VAL ONLINE VIDEO IGRICA ZAHVATIO I DUBROVNIK ‘Fortnite’ – ovisnost ili samo dobra zabava?

U ovom trenutku, dok čitate ove retke, deseci milijuna djece i mladih igra Fortnite, popularnu igricu osmišljenu po konceptu ‘Battle Royale’, ideji prema kojoj od 100 prijavljenih igrača samo jedan izlazi kao pobjed­nik.

Igrica uključuje i chat, a priključiti se može bilo tko iz bilo kojeg dijela svi­jeta, protiv ljudi različitih dobnih sku­pina. Cilj je, dakle, eliminirati sve pro­tivnike, te se igrici čak i prišiva epitet ‘nasilne’. No, čini se kako to nije pro­blem, koliko činjenica kako je, za igrati ju, potrebno jako puno slobodnog vremena jer se igra ‘live’. Uz to je i – besplatna.

Val ‘Fortnitea’ i drugih uživo igrica zahvatio je i Dubrovnik, a mi smo zamolili nekoliko sugovornika komentar o tome kako igrice utječu na razvoj djeteta, što uopće znači igrati ju, kao i kako prepoznati kad je kritično, odnosno pronaći mjeru.
— Video igre postale su dio naše sva­kodnevice. Milijuni igrača – velikih i malih, igraju video igre na računalima, konzolama i mobitelima, a industrija video igara razvija nove realnije igre uz pomoć sve naprednije tehnologije.

Nedavno je Svjetska zdravstvena orga­nizacija, nakon konzultacija s velikim brojem stručnjaka iz različitih zemalja, ovisnost o video igricama prepoznala kao bolest što nam govori o velikom broju osoba za koje se utvrdilo posto­janje simptoma vezanih za ovisnost o video igricama. U Zagrebu je čak pri KBC-u Sestre milosrdnice otvorena i Ambulanta za ovisnost o kompjuto­rima, igricama i virtuali. Radi se o jed­noj sasvim novoj pojavi koju stručnjaci nazivaju ‘ekranizam’, a osim igranja video igrica podrazumijeva pretjeranu izloženost, aktivnu i pasivnu, ekra­nima – istaknula nam je Ivana Kla­rić Ivančić, magistra socijalne peda­gogije i dječja terapeutkinja igrom iz Kabineta Baseline, pojašnjavajući što bi zapravo bila ovisnot o video igrici.
Simptomi su, ističe dalje, kada osoba nema kontrolu nad učestalo­sti, intenzitetu, trajanju igranja i kon­tekstu do te mjere da igranje postaje važnije od ostalih životnih interesa i dnevnih aktivnosti te se nastavlja igra­nje video igrica unatoč negativnim posljedicama koje se pojavljuju. Što u tom slučaju, bilo je naše iduće pitanje, može učiniti roditelj?

Prvo se primijeti emocionalna ‘tupost’
— Svaka promjena ponašanja može biti znak da se djetetu nešto događa, zato je važno da roditelji prate svoje dijete i budu uključeni u njegov život. Poka­zalo se da roditelji prvo primijete soci­jalno povlačenje i svojevrsnu emocio­nalnu ‘tupost’. Osim toga dijete može izražavati teškoće u koncentraciji, tjelesnu pobuđenost, razdražljivost, smetnje pažnje, gubitak apetita, poteš­koće spavanja, kao i zanemarivanje
mlađa to sadržaj igrica više utječe na njihovo ponašanje – dodaje dalje Klaškolskih i drugih obveza. Što su djeca rić Ivančić, uz napomenu roditeljima kako pomoći. ­
— Uvedite nove navike za kontroli­rano i prihvatljivo korištenje moder­nih tehnologija. Osim toga iznimno je bitno preventivno djelovanje. To se može postići zajedničkim dogovo­rom oko pravila za korištenje inter­neta i educiranjem djece o negativ­nim posljedicama učestalog igranja video igrica kao i općenito izloženosti ekranima. Ako razgovor unutar obi­telji ne dovede do promjena u pona­šanju djeteta, roditelji se mogu obra­titi za pomoć stručnjacima kako bi dobili podršku i pomoć za dijete koje izražava određene teškoće. Kod nas u Kabinetu Baseline je sve više male djece koji zbog prevelike izloženo­sti ekranima i novim tehnologijama kasne u jezično-govornom razvoju, općenito u komunikacijskim vješti­nama te imaju teškoće s održavanjem pažnje i koncentracije i teškoće u samoregulaciji – ističe dalje, uz napo­menu kako snimke magnetne rezo­nance pokazuju da djeca koja puno vremena provode pred ekranima imaju manje bijele tvari u prednjem dijelu mozga što je povezano, između ostalog, s nižom verbalnom inteli­gencijom. U Kabinetu Baseline imali su, ističe Klarić Ivančić, upravo slučaj koji jasno pokazuje koliko daleko ovi­snost može dosegnuti!
— U svojoj praksi sam imala dje­čaka od 12 godina koji je bio gotovo na rubu anoreksije upravo zbog pretje­ranog igranja video igrica. U terapij­skom i obiteljskom okruženju bitno je djetetu pružiti podršku i razumijeva­nje ali i educirati i osnažiti roditelje u dosljednom postavljanju granica. Poti­cati dijete na bavljenje sportom i razli­čitim umjetničkim aktivnostima. Što dijete doživljava više uspjeha, uzbuđe­nja i zadovoljstva u stvarnom životu, imat će manju potrebu kompenzirati sve navedeno kroz video igrice. Važno je da roditelji budu uključeni na način da se informiraju o vrstama igrica koje njihova djeca igraju, razgovaraju s dje­com o tome i ograniče im vrijeme igra­nja i pristupa internetu – napominje.

Najteže je naći mjeru
Uz Klarić Ivančić, za komentar smo zamolili i Marka Giljaču, trenera u Judo Klubu ’ Ura nage’, koji s djecom redovito radi aktivne sportske kam­pove na kojima bude prisutno i neko­liko desetaka djece različitih uzrasta. Odustaju li djeca od sportskih kako bi se posvetili virtualnim aktivnostima?
— U ovim slučajevima, kao i u svemu ostalome u životu, zapravo je najteže naći mjeru. Tu veliku ulogu igraju roditelji. Inače, nisam protiv toga da djeca igraju igrice, jer to je isto dio zabave, pogotovo u ovo ljetno doba, no mislim da su roditelji ti koji bi tre­bali imati vrstu nadzora nad time te to ograničiti u neke razumne mjere. Onda se može stići sve – i igrice, i sport, i kupanje… – istaknuo nam je Giljača. Od kampa kojeg vodi djeca nisu odu­stajala, a to je sjajan oblik ‘alternativne aktivnosti’, dodao nam je. Dapače, neka su djeca upravo u sportskom kampu pronašla ‘alternativu virtual­nom’, iako je prilagođen djeci mlađeg uzrasta, od 6 do 12 godina.
— Najteže je pratiti i kontrolirati populaciju od 9 do 12 godina, odno­sno najkritičniji je ulazak u pubertet, taj međuprostor u kojem roditelji pre­puštaju djeci njihovo aktivno vrijeme – zaključuje Giljača.

Profesionalno igranje igara
Naš treći sugovornik, Maro Miličević, poznat pod nadimkom ‘sprEEEzy’, dubrovački je streamer koji od igranja igrica, odnosno streamanja, i – zara­đuje. Po njemu, najveći problem leži u tome da se, usporedno s igricama, djeca ne posvećuju drugim aktivno­stima. Koliko daleko, po njemu, seže ovisnost o video igricama i koliko ljudi zapravo griješe kada igranje video igara nazivaju ovisnost.
— Pet sati igranja dnevno nije neka ovisnost u školskoj dobi. Od 2000. godine postoje pojmovi ovisnosti o videoigrama, a ni danas nije ništa lakše odrediti je. Teško je na stvari koje volimo raditi gledati kao ovisnost. Primjer za to je kada tinejdžer provodi sate i sate na nogometnom terenu vježbajući ili satima vježba i igra šah. Onda je to dijete ‘zagrizlo’, od toga želi karijeru… Kada u isti kontekst stavimo videoigre onda je to ‘ovisnost’ i ‘djeca pretjeruju’. Mislim da je veći problem od toga koliko djeca igraju zapravo što se ne bave drugim stvarima, kon­kretno nemaju dovoljno fizičke aktiv­nosti. Ja osobno sada igram više nego ikada, ali to je moj posao kao strea­mera i od kojeg živim. Shvatio sam i sam nakon nekog vremena da moram više biti fizički aktivan, jer kada si tinejdžer ne osjećaš posljedice toga što sjediš po pet, šest sati za računa­lom – ističe Miličević, te dodaje kroz smijeh: ‘Shvaćam da je teško reći jed­nom tinejdžeru da mora ići trčati uru vremena jer je igrao videoigre predugo, tinejdžere nije briga!’ I on je također dao savjet roditeljima, sa svoje strane, kao profesionalnog igrača.
-Informirajte se. Možda u nas nije popularno, ali profesionalno igranje videoigara je također karijera od koje se može lijepo živjeti i koja može ispu­niti čovjeka kao i svaka druga. Kada se upoznaju bolje s materijom, vide potencijale koji u tome leže. Mislim da će im lakše biti donositi odluke za svoju djecu. Meni su, naravno, rodite­lji kao klincu branili da previše igram i razumijem ih jer bih i ja nekada pretje­rivao, ali da nisam igrao koliko jesam ne bih nikada imao vještine koje imam sada i od kojih živim i zarađujem. Mislim da uz racionalno raspoređiva­nje vremena i brigu za zdravlje igranje video igara ne može biti loše, dapače netko možda pronađe sebe i životni poziv u tome – zaključuje Miličević.

 

RAZVOJ DJETETA
Pozitivni i negativni učinci igranja
Koliko igrice ovakvog tipa mogu utjecati na kognitivni razvoj djeteta i koje su najbolje alternative za preko­mjerno konzumiranje virtualne stvarnosti?
-Ne bih izdvajala jednu igricu, u ovom slučaju For­tnite, budući da nisu rađena stručna istraživanja poje­dinačno za svaku igricu no neki generalni zaključci se ipak mogu izvući. Istraživanja utjecaja video igara nisu novost i traju sigurno već desetljeće. Unatoč mnogobroj­nim pozitivnim učincima igranja – učenje jezika, razvija­nje vještine logičkog zaključivanja, motoričkih i prostor­nih vještina, preciznosti, brzog razmišljanja i donošenja odluka, djeca uče kako odgovoriti na izazove, na frustra­cije, kako istražiti i ostvariti ciljeve, potom nauče raditi timski ukoliko igraju igre sa više igrača… – ipak moramo biti svjesni opasnosti pretjeranog igranja. Igranje nasil­nih video igara može utjecati na povećanje agresivnih misli, agresivno ponašanje i osjećanje. Prekomjerno igra­nje video igara može dovesti do socijalne izolacije osobe. Tako osoba svakodnevno igrajući igre i po nekoliko sati na dan, odvaja manje vremena za druženje s obitelji i pri­jateljima, za čitanje, pisanje, sport i slične aktivnosti. Isto tako, prekomjerno igranje igara može dovesti do zane­marivanja obaveza, što školskih, što studentskih ili pak poslovnih. Dugotrajno igranje video igara može imati loše posljedice na zdravlje, dovesti do pretilosti i drugih zdravstvenih problema koji nastaju zbog čestog sjedenja za računalom – istaknula nam je Ivana Klarić Ivančić.

 

KOLIKO TREBA KONZUMIRATI IGRICE?
Preporučene doze
Svjetska zdravstvena organizacija i Američka pedija­trijska akademija navode kako djeca do dvije godine starosti uopće ne bi trebala biti izložena tehnologiji (0 minuta!), djeca od 3 do 5 godina moraju imati ograniče­nje na jedan sat dnevno, a djeca od 6 do 18 godina mak­simalno dva sata dnevno, istaknula nam je Ivana Klarić Ivančić, dodavši:
‘Djeca uče kroz stvarno iskustvo sa svojom okolinom. Potrebno im je da nešto osjete, da isprobaju, da osjete svoje tijelo u prostoru, da vide što mogu kroz pravi, živi kontakt s drugim živim osobama. To je osnovni preduvjet učenja. To ničim ne možemo zamijeniti i nadoknaditi.’