U OBITELJSKOM DOMU SUPRUŽNIKA KOVAČEVIĆ ‘Najveće blago je što smo još uvijek skupa, a sve ostalo je nadopuna’

Bio je lijep taj naš mladenački život. Išli bi u Jadrana na ples đe je danas restoran Klarisa. Tu su svi­rali Trubaduri – priča nam gospođa Lucija Kovačević o trenutku kad je prije više od pola stoljeća susrela svog supruga Dubravka. Posjetili smo ih na Prijekome u njihovoj obiteljskoj kući – životnom prostoru koji je posljed­nja dva desetljeća ujedno kreativna radionica ovih dvaju supružnika. U njoj nastaju platna oslikana uljanim bojama nadahnuta vedutama rod­nog im Grada, potom kolaži, pjesme, priče, ali i štiva o slavnoj nam proš­losti te tradiciji Republike. Naime, dobro je znano kako je gospar Dubo autor monografije ‘Sveti Vlaho i nje­govi festanjuli’.
Pola stoljeća zajedništva
Njegova Lucija pak se može pohvaliti dvjema zbirkama poezije te proze ‘Tre­nuci neprolaženja’ i ‘Zahvaćenost živo­tom’ koje je obje uredila kroatistkinja dr. sc. Katja Bakija. Treća samostalna knjiga joj je već na putu, otkriva nam, no, zbog financijskih okolnosti svjetlo dana ugledat će nešto kasnije nego je planirano. Ipak, bračni par Kovačević, ne opterećuje se suviše znakovima vremena koji su ionako prolazni, već uživaju u svakom darovanom danu šetajući prirodom i zajedno stvarajući. Zajedništvo, naime, podvlače, ono je što im ponajviše obogaćuje život, a kako su se odlučili njim ‘rukom u ruci’ zakoračiti, prisjetili su se za čitatelje DuLista.
— Imala sam i mladića, ali nisam baš bila oduševljena s njime uć’ u brak. Već je tada počelo razmišljanje u tom pravcu pa sam rekla: ‘Isuse, ja želim muža kojeg ću upoznati u maju – jer smo tako zvali svibanj, i koji će biti dobar’. Nisam bila velika vjernica. Kad bi bila u crkvi više od deset minuta, to mi je bilo puno. Prijateljica i ja jednom smo u Jadrana sjedale s našim društvom. Iz šale sam joj pokazala: ‘Viđi ona tamo dva mladića. Onaj tamni je za tebe, a plavi za mene’. Odjedan­put me ovaj tamnoputi pitao za ples, a bjondi nju. Promislila sam: ‘Koja je ovo greška!’ – govori Lucija Kovačević. ­
— Kad smo završili, prijateljica mi je prišla i rekla da je bjondi cijelo vrijeme govorio o meni i raspitiv’o se. Nije zavr­šilo na tome. Sutri dan ispred Salona čekao me s prijateljicom. Koja hrabrost! Vjerali smo se dvije godine. Sjetila sam se nakon nekog vremena da je on taj za kojeg sam molila. Upoznali smo se 1. svibnja i od tad se nismo rastavili. Bude svega, ali ljubav uvijek pobijedi – tvrdi naša sugovornica. ‘Inicijativa je bila s moje strane’, nadovezuje se gos­par Dubo. Prošle godine obilježili su 50. godina braka. U tome ih je donekle omela pandemija pa su ‘zlatni pir’ pro­slavili doma.

Gospar Dubo i gospođa Lucija kao vjerenici 1969. ispred Excelsiora

‘Ali, to se uvijek može prolongirat’, dodaje znakovito Kovačević. Upravo se uz tu 1970., kad su i uplovili u bračnu luku, veže događaj koji je presudio tramvajskom prometu u Dubrovniku. Sam Dubravko Kovačević kao putnik sudjelovao je nesreći prilikom koje je željeznički vagon iskočio s tračnica i strovalio se u gradski park Pile. Jedna osoba je poginula, nastavlja. Gospar Ovčina, iznosi, nalazio se odmah kraj vozača, a uz njega, komentira, najviše su stradali oni koji su ‘živu glavu’ pokušali sačuvati iskakanjem. On je bio nešto mudriji, a kao razlog zašto se uopće ondje našao, kaže, bilo je jer odlučio svojoj Luciji odnijeti marendu.
— Radila je na Pilama u frizerskom salonu po čitav dan. Napravio sam joj marendu da ima force radit’. Ukrc’o sam se kod Vile Palme na travanj i s njim svršio u Parku Pile. Snaš’o sam se jer sam se uhitio za ručke od travanja i kad je on bubnuo, samo sam se zanjih’o. Bio je tajac, poslije su se čuli jauci, a ja sam samo izaš’o kroz razbijeni prozor i doš’o njoj u salon. Rek’o sam joj: ‘Ja sam ti bio u travanju, a sad se idem doma odmorit’ – tumači. Nakon, stu­pili su u brak te su uskoro dobili sina i kćer, a danas su ponosni nono i none troje unučadi. Unutar zidina savili su svoje gnijezdo koje su u nasljedstvo dobili od majke gospara Duba.
— Velika je radost bila odgajat’ djecu. Nezamislivo je bilo cijeli dan ostat’ u kući. Morala sam izjurit’ vanka. Dogo­dilo bi se poradi djece da bi ostala cijeli dan pa bi uvečer promislila kako sam cijeli dan uživala. Bila sam mlada. Ništa mi nije bilo teško. Meni je sasvim svejedno bilo hoću li trčat’ uzbrdo ili nizbrdo. Samo što je onda na Prije­kome bilo puno naroda. Sad imamo pet susjeda. Jedva koga vidim – objašnjava gospođa Lucija. U tom razdoblju, tvrdi nam Dubravko Kovačević, u povijesnoj jezgri Dubrovnika bilo je toliko čeljadi da ih je profesur s prozora gledao kako se vijeraju.
— Činili bi đirate po Gradu i on bi svakoga ‘slik’o’ i kad bi doš’o na sat rek’o bi nam da nije u redu da se onako pronašao i očit’o bi nam bukvicu. Prak­tično je bilo jer nam je sve bilo blizu – vrtić, škola, gimnazija… Svi sadržaji su bili tu. Pa i danas je Grad praktičan za starije. Blizu nam je Čitaonica, Arhiv, izložbe, Kazalište, Crkva… Lijepe su šetnje. Ne moramo ić’ na Šetalište Nika i Meda Pucića. Mi idemo do Sve­tog Jakova. O Lokrumu da i ne govorim. Idealna je destinacija za odmor i kupa­nje – poručuje nam gospar Dubo. Prije nego je postao umirovljenikom 2004. godine, ističe, radio je dosta i to razli­čite poslove.

Sa sinom Vlahom i kćeri Jelenom

— Bilo mi interesantno jer se nisam zakop’o samo na jedno mjesto, nego sam prvo bio u Građevinskom podu­zeću Dubac pet godina, zatim sam 29 godina radio u TUP-a đe sam usavr­šio elektrotehničku praksu. Tamo su bili poznati meštri. Tvrtku su vodili odlični inženjeri zbog čega je ona i bila dobra. Oni su bili protagonisti razvoja industrijske proizvodnje u Dubrovniku toga doma. Onda sam sedam godina radio kao projektant u Arhitektonskom projektnom zavodu pa je moj zadnji posao bio, vjerovali ili ne, projektiranje zgrade Sveučilišta, bivše Stare bolnice. Tu sam vršio i nadzor. Od toga je prošlo puno vremena – osvrće se.
Bogata jesen života
Poslije toga se, entuzijastično uzvikuje, prebacio na nove izazove. Palo mu je na pamet napisati knjigu o povijesti Feste sv. Vlaha jer je od mladenačkih dana u njoj sudjelovao. Dogodine sla­vimo 50. obljetnicu od 1000 godina Feste, a upravo te milenijske 1972. on je na otvoru ceremonijala nastupio kao pjevač Male braće. Članom bra­tovštine i tajnikom je od njenog ute­meljenja 2021. te je itekako bi svje­stan kako za jedan ovakav pothvat je potrebno imati zavidno predznanje. Festanjuo je bio 1978. za vrijeme Jugo­slavije kada, napominje, svetkovnici nisu bili tako eksponirani kao danas. Nije davao intervjue, niti su se o njemu pisali članci.
— To je bilo skrovito. Nijesi se mog’o tako prezentavat’ jer ne bi baš bio simpatičan vlastima. Bio sam tako radostan, ali sam to krio od svojih na poslu. Nijesam prič’o jer bi mi pribo­kali. Tada nije bilo slavljenja k’o danas. Sad ispada da su tratamenti važniji od same Feste. Festanjuo je predstavnik vjernog puka svog Grada. On prvo mora bit’ pomiren s Bogom i čovje­kom – naglašava naš sugovornik. Iz tog razloga poštovati tradiciju je ključno, među ostalim, odijevanjem auten­tične monture. Danas, tvrdi, festanjuli se ne oblače po dubrovački jer bijela šalpa mora biti ispod kaputa, zatim na glavu ne ide klobuk nego cilindar, a umjesto odijela mora se odjenuti frak jer je festanjuo dirigent Feste. —Frak je najsvečanije odijelo muš­karca. Ako si prihvatio tu dužnost onda se moraš i dostojanstveno nosit’. Ime festanjuo pojavilo se 70-ih godina 19. stoljeća kad je Austro-ugarska dozvo­lila svjetovno priređivanje svečano­sti. Tu kulturu koju su nam ostavili u baštinu stari Dubrovčani se mora čuvat’. Ne smije se u nju ništa uvla­čiti što nije u tom duhu jer to nije festa samog slavljenja svetca zaštitnika nego i ostavština slavne povijesti Dubro­vačke Republike – govori Kovačević. U trećoj dobi na bilo koju temu naj­bolji savjetnik mu je supruga. ‘Stalno pričamo’, otkriva. Ona ima oko za boje pa mu pomaže i pri odabiru kolorita za njegove pejsaže.

— A ja kad napišem priču, on mi ispravi greške – nadovezuje se Lucija Kovačević. U njihovoj radionici pro­vode sate, mada ne svakodnevno. ‘To je tako privlačno. Napisala sam do sad tisuću pjesama’, dodaje gospođa Lucija. Pisati je počela 2003. Velika je zalju­bljenica u prirodu – njene boje, stabla i more. U jednom trenutku sve joj je to postalo intenzivno lijepo. ‘Te krema­ste oblake na nebu bi mogla gledati sat vremena’, tumači. U nutrini je osjetila da svoje doživljaje trebam staviti na papir. Njen razum to nije dokučivao, ali kako je bilo jako poticajno, konačno se odvažila. Nakon nekog vremena pitala se je li išta valjaju. Trebalo je hrabrosti da jednu svoju pjesmu da na čitanje prijateljici.
— Ona se zapanjila i rekla mi: ‘Pa, ti si pisac’. Knjigu još nisam htjela obja­vit’. Pjesme je dotad mogla proči­tat’ poneka osoba za koju se odlučim. Međutim, moja prijateljica mi je jed­nog dana rekla: ‘Lucija, ti si sebična. To obogaćuje druge, a ti ne želiš’. Tre­balo je puno hrabrosti za iznijet’ svoje osjećaje. Otvarate ljudima vrata svoje intime – objašnjava. Nakon, pohađala je i radionicu kreativnog pisanja koju vodi Staša Aras unutar Art radionice Lazareti. Aras, komentira, uspjela je povezati svjetove nekoliko polaznika i objedinila ih je u knjizi. Uz pisanje, gospođa Lucija voli i čitati, naročito romane. Najradije izabire američke pjesnikinje s kraja 20. stoljeća. Taj joj izraz odgovara.
— Nekad se zeznem, ali se često dogodi i da čitam ‘na dušak’ – ističe. ‘Na dušak’ slika i gospar Dubo. Sve je počelo još u osnovnoj školi kada su ga kao učenika razreda kojeg je vodio Ivo Baća o obljetnici Preparandije iza­brali da nešto nacrta kredom na ploči. Umjetničku školi, međutim, nije poha­đao već Pomorsku gdje je odlično crtao programe. Zahvaljujući njima dobiv’o je i dobre ocjene. Oni su ga, priča, izvla­čili. U TUP-u je potom bio viši crtač, a kad je počeo Domovinski rat, nije bilo posla pa su ga poslali na poček. ‘Strah sam prevlad’o sa slikanjem’, priznaje. Šetao bi po Konalu, granate bi padale, a on bi se sakrio i stvarao.
— Ja ne radim u atelijeru. Uzmem štafelaj, platno i boje, stavim na leđa ruksak i pođem u prirodu i slikam u plein airu. Nije mi štos slikat’ po foto­grafiji. Pogledajte samo impresioni­ste. Monet je kupio zemljište, posadio lopoče i slik’o ih – poručuje. U kreativ­nosti ne ometa ga ni studen niti kiša. Doma stoga nerijetko dođe pokisao i pothlađen. ‘Meni ne smeta. Ulje na platnu je otporno na vodu’, nastavlja. Svoje slike jednom prilikom pokazao je Pinu Trostmannu na čija predavanja bi poslije posla bježao. On ga je nau­čio slikati portrete, figure i pejsaže, a ta njihova suradnja traje i danas. Svoju Luciju uvijek slika kao 30-godišnjaki­nju, najljepšu ženu koju poznaje.

— Bavim se i drugim stvarima. Temelj svega je zanat. Ja sam recimo kod Marina Kraljevića izučio filigranski rad. Tu nema gubitka, ako što pogri­ješite – rastopite. Sve to sam ja mog’o radit’ zahvaljujući mojoj Luciji koja mene silno voli i koja mi je dopuštala da radim sve što mi padne na pamet – smije se Dubravko Kovačević, a nje­gova supruga istim tonom zaključuje: ‘Valjda bi se on izborio i da mu nisam dopustila’. Svatko na svoju stranu, ali opet zajedno, njihov je životni ‘modus operandi’. Tako im je, govore, i u ovoj pandemiji koronavirusa koja nam je svima pomrsila račune. Najviše im nedostaju druženja s prijateljima i kul­turna događanja na kojim su redovito sudjelovali.
— Nema više galame. Ulica je bila puna mladih pa smo se naučili. Sad mi je tuga jer ne mogu s prijateljem popit’ kafu. To mi fali. Nije mi jasna uopće ova situacija, ali to sve zaboravljam sli­kajući. Onda sam najradosniji – pod­sjeća Dubravko Kovačević. Bolesti se ne plaše. ‘Ja sam vjernica pa računam i na tu stranu’, podvlači njegova dru­žica Lucija. Pridržavaju se uputa Sto­žera, ali strah im je minimalan. U nad­vladavanju njega pomaže im odlazak na Euharistiju. ‘Kad Bog na vas spusti mir, vi ste i dalje u problemu, ali vam to ništa ne prema’, kaže naša sugovor­nica. U svemu najveće im je blago što su još uvijek skupa, a sve ostalo je, kako zaključuje, tek nadopuna.
Njena poruka mladima pak je slje­deća: ‘Nemojte misliti da mi u malo većim godina ne osjećamo mladost. Psiha ne stari. Ponekad mi se čini da nikad nisam bila mlađa. Treće životno razdoblje je jako bogato. Ne želim ga uspoređivati s onim prije jer su to bila neka druga vremena, ali danas imam iskustvo koje nadilazi i znanje. Drago mi je da sam doživjela ove godine. Čovjek sad zna kako se u koje trenutku izboriti za sebe, a da ne povrijedite dru­goga. Manje vas vrijeđaju povrede. Rast je karakteristika ljudskosti i bez pro­blema se čovjek može osjećati sretnim’.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 10. ožujka 2021.