Grad

‘VEDRANE, HVALA DO NEBA’ Motociklist pomogao gošći iz Beograda, jurio za autobusom i poštedio je problema!

srce

Na našu je redakcijsku adresu stigla priča koja, kako autorica ističe, govori o tome da dobri ljudi postoje i da su spremni nesebično pomoći strancu u nevolji. Riječ je o gošći koja je ove godine ljetovala u okolici Dubrovnika, u razdoblju kad je u Župi dubrovačkoj planuo veliki požar. Tada je doživjela, za nju, nesvakidašnju situaciju u kojoj joj je jedan motociklist razvedrio dan.

Njenu priču prenosimo u cijelosti u nastavku.

‘Dan u Mlinima osvanuo je vjetrovit, more je bilo nemirno. Tijekom prethodnih dana požar je divljao u brdima iznad Mlina, Plata… Kanaderi prelijeću iznad nas, zvuk nimalo ugodan, a tek prizor kanadera koji ide ka moru… Miris paljevine u zraku, pepeo svuda oko nas… Jeziv osjećaj… Pa mogla bih reći, previše uzbudljivo za ovogodišnji običan obiteljski odmor.

Suprug, šestogodišnje dijete i ja odlučimo otići do Dubrovnika, gradskim autobusom jer je gužva skoro pa kao u Beogradu svaki dan i da ne gubimo vrijeme u prometu, traženju parkinga. Promislili smo da je ovako najbolje – ići lokalnim gradskim autobusom.

Apartman je pored magistrale, a autobusna stanica odmah ispred apartmana. To nas je ohrabrilo da krenemo u obilazak akvarija u Dubrovniku. Suprug pogleda red vožnje iz Cavtata do Dubrovnika, spremimo se kako bismo pričekali autobus broj 10.

Kako autobusni prijevoz ne koristimo u Beogradu, prema istom nemamo nikakav odnos, znali smo da se ulazi na prva vrata, a za sve ostalo smo rekli da ćemo vidjeti i da ćemo se snaći.

Pojavljuje se autobus, uzbuđenje raste, krećemo u današnju avanturu. Ulazimo, plaćamo karte, odlučimo da nećemo sjedati, već stajati u dijelu gdje je rezervirano za kolica za bebe i osobe s invaliditetom.

Po našoj procjeni vožnja bi trebala trajati oko 20 minuta. Odlučila sam rasteretiti rame i torbu na mom ramenu dajem suprugu kako bi je stavio na naslon dijela u kojem stojimo. On uzima torbu, stavlja je ispred sebe na naslon i mi se vozimo… Vozimo se… Gledamo okolo… Shvatili smo da nije gužva, klimatizirano je vozilo… Ma sve super… Samo još da stignemo do zidina i direktno uđemo iz autobusa. Aha… Kako da ne.

Na ulazu s magistrale i prvom semaforu, vozač autobusa zaustavlja se na stanici i govori preko razglasa: ‘Station Old Town’… Mi nismo reagirali jer naravno da nije naša stanica, znamo gdje idemo. Što on priča ovim strancima da se ovdje izlazi za povijesnu jezgru?

Ljubazna gospođa sa šeširom shvatila je da smo i mi neupućeni turisti i rekla nam je da nije posljednja stanica tamo gdje mi mislimo da jest i da bismo trebali sići ovdje. Naravno, mi smo odmah izašli. U izlasku se zahvalimo srdačno i krenemo prema stepenicama podzemnog prolaza koje vode na drugu stranu ulice i put prema povijesnoj jezgri. Idem zajedno s kćeri koja me drži za ruku i poslije 30 koraka, okrećem se prema suprugu i pitam ga gdje je torba?!

A torba, ostala u autobusu broj 10.

U torbi: bankovne kartice, osobna iskaznica, novci… Sreća ne i putovnica.

Kako god… Alarm u glavi se uključuje… Puno pitanja u glavi – što sad, gdje ide taj autobus 10, kako da ga stignem, hoću li trčati za njim… Bih ja, ali nisam vidjela u kojem pravcu je otišao…

Sreća pa sam izgleda stvorena da hladne glave rješavam svakodnevno koje kakve luđačke situacije u životu, pa evo još jedne (a mislila sam da sam na odmoru), stanem uz rub puta i krenem mlatiti rukama i dozivati vozača taksija koji stoji na semaforu.

Naravno da me nije ni pogledao.

Shvatim da od njih nikakve koristi i nastavim smišljati što dalje… Moram brzo reagirati… Ugledam vozača motora i krenem ga dozivati kao luđakinja i pokazivati rukom ‘molim te dođi do mene, trebaš mi odmah i sad’.

Motorist priđe, ja krenem na engleskom objašnjavati, a čovjek mi kaže možemo i na našem. Ja objasnim vrlo kratko, autobus 10, ostala torba zakačena u dijelu gdje je mjesto za kolica i invalide.

Pita koje boje je torba, ja kažem smeđa, ali dok to govorim, razmišljam kako je sam na motoru i da skočim iza njega, sjednem i da krenemo u jurnjavu za torbom. Čovjek iz mog pogleda shvati što smjeram i kaže: ‘Ne možeš sa mnom, nemam kacigu!’. Mislim se vidi ovog, čita mi misli… Samo ga ti Majo fotomemoriraj i to je to (karirana tamnoplavo-bijela košulja, motor veći bjelkaste boje kao BMW, a takve baš volim) i kreće akcija spašavanja torbe.

Paralelno s jurnjavom motora, suprug ‘googla’ broj telefona dispečera, kako bi javili vozaču autobusa za torbu… Čeka da se jave i dok su dispečeri uspostavili kontakt s vozačem autobusa broj 10, motociklist je uspio stići i uzeti torbu.

Povratak motociklista, na mjesto gdje smo ga čekali, pa to je kao vječnost trajalo… Nikako da se pojavi… I eno ga, stiže, pojavio se, staje na semafor u suprotnom smjeru, maše, pojavljuje se zeleno na semaforu, radi polukružno kako bi stigao do nas.

Donio je torbu, isporučio je, nije želio ni čuti za novac koji sam mu htjela dati u ruku, nenametljivo, kao čast, nagradu, zahvalnost što me je poštedio svih problema oko eventualnog gubitka dokumenata.

A on, samo se nasmijao i rekao, kad je ugledao moju kći: ‘Za te novce kupite joj sladoled’, nasmijao se, poželio ugodan boravak u Dubrovniku i otišao.

Motociklist se zove Vedran.

Dragi Vedrane, hvala do neba i nazad što ste mi razvedrili dan i još jednom potvrdili da dobri ljudi postoje i ako vas put dovede u Beograd javite nam se (kontakt ima redakcija), bit će nam drago što vas vidimo, i svako dobro želimo.’

Foto Ilustracija

Pročitajte još

Grmljavinsko nevrijeme ipak će nas zaobići?!

Dulist

ČEP U PROMETU: Spojili se Župa i grad

Dulist

Ostvareno 2 milijuna noćenja, 11 dana ranije nego lani

Dulist