Naš zimski mir il' tihi san je gotov. Grad već živi onaj svoj ljetni đir, kao muzej otvara vrata masama modernih turista koji kroz njega prolete u sat, dva. Ne stignu ni osjetit, ni uočit svu tu ljepotu koja im se nudi. Iznova smo u onom dijelu godine kada se klonimo gužvi po Stradunu i skrivamo u našim saločama od života, do naših betula, u Primo ili do Fontane.
Tu se svi znamo, još samo tu se održava umjeteonstvo pripovijedanja, život pun škerca. Ponajviše o izborima. Koji u naše živote kao neki cirkus dolaze jednom u četiri godišta. Prvi krug je iza nas. Neki su već pobijedili. I postali ili ostali vlast. Iskrene čestitke, jer po brojkama očito su to i zaslužili. Drugi krug je pred nama. Nudi puno manje imena. Oni će nakon ove nedjelje postati ili ostati vlast. I, nadam se, služiti nama koji smo ih izabrali. Da, onda slijedi vrijeme pregovora. Rekli bi – koaliranja. Politika je gadna rabota, vještina prilagođavanja slijedu događanja. Jer, najgora su vremena kad obraz pojeftini.
Mario Đanić se spominje…
Naša pripovijedanja naravno nisu samo o izborima. Imamo mi i ljepših tema. Za stolom Hrdalo, Kera, Jozo… kad evo ga, Milan s one slike klinaca na Mulu iz „Ulica“. Ide tura, al' ide i lagana kritika uz osmijeh. „Pa gdje Rudela nađe onu sliku? Al' krivo si mi prezime napisao! Čita se Gesl, al' piše se Goszl! S dvije točke iznad onog „o“.“ Evo, ide ispravak. I baš kad su sva ta naša pripovijedanja pošla kraju, Ulicom od polača pored Fontane, između onih skela koje je nepoznat netko postavio, u laganom điru Mario Đanić. Generacija. Iz osnovne. Išao u „b“ razred s Dokom, Kerom, Rudelom i… njih još trideset i nešto, koliko nas je nekad bilo po razredima u Gradu, u školi Centar. Bulikan djece.
Mario je bitan lik mnogih događanja u Gradu. On i Lale su po Čolinom nacrtu napravili prvu baricu Divlje lige. On i Lale, al' i Cvijeto Ljepopija bili su tehnika „Crne udovice“ i „Distonatora“. I čim smo se dotakli glazbe, idu sjećanja, Mario pripovijeda:
– Čolo je imao masu ploča, onih starih LP. U njega smo to slušali svaki dan. I jednog dana ih sve, ali baš sve meni proda. Kupim neko dobro, jako pojačalo, gramofon, te sva ta buka iz Čolina stana u Lučarici na broju 10 prijeđe kod mene, malo niže, u Lučarici na broj 2. I za pločama svi do mene. Stari mi poludio! „Daj smanji to! Što toliko glasno navijaš!“ – stalno bi ponavljao. I jedan dan rečem mu kako sam sve prodao, on sretan na prvu, al' pojasnim mu kako sam to pojačalo prodao bratu, soba pjan niže, a ja kupio novo. Onda je tek naša kuća postala rokijada. Brat i ja, pa 'ko će jače. Odzvanjala Lučarica. Stari se pomirio, nije više brontulo! Eto, to ti je bilo vrijeme rocka u Gradu! – spominje se Mario.
…pa do gospođe Bebe
Onda smo pričali o košarci. Iz našeg vremena. Kad smo imali košarkaški teren u Karmenu. Gdje je nastala dubrovačka košarka i gdje smo je i mi, tada klinci, naučili igrati. Potres iz 1979. dobro je načeo teren, ostao je još jedan koš, na njemu se igrao basket još koju godinu i sve je došlo kraju kad je… „Muća slomio i taj koš! To si spominjao. E, imam ti nekih fotki s naših treninga!“- kaže Mario, te to bi dovoljan razlog za poć' još malo do Lučarice i do njega. Iako tu svraća skoro pa svaki dan, Mario je godinama u Lapadu, al'…
– Lučarica ne izlazi iz srca! To je valjda, uz Stradun, najprometnija ulica u Gradu. Kao neka žila kucavica, jer spaja Zelenu placu i Stradun, pa tu prolazi masu čeljadi. A tek kako je bučna! Prije kroz cijelu godinu, a sad samo ljeti. Al' stalno neki šušur. Kad smo preselili u Lapad, mir, tiho oko nas, te smo žena i ja shvatili da zapravo glasno govorimo. Koji decibel više. Navikli se, jer ovdje smo se samo tako mogli čuti!
Stižemo pred vrata njihove kuće. Zvoni. A gore, s funjestre, ona, gospođa Beba. Mario je zanimljiv u Gradu i zbog još jednog važnog detalja, njegova mama je gospođa Eržebet Đanić. Beba, tako je svi u Gradu znamo. Generacije je pamte kao omiljenu učiteljicu u osnovnoj školi Centar. Po puno tog veliki je lik Grada. Rođena Lenert, braća su joj Viktor i Ivica Braco, te Štefi Stjepan u Australiji, sestra joj je Margita Cetinić. Zove nas gore, na moju radost, jer znam, čeka nas njeno umjeteonstvo pripovijedanja o Gradu.