Zaista ovo što ćete večeras čuti su tragovi jednog života, suradnje, prijateljstva i poznanstva, zaljubljenosti u čovjeka i njegove pjesme te budućnost dubrovačke poezije – rekao je uvodno Boris Njavro, predsjednik Društva dubrovačkih pisaca u utorak navečer, povodom obilježavanja dvostruke obljetnice, rođenja i smrti pjesnika Grada te jednog od prvih civilnih žrtva Domovinskog rata u Dubrovniku – Milana Milišića. Književna večer posvećena njegovom geniju održana je u Saloči od zrcala te je uz pjesnike Voja Šindolića, dugogodišnjeg Milišićeva prijatelja, Barbaru Klepić i Ivana Cikatića, mlade snage nadahnute njegovim stvaralaštvom okupila i publiku prorijeđenu zbog epidemioloških mjera.
– Bio je osebujan, jedinstven lik Dubrovnika i njegova prijeratnog života i događanja. Perfekcionist riječi i stiha, zaljubljenik u Grad i svaki njegov kantun, znalac svih betula, običaja i navika čeljadi i dio duše tog skrivenijeg i manje znanog dijela Dubrovnika, o kojem je zapisao puno lijepih tekstova. Posebno u listu mladih Laus objavio je cijeli serijal prelijepih tekstova vezanih za taj drugačiji, ali svakako životno originalniji svoj Dubrovnik, završno s tekstom iz 1984. Život za slobodu, s kojim prvi hrabro otvara temu stradanja na otoku Daksa, otoku u obliku bumeranga prijeteći okrenutog prema Gradu, zbog čega je tadašnji Laus zabranjen, a Milan krenuo u dio svog života uz sudske presude i stalne zabrane. Taj njegov sjajan i hrabar tekst, zapravo priča o jednom običnom čovjeku i njegovom stradanju na Daksi, zapravo je velika prekretnica ne samo u njegovom pisanju, već i u tadašnjem dubrovačkom novinarstvu. Kad je umro Danilo Kiš 1989. napisao je predivan tekst za Laus u spomen na ovog velikog pisca, a mi smo ga kao redakcija podržavali u tadašnjem suđenju oko programa predstave Klaustrofobična komedija za dubrovačko kazalište, u kojem je tada bio dramaturg i zbog čega je dobio otkaz. Dio sam nešto mlađe generacije koja je Milana vremenski manje poznavala, nažalost tek krajem osamdesetih godina do njegove tragične smrti. Poznanstvo s njim počelo je u điru Gradom, slučajnim susretom negdje preko Straduna, oko Dvora, ponekad prema Porporeli ili na Pločama, pozdravom, klimanjem glave uz ono obavezno ‘Adio!’ koje je nama, tada mladim studentima, značilo jako puno. I činilo nas ponosnim do novog susreta s njim, obučenim redovno u ‘vijetnamku’ i uz svog velikog psa – iznio je o Milišiću Njavro.
Tom prilikom Šindolić se prisjetio druženja s Milišićem koje je započelo kad je on bio još učenik dubrovačke Gimnazije.
– Moje i Milanovo upoznavanje bilo je sasvim slučajno. Kao gimnazijalac s 1973. na 1974. godinu, objavio sam neke pjesme u gimnazijskom listu kojeg je tada uređivala netom u Dubrovnik stigla profesorica hrvatskog jezika Sreća Sršen Betica. Svidjele su mu se i trebali smo se upoznati u proljeće 1973., međutim Milan je budući da mu je prva supruga bila Engleskinja otputovao u London pa se to onda dogodilo u rujnu. Naravno, ja sam drugi razred gimnazije bio pao, treći sam jedva prošao. 1974. godine se u Dubrovniku prvi put pojavio Danilo Kiš i s njim sam se uz Milana sjajno sprijateljio. Tad smo se doslovno počeli svakodnevno viđati i družiti te, naravno, razgovarati o poeziji. U dubrovačkim betulama ostajali smo do kasnih noćnih sati i sve što je Milanu nedostajalo u životu s majkom, sestrom i suprugom s kojom je prevodio Hobbita J.R.R. Tolkiena, on je krenuo ‘iskaljivati’ na meni pa ja u jesen 1973. više nisam ni išao u školu. Posvetio sam se izučavanju engleskog i francuskog jezika. Kasnije sam otišao studirati svjetsku književnost u Beograd. Milan je bio sjajan, izvanredan pjesnik kakve se teško može naći na ovim prostorima. Voljeli su ga i cijenili velikani u Hrvatskoj, BiH, Srbiji itd. Ono što je meni bilo zanimljivo je da se u jednom momentu 1974. toliko angažirao oko mene pa mi je to gledajući iz današnje perspektiva zapanjujuće. U Lausu je objavio nekoliko mojih pjesama i kratkih priča, potom mi je s glumcem Zdenkom Jelčićem i Danilom Kišom odlučio dati Lausovu nagradu koji ja nisam nikad iskoristio, zatim je u časopisu Dubrovnik 1975. objavio moj golemi ciklus pjesama i tako je trajalo naše doživotno prijateljstvo. Davne 1975. pri Centru za djelatnost omladine u Dubrovniku Milan je napravio fenomenalan crtež za naslovnicu moje zbirke koja se trebala zvati Lakih nogu naokolo. Međutim, zaboravio sam je li Milan bio na crnoj listi kod dubrovačkih socijalista ili nije bilo love. Uglavnom, ona nikad nije objavljena – ispričao je pjesnik. Posljednji put s obzirom na to da ga je život odveo u Ameriku, Milišića je vidio 1987. te je prisutnima pročitao pjesmu napisanu nakon što je do njega stigla vijest o njegovoj tragičnoj pogiblji.
Barbara Klepić čije su pjesme nastale na tragu ovog dubrovačkog stihotvorca kazala je kako je on svevremen, uspješno odolijeva protoku godina i trendova.
– Oni ne mogu umanjiti njegovu vrijednost i snagu njegovih stihova. S ljubavlju čitam i izučavam njegove pjesme. Te slike su vrlo žive – ljubav, senzibilitet prema Gradu, sve ono što vidi, osjeća i primjećuje. Mislim da nema veze što smo mlađe generacije. Njegov trag je neizbrisiv –
komentirala je.
Na nju se nadovezao Ivan Cikatić koji je i uglazbio nekoliko Milišićevih pjesama.
– Njegova jedna karakteristika je hrabrost. To je ono što nam fali u Dubrovniku još 1995. Na ovu situaciju koju danas imamo sigurno bi reagirao nekim ekscesom u pjesničkom stilu – zaključio je Cikatić i pročitao napisane stihova kako se njegova tragična smrt zbila tog 5. listopada prije točno 30 godina.