Palmotićeva ulica treća je u nizu ako se krene od crkve Male braće na Prijeko, njom se može sve gore do Pelina. Godinama se Palmotićeva ulica zvala Bajova, a današnje ime nosi od 1912. godine.
Na njenom ulazu na kamenoj ploči piše Palmotićeva ulica, bez imena i dodatnih pojašnjenja, što je inače nedostatak tih natpisa po Gradu, službeno će svi reći kako ime nosi po znanom nam Juniju Džonu Palmotiću i kako se u imenovanju mislilo upravo na njega, ali imamo u našoj povijesti još jednog njegovog velikog prezimenjaka, Jaketu Palmotića koji bi po svemu što je učinio također mogao imati svoju ulicu. I ovo neka bude potvrda kako bi trebalo razmisliti o dodanim pojašnjenjima nositelja imena ulica po Gradu, što je na sjajan način već učinio Zadar, od kojeg bi naši „gradski oci“ imali puno toga za naučiti, jer sličan je slučaj i sa Crijevićevom, Zamanjinom….! Trebalo bi navesti ime, godine rođenja i smrti i ono što je za života činio nositelj imena ulice, kao što je učinjeno u Zadru, te bi naši dragi gosti, a i domaća čeljad saznali tko su svi ti veliki likovi povijesti Grada, ali i Europe. Stoga, za početak priče iz i o ovoj ulici, krenimo pričom o njih dva Palmotića, Junija i Jaketu.
Junije Palmotić
Isusovac, barokni pjesnik i dramski pisac Junije Džono Palmotić rodio se 1607., a umro 1657. u Dubrovniku. Kao pripadnik stare dubrovačke plemićke obitelji Palmotta, imao je za to doba jake rođačke veze, otac mu je Džore, a majka Ora, rođena Gradić, kojoj je prva rodica Džive majka pjesnika Ivana Gundulića, s kojim je Junije bio prijatelj i rođak, te koji mu je bio i pjesnički uzor, a po majci mu je rođak i veliki ‘otac domovine’, diplomat i kustos Vatikanske knjižnice, za to doba i po Europi utjecajni Stjepan Gradić. Junije Palmotić dugo godina bio je štovan član Velikog vijeća, obnašao je mnoge važne službe u Republici, bio je odvjetnik, nadzornik, državni blagajnik, senator, te knez na Mljetu, Lastovu i u Konavlima. Živio je u vrijeme najvećeg uspona i procvata Republike, kojeg prekida Trešnja iz 1667., koju nije doživio. Ipak, najviše ga pamtimo po književnom radu, već za života slavljen je kao veliki pjesnik. Na žalost, tek dio pisanih mu dijela sačuvan je samo u rukopisu, tiskana su prvi put tek krajem 19. stoljeća. Njegov znani rođak Stjepan Gradić napisao je i u Rimu 1670. tiskao opsežnu Junijevu biografiju, zahvaljujući kojoj i znamo dosta toga o njegovoj životu i pisanim djelima. Počinje ljubavnom lirikom, kasnije prevodi mnoga djela adaptirajući ih svom vremenu, piše pastoralne drame s narodnim, viteškim i mitološkim elementima, pisao je i veliki broj dramskih stihova za tadašnje amaterske kazališne družine, navodimo tek „Atlanta“ i „Didona“. Najpoznatije djelo mu je domoljubna drama „Pavlimir“, za koju temu preuzima iz „Ljetopisa popa Dukljanina“ spajajući je sa legendom o svetom Ilaru i osnutku grada Dubrovnika, spis pun mitologije, legendi, folklora.
„Govnaida“
Više o Junijevu književnom djelu možete pročitati na više mjesta, ali svakako treba spomenuti i Palmotićev dugo skrivani, tek zahvaljujući raznim prijepisima sačuvan do našeg doba, satirični spjev „Govnaida“. U tom šaljivo nadahnutim spjevom i vrhunskim „vatrometom“ vulgarizama obračunao s lokalnim knezom koji mu se očito zamjerio, po napisanom to je bio Merdaš Sorkočević, završivši svaki od 630 stihova porukom koja vrijedi i za današnje političare, „Vas si govnen kneže usrani“. Zbog dotadašnjih tema pisanih djela dugo se sumnjalo da je „Govnaida“ baš Palmotićev spjev, ali to je nesumnjivo istraženo i potvrđeno, pa čak dokazana i godina nastanka, 1646., kad je ovaj sjajni tekst napisan. U to doba tekst je očito bio popularan i jako čitan, sačuvan raznim, pa i jednim korčulanskim prijepisom, a za naše doba izuzetno je vrijedan zbog mnogih leksičkih izraza, te spominjanja niza stvarnih osoba tadašnjeg Dubrovnika. Koliko je znano, u tiskanom izdanju prvi ga je objavio list mladih „Laus“ u ožujku 1981., u brzo rasprodanoj tiražu od 3 300 primjeraka, te je danas ta mala knjižica vrlo vrijedan i jako rijedak primjerak privatnih biblioteka. Za „Laus“ je „Govnaidu“ priredio i pogovor napisao Slobodan Prosperov Novak, opremio Vedran Benić, a urednik biblioteke bio je Luko Paljetak. „Govnaida“ je zaista nešto napisano za sva vremena i što morate pročitati. Naravno, najlakše Vam je pronaći preko Interneta. Toliko ukratko o velikom Juniju Džoni Palmotiću.
Jaketa Palmotić
Značajan lik dubrovačke plemićke obitelji Palmotta svakako je i Jaketa Palmotić Dionić, mudri političar, vrhunski diplomat i književnik, rođen 1623. u Dubrovniku, u kojem je i umro 1680., o kojem je ponajviše napisao Vinicije Lupis. Ponajveći dio života Jaketa je bio diplomat Republike, poklisar na Porti, nositelj znanog nam „harača“ do Carigrada, središta tadašnjeg Turskog carstva. Njegov život i diplomatska aktivnost potvrda su kako odnosi tadašnjeg Turskog carstva i Dubrovačke Republike i nisu bili baš idealni, kako bi to neki povjesničari, posebno bosanki, danas prikazali. Dapače, bili su puni prijetnji i stalnih turskih pritisaka. Iako je kao diplomat Republike putovao na sve strane, najznačajnija nam je njegova uloga u odnosima s Turcima, o čemu i Vinicije Lupis ponajviše piše. Kao poklisar harača Jaketa je 1666. zadržan bez objašnjenja u Carigradu, iako su iz Dubrovnika poslani novi poklisari sa obaveznim haračem. Tek u ožujku 1667. kreće prema Dubrovniku, a 16. travnja te godine na putu doma u Foči saznaje za strašni potres koji je zadesio Dubrovnik 6. travnja 1667., u kojem je nastradala i njegova obitelj i imovina. U tom dopisu Republika od njega, uz pojašnjenje teške situacije, traži da se iznova kao vrsni diplomati uključe u spas Republike u toj možda i najdramatičnijoj diplomatskoj borbi za novu slobodu države. Iz tada porušenog Dubrovnika, upravo zbog prijetnji Turaka, krenula je jaka diplomatska aktivnost, koja poprima odlike drame u tom velikom vremenu dubrovačke i hrvatske diplomatske djelatnosti. Miho Sorkočević – Bobaljević djelovao je u Mlecima, Stjepan Gradić u Rimu, Marojica Kaboga i Medo Sorkočević kod hercegovačkog Sandžak bega, a Jaketa Palmotić uz pojačanje znanog Nikolice Bunića na Porti u Carigradu, gdje je bilo i najteže izborit se za opstanak i slobodu Republike. Turci su od tada potresom porušenog Dubrovnika tražili predaju, veći harač i zapravo, htjeli ga zauzeti. Jaketa Palmotić i Nikolica Bunić odlaze na pregovore u Carigrad, traže smanjene iznosa harača, puštanje zatečenih dubrovačkih poklisara i diplomata, te uz mnoga poniženja, za čudo postižu relativan uspjeh. O svemu tome, kao i o potresom razrušenom gradu, Jaketa Palmotić je napisao svoje veliko i značajno djelo „Dubrovnik ponovljen“ kojeg je nedavno objavio dubrovački odjel HAZU – a u prijevodu i sa sjajnim predgovorom Slavice Stojan.
Pritisci i ucjene Turaka
Jaketa i Bunić se vraćaju iz Carigrada, ali problemi sa Turcima i njihovim ucjenama nisu prestali ni narednih godina. Jaketa Palmotić odlazi u Rim i 7. travnja 1677., točno deset godina nakon potresa, održao je znani govor naglasivši s koliko nade Dubrovnik očekuje papinu pomoć i kolika bi bila šteta za cijeli kršćanski svijet kada bi zbog pomanjkanja te pomoći Dubrovnik pao u Turske ruke. Zapisana je i jedna bizarna činjenica iz tih teških godina i pritisaka Turaka na Dubrovnik, koji od tadašnjeg Pape i Stjepana Gradića traži da im nabave neki novi dalekozor, kako bi ga poklonili i privoljeli u pregovorima carigradskog Sultana. Gradić je nabavio i po Jaketi poslao čak dva dalekozora. Nakon Rima, kao da je slutio zlo, Jaketa više nije želio putovati u Carigrad, te su 1678. kao poklisari harač nosili Nikolica Bunić i Marin Gučetić. Njih dva Turci zarobljavaju i smještaju u tamnicu u Silistriji, u kojoj i umiru. Odjek njihove smrti u Dubrovniku bio je veliki, u crkvi Sv. Vlaha 17. studenog 1678. održana je komemoracija, a u zgradi dubrovačkog Senata Buniću je stavljena spomen ploča, tada iznimno priznanje, koja je i danas tamo, na ulazu u zgradu Gradskog vijeća. Zadnje godine svog života, nakon Trešnje i potpunog nestanka njegove obitelji, Jaketa Palmotić provodi u obnovljenom stanu u Kovačkoj ulici, u kući u kojoj je dva stoljeća prije rođen i živio Benedikt Kotruljević, u kojoj i umire 1680. godine, čime i završava priča o velikoj dubrovačkoj plemićkoj, ali i diplomatsko – književnoj obitelji Palmotić. Toliko ukratko o Jaketi Palmotiću.