snažno uključiti jer mislim da kroz te zakone možemo puno napraviti za lokalnu samoupravu. Moramo kroz nove antiinflacijske zakone pronaći model kako penalizirati one koji bezobrazno zarađuju na leđima naših građana.
Na koga točno mislite kada govorite o zarađivanju na građanima?
Mislim na trgovačke lance. Nedopustivo je da u trgovini istog trgovačkog lanca na sjeveru Hrvatske određeni proizvod kupite po cijeni koja je i do 30 posto niža nego na jugu. To je čisto profitiranje preko leđa naših ljudi. Smatram da se različitim poreznim tretmanima takvoj praksi može i mora stati na kraj. Aktualni ministar financija vrlo aktivno radi na cijelom setu zakona koji bi trebali uvesti red u to područje. Živimo u vremenu u kojem se svijet prebrzo okreće i stvari se mijenjaju iz dana u dan, a zakonska legislativa po svojoj prirodi ne može biti jednako brza, što je ogroman izazov za modernu politiku.
Jeste li se spremni javno i otvoreno suprotstaviti Vladi i vlastitoj stranci (HDZ) ako državni proračun i planovi velikih javnih poduzeća ponovno ne budu sadržavali dovoljno sredstava za ključne dubrovačke prometne projekte?
Niti jedna Vlada dosad nije dala više za Grad Dubrovnik od ove. Ja nikada u Zagrebu nisam zakucao na vrata nekog ministarstva, a da su mi ta vrata bila zatvorena. Kada smo tražili namjenska sredstva za cestu Tamarić u Mokošici, dobili smo ih. Za Lapadsku obalu smo dobili ogroman novac. Što se tiče projekta Aglomeracije, Dubrovnik je bio doslovno zadnji grad u Hrvatskoj koji se prijavio jer u tom trenutku dokumentacija još nije bila dovoljno spremna, pa nas je Vlada ipak ugurala u sustav financiranja. Izgradili smo pročistač, a uskoro krećemo i s izgradnjom sustava za pročišćavanje otpadnih voda – početak radova očekujem već u listopadu.
Kada pričamo o brzoj cesti od grada do Zračne luke Čilipi, tu uopće nije kriva Vlada RH. Krivi smo bili mi sami na lokalnoj razini zbog našeg međusobnog nerazumijevanja i predugih rasprava oko definiranja same trase. Prije nekoliko dana bio mi je u posjetu predsjednik uprave Hrvatskih cesta i potvrdio mi je da je trsa konačno definirana točno onako kako smo mi iz Grada željeli i kako su tražili mještani Župe dubrovačke. Sve je spremno i idemo u realizaciju. Dakle, nije problem u tome da Vlada ne želi uložiti novac, nego mi na terenu nismo bili dovoljno brzi s pripremom projekata.
Što je s autocestom do Dubrovnika i propalim natječajem o kojem se toliko pisalo?
Hrvatske autoceste su morale poništiti javni natječaj isključivo zato što niti jedan od prijavljenih izvođača nije imao zakonski adekvatnu i potpunu dokumentaciju. No, to nikako ne znači da je projekt zaustavljen ili da se ništa ne radi. U ovom međurazdoblju ishodovane su ključne građevinske dozvole i službeno je započeo opsežan postupak izvlaštenja zemljišta na trasi. To su sve one važne pravne i administrativne stvari koje javnost ne vidi. U medijima se samo pojavi bombastičan naslov da je natječaj poništen, ali nitko ne razmišlja o tome da su u pozadini tog procesa Hrvatske autoceste zgotovile kompletnu dokumentaciju i da stvari zapravo idu naprijed. Jug Hrvatske je desetljećima bio prometno zapostavljen i patio je. No, pogledajte situaciju danas – imamo i Pelješki most, i pristupne brze ceste, a trenutačno se intenzivno radi i na zaobilaznici Orebića. Ne smije sve biti koncentrirano isključivo na uže područje grada. Naš izravni interes je da gost koji u Dubrovnik dođe automobilom ili cruiserom ima brzu cestu kako bi lakše posjetio i Pelješac, Korčulu ili Mljet. To je jedini pravi put razvoja cijele regije.
…Samo bi mi rekli – dajte projekte i radite! Pa evo, u ovom trenutku se projektiraju i grade nove trajektne luke. Uskoro kreću radovi na Batahovini koja će postati velika trajektna luka, a tamo u budućnosti planiramo kompletno prebaciti i Glavni kolodvor. Na taj način ćemo dugoročno rasteretiti ovaj zakrčeni dio grada. Što se tiče linije za otok Lokrum i broda Postira, on će naravno nastaviti dolaziti tamo gdje i treba dolaziti. Jadrolinija je već raspisala natječaj za novi brod i vjerujem da ćemo uskoro imati i to rješenje na stolu. Ponavljam, nikada se nije dogodilo da sam zakucao na vrata Vlade RH, a da me netko otkačio. To jednostavno nisam doživio.
TREĆI MANDAT – ISPUNJENO/OBEĆANO
Na čelu grada ste od 2017. godine, dakle odrađujete svoj treći mandat. Budimo malo samokritični – ljudi smo, svi griješimo, pa tako neminovno i Vi. Koji problem građani danas opravdano mogu zamjeriti isključivo vama, a da ga nikako ne možete opravdati nasljeđem iz mandata bivše vlasti?
Svaki problem koji danas postoji u ovom gradu je moj problem. Ja sam ovdje već devet godina. Da sam barem imao onaj čarobni štapić iz Oza i milijarde na raspolaganju, kako neki u javnosti vole tvrditi da imam, opet ne bih mogao ispuniti baš sve želje i riješiti sve probleme. Ono što je moj osobni žal i što si najviše zamjeram jest to što još uvijek nismo izgradili adekvatan centar za beskućnike. Istinski mi je žao što ti ljudi i danas žive u neuvjetnim prostorima u zgradi Vis 2, jer im tamo nikako nije mjesto. Mi jesmo kupili objekt i pripremili sve, ali evo, do konkretnog novca za realizaciju još nismo uspjeli doći. To je prva stvar.
Druga stvar koju nismo uspjeli realizirati, iako formalno-pravno nije na samom Gradu da to gradi, jest centar za trajni boravak osoba s poteškoćama u razvoju, s posebnim naglaskom na autizam. No, evo, vama ću sada reći jednu ekskluzivnuvijest koju još nikome u javnosti nisam otkrio: Grad Dubrovnik će vrlo skoro, već u rujnu, donijeti službenu odluku o kupnji povijesnog Ljetnikovca Majstorović! To je projekt na kojem intenzivno radimo. Je li sve ovo moglo biti pokrenuto i prije? Možda i jest, uvijek se može reći da je nešto moglo prije. Međutim, želim naglasiti da mi u niti jednom trenutku nismo stali raditi. Pogledajte gradske parkove – ne postoji niti jedan park u gradu koji nismo započeli obnavljati, rekonstruirati ili barem projektirati. Od parka Bogišića koji je u fazi projektiranja, preko parka Gradac na kojem se nikada ništa ozbiljno prije nije radilo, pa sve do parka u Pilama i parka Platana. Sve živo radimo. Ja dajem maksimalno cijeloga sebe u ovaj posao. Jesam li savršen? Nisam, imam milijardu mana. Trudim se, a u tom silnom trudu sigurno i zafrknem stvar sto puta. Ali i ja sam samo čovjek od krvi i mesa.
Ima li ipak neka konkretna politička ili upravna odluka koju ste donijeli u ovih devet godina, a koju biste, da možete vratiti vrijeme unatrag, istoga trena povukli?
Nijedna.
Baš niti jedna jedina u devet godina?
Ne. Stojeći iza svojih odluka, niti jednu ne bih povukao.
Kada vam 2029. godine završi ovaj treći mandat, planirate li se ponovno kandidirati za gradonačelnika ili smatrate da bi Dubrovnik nakon 12 godina ipak trebao dobiti novo lice na čelu grada? Prema kojem jedinom, egzaktnom i mjerljivom rezultatu građani na idućim izborima trebaju presuditi je li vaš treći mandat bio uspješan ili promašaj?
Ja se nakon ovoga mandata sigurno više neću kandidirati za gradonačelnika Dubrovnika. Biti na čelu ovoga grada je s jedne strane uistinu golema, nevjerojatna čast. No, tko god misli da je to istovremeno funkcija u kojoj ti svakodnevno uživaš i lagodno živiš, taj se gadno vara. Tu nikakve uživancije nema, to je čisti, teški i iznimno naporni rad s bezbroj odricanja. One sekunde kada na ovoj poziciji počneš uživati, to je jasan znak da si prestao raditi svoj posao i da si počeo samo paradirati u javnosti. A ja jednostavno nisam takav tip i ne znam tako funkcionirati, raditi niti živjeti. Moj privatni život se godinama svodi isključivo na relaciju “kuća – posao, posao – kuća” i to je to.
Ipak, dat ću doslovno cijeloga sebe u ove preostale tri godine mandata. Odradit ću ih u punom gasu, bez ijedne sekunde odmora. Do kraja ovog mandata silno želim završiti sve započete projekte, ali i ostvariti tri ključne stvari po kojima želim da me građani pamte i ocjenjuju. Prva stvar je donošenje novog GUP-a, što će biti najveći i najvažniji pečat mog trećeg mandata. Druga stvar je početak gradnje dugoočekivane koncertne dvorane na Preparandiji, a treća je službeni početak izgradnje nove sportske dvorane u Gospinom polju. Sve što je u mom mandatu dosad počelo, to je i završilo. Ono što nije počelo, to će možda nekad u budućnosti graditi netko drugi. Ali ove tri kapitalne stvari ja želim osobno započeti i pokrenuti. I s tim rezultatima iza sebe ću mirne duše moći reći: “Gospodo draga, hvala vam na svemu, ja se povlačim i trajno napuštam svjetla političke pozornice.”
