Aktualno

TONČI TADIĆ Talijani su nas kočili 19 godina radi pohlepe svojih ribara, a naša politika nije odradila svoje

Šefovi diplomacija Hrvatske i Italije Gordan Grlić Radman i Luigi Di Maio razgovarali su u ponedjeljak 30. studenog 2020. u Zagrebu o proglašenju Isključivih gospodarskih pojaseva (IGP) s obje strane Jadrana, potvrdivši usklađenost djelovanja te spremnost da ‘pristupe razgovorima o razgraničenju’, priopćeno je iz MVEP-a. Navedeno je u priopćenju da je ‘tijekom bilateralnog sastanka Grlića Radmana i Di Maia posebna pozornost posvećena zaštiti Jadranskog mora te su oba ministra, u europskom duhu, svjesni potrebe njegove zaštite i njegovog održivog gospodarenja, razgovarali o proglašenju isključivih gospodarskih pojaseva s obje strane Jadrana’. Ministri su potvrdili usklađenost djelovanja kao i spremnost pristupiti razgovorima o razgraničenju IGP-ova. Dan nakon toga je Branko Bačić u ime saborskog Kluba zastupnika HDZ-a najavio je da će Sabor do kraja jesenjeg zasjedanja proglasiti IGPHrvatske u Jadranskom moru. Podsjetio je i da su Vlada i Klub zastupnika HDZ-a u više navrata tijekom rasprava o gospodarskim pojasevima u Jadranu, te naglašavali da će država pristupiti proglašenju IGPu europskom duhu, vodeći računa o dobrosusjedskim odnosima s Italijom.

I mi i Talijani se moramo zbrojiti kad je riječ o Jadranu. Gomila je razloga za taj potez

O ovoj temi najviše je u Hrvatskoj upoznat dr. sc. Tonči Tadić, koji je još u proljeće 2001. godine zagovarao proglašenje gospodarskog pojasa. Ovaj nuklearni fizičar, predsjednik think-tanka Euro-Mediteranski Forum, a tada potpredsjednik HSP-a i jedan od najaktivnijih saborskih zastupnika iznio je prijedlog koji se našao na saborskoj raspravi. Nažalost, prevladalo je mišljenje kako će proglašenje sporazuma narušiti naše odnose s Italijom i s EU, zbog čega se u konačnici nije niti pristupilo glasovanju. Što se promijenilo danas? Upravo s Tadićem razgovarali smo o preokretu. Talijani su iskazali kooperativnost i ne koče nas pri proglašenju i aktiviranju gospodarskog pojasa, stoga nas je za početak zanimalo što se sve promijenilo i kako je sad odjednom moguće proglašenje hrvatskog gospodarskog pojasa u Jadranu nakon što su brojne vlade, lijeve i desne, tvrdile da je to nemoguće? Hoće li se to ovaj put stvarno dogoditi?
-Najprije, drago mi je što se to konačno dogodilo, tj. da su se Grlić Radman i Di Maio brzo sporazumjeli o potrebi proglašenja dva gospodarska pojasa i o njihovom razgraničenju. To konačno trebamo učiniti, pa ako treba i zajedno s Talijanima, kad već svih ovih 19 godina drukčije nije išlo. Tako da dvije susjedne države zajedno preuzmu odgovornost za Jadran. Lijepo molim da se u Saboru glasuje jednoglasno, proglasimo konačno Isključivi gospodarski pojas (IGP) i nakon 19 godina skinimo tu temu s dnevnog reda.
Što se dogodilo? Ovu promjenu odnosa prema IGPočito nije inicirao HDZ ni SDPniti itko u Saboru, jer su to mogli učiniti i ranije, a nisu! Štoviše u ‘Otvorenom’ HTV27. listopada 2016. se čvrsto tvrdilo od strane Vlade RH da se to ne može učiniti i da se to neće dogoditi. Promjena je došla iz Italije, ne od nas. Dogodilo se to da smo dobili mig iz Italije da to sada možemo učiniti, jer je i Italiji konačno u interesu da se to učini. Kako sam proročanski najavio prije 19 godina prilikom prve rasprave o tome u Saboru u srpnju 2001.: ‘Talijani će proglasiti svoj IGPkad shvate da je Jadran do te mjere ugrožen da će poželjeti zaštititi svoju polovicu. Sve do tada će nas blokirati kako god znaju. No, proglašenje IGPse uvijek radi jednostrano i ne moramo čekati Italiju.’ Svo vrijeme sam smatrao da smo mi trebali povući Talijane, a sad evo oni nakon 19 godina kočenja vuku nas! No bolje ikad nego nikad.
I mi i Talijani se moramo zbrojiti kad je riječ o Jadranu. Gomila je razloga za taj potez. Godišnje dolazi do izljeva nafte s tankera u Jadranu u naftnim mrljama vidjivim iz satelita EU i većim od svih kvarnerskih otoka zajedno, u prosjeku 250 slučajeva takvih ispuštanja nafte na godinu. Očekuje se trostruko povećanje pomorskog prometa u Jadranu do 2030. radi povećane gospodarske suradnje EU i Dalekog istoka. A uz sve to u zadnjih 50 godina riblji fond u Jadranu je prepolovljen i treba poraditi na zajedničkoj kontroli ribolova izvan teritorijalnih voda. U ribarstvu je i bio problem od početka. Problem nije bila EU, niti Hrvatska, niti Konvencija UN o pravu mora UNCLOS. Problem su bili Talijani koji su oblikovali stajališta EU prema svojim interesima. Talijani su nas kočili svih ovih 19 godina radi pohlepe svojih ribara. Tih 800 vlasnika velikih talijanskih ribarskih brodova pritiskalo je vladu u Rimu da ne dopusti Hrvatskoj proglašenje i aktiviranje IGP ili ZERP-a kao njegove imitacije. Vlada u Rimu pritiskala je Brisel, a Brisel je pritiskao nas.
U međuvremenu su Albanci nabavili veliki broj velikih ribarskih brodova, te koriste činjenicu da Italija nema proglašene IGP uz svoje obale i zato tamo mirno ribare. Italija, naime, nije proglašavala svoj IGP jer bi time potakla sve susjede da učine isto. Sve do sada je njihova ribarska flota bila dominantna u odnosu na sve susjedne zemlje, pa su koristili more preda obalama svojih susjeda koliko su mogli. No, sada se stanje na Mediteranu naglo promijenilo. Francuzi imaju od 2009. IGP (dotad su imali samo Ekološku zonu), Španjolci imaju ribolovni pojas kao i Malta (ribolovni dio IGP). Svoje IGP imaju svi ostali na jugu i istoku Mediterana, osim Grčke, koja je počela o tome razmišljati nakon poteza Turske. Prostor za slobodno ribarenje Talijanima se zato jako sužava, a sad su tu i Albanci sa svojom ribarskom flotom. Što drugo učiniti nego proglasiti IGP i spasiti što se može.

Ima li smisla sve to ako hrvatski IGP postaje ribolovno more EU?
Hrvatski IGP postaje ribolovno more EU, kao i talijanski. To se ne odnosi na hrvatsko teritorijalno more, naše teritorijalno more ne postaje ribolovno more EU! Kad govorimo da IGP postaje ribolovno more EU onda treba najprije reći da sada u području ZERP-a nema nikakve kontrole za brodove iz EU! Jer mi ne primjenjujemo ZERP na brodove iz EU, prema odluci iz 2003., koja je ponovo izglasana 2004., 2006. i 2008. i vrijedi do danas. Usred Jadrana Talijani i ostali iz EU mogu sada slobodno ribariti bez kontrole i ograničenja kao da su nasred Atlantika. No kad se počne primjenjivati IGP na tom području to znači da Hrvatska definira ekološki maksimum izlova u svom IGP do crte sredine. Italija pak sa svoje strane čini isto.
To pak znači da nema više neograničenog ribolova nasred Jadrana kao nasred Atlantika. Eventualni višak ulova (ako ga uopće ima) Hrvatska i Italija, kao članice EU prepuštaju Europskoj komisiji da ga rasporedi na ostale zemlje članice. Ali mi kažemo koji je to višak i ima li ga uopće!

Očekivao sam da će Vlada RH zatražiti od domaćih stručnjaka određivanje ekološki održivog maksimuma izlova ribe u našem ZERP, te da će definirati koje su to vrste od dna, koje u IGP smiju loviti samo hrvatski ribari. No, bilo je to previše očekivati od Kalmete i Čobankovića, te od Kolinde i Sanadera

Možda bi bilo dobro objasniti ljudima osnovne pojmove. Uostalom kako je sve to počelo 2001.?
Treba definirati nekoliko ključnih pojmova koji se odnose na naše ‘morske’ probleme. Ukratko, teritorijalno more obuhvaća morsko područje – morsku vodu, morsko dno i podzemlje te zračni prostor iznad mora do 12 milja od polaznih crta (tj. najisturenijih točaka obale i otoka koji za plime ostaju iznad morske površine). Ne treba ga proglašavati, nego ga država posjeduje od trenutka svog osamostaljenja (postane međunarodno priznata), a pri razgraničenju u zaljevima primjenjuje se ili crta sredine ili povijesna prava ili pak zatečene posebne okolnosti na moru.
Epikontinentalni pojas obuhvaća morsko dno i podzemlje do 200 milja od polaznih crta. Ne treba ga proglašavati, nego ga država naprosto posjeduje ako su ispred njezinoga teritorijalnog mora međunarodne vode. Država u tom području ima suverena prava iskorištavanja svih živih i neživih bogatstava morskog dna i podzemlja – riblje vrste na dnu, nafta i plin. Hrvatska i Italija tako imaju svoje epikontinentalne pojaseve u Jadranu i iskorištavaju plin iz njih, na užas Slovenaca koji to ne mogu. U Jadranu je crta sredine, kao granica epikontinentalnih pojasa Italije i Hrvatske, određena (naslijeđenim) ugovorom Italije i SFRJ iz 1968., a potvrđena razmjenom nota Vlada Hrvatske i Italije 4. kolovoza 2005.
Gospodarski pojas pak obuhvaća morsku vodu, ali i morsko dno i podzemlje do 200 milja od polaznih crta. U njemu država ima neka isključiva prava – zaštite morskog okoliša i određivanja pravila ribarenja, ali nema sva prava kao u teritorijalnom moru – npr. nema pravo zabrane tuđih vojnih vježbi (zato se i zove ‘isključivi gospodarski pojas’).
Za razliku od teritorijalnog mora i epikontinetnalnog pojasa, njega se uvijek jednostrano proglašava i time preuzima odgovornost (ekološku, ribolovnu, nadzornu…) za taj dio mora. U pravilu, odmah nakon proglašenja počinje primjena ekološkog dijela i s tim povezane kontrole zagađenja s brodova, dok se o ribolovnom dijelu vode pregovori sa susjedima kojima se sporazumno prepušta eventualni višak izlova prema člancima 60. i 62. Konvencije UN-a o pravu mora – najčešće putem plaćene koncesije za ribolov. To prepuštanje viška izlova za članice EU obavlja Europska komisija. Prijedlog Odluke o proglašenju IGP u Jadranu dao sam u saborsku proceduru još 30. ožujka 2001.! Potpisali su ga zajedno sa mnom i ostala tri zastupnika HSP: Boris Kandare, Vlado Jukić i Anto Đapić. Prijedlog odluke napisao je prof. dr. sc Vladimir Đuro Degan, direktor Jadranskog instituta HAZU, koji je bio presretan kad smo to od njega zatražili Kandare i ja, jer je čitavo desetljeće čekao da se netko pojavi s tim zahtjevom. Nijedna druga stranka u tadašnjoj Račanovoj vladajućoj koaliciji, niti u oporbi nije se potrudila učiniti ništa slično. Posebno napominjem da ni bivša SFRJ nije proglasila svoj IGP, iako je to mogla učiniti nakon ratifikacije Konvencije UN o pravu mora (UNCLOS) 1982. Nažalost IGP nije proglašen ni u prvih 10 godina hrvatske samostalnosti, no imali smo rat i gomilu drugih problema.

Zašto je onda proglašen ZERP 2003. a ne IGP? Koji su problemi s njime?
O IGP-u se raspravljalo u Saboru i u listopadu 2003., ali je umjesto gospodarskog pojasa proglašen tzv. Zaštićeni ekološko ribolovni pojas ZERP i odmah odgođen na godinu dana. Zašto ZERP? Prvo zato da Talijani ne bi shvatili kako proglašavamo gospodarski pojas, to je u izravnom TV prijenosu iz Sabora objašnjavao Ivan Šimonović u ime Račanove vlade, koliko god to bilo bizarno. U to doba su Španjolci imali Zaštićeni ribolovni pojas, a Francuzi Ekološki pojas, pa bi njihova kombinacija u idu ZERP-a bila navodno manje uočljiva nego IGP.
Mi smo eto proglasili imitaciju IGP s istim ciljevima, s time da na Međunarodnom sudu pravde moramo dokazivati da je to isto što i gospodarski pojas kako bismo ostvarili ista prava. Mnogi su bili zadovoljni, ali neki pedantniji, recimo Davor Vidas iz Instituta Fridtjof Nansen su uočili pogrešku. Kod ZERP-a su 2003. proglašeni ‘elementi gospodarskog pojasa’, ali samo za stupac morske vode! On obuhvaća samo morsku vodu, a ne i morsko dno i podzemlje kao gospodarski pojas. Znači, ne preklapa se s epikontinentalnim pojasom, pa je radi tog propusta moguće da razgraničenje ZERP-a možda neće slijediti crtu sredine.
Naoko nebitno, ali upravo tome su ciljale dvije note Italije upućene Glavnom tajniku UN, kao depozitaru UNCLOS 2005. i 2008., objavljene u UN-ovom ‘Bulletin Law of the Sea’. U prvoj noti Italija napominje da ‘nikada neće dopustiti uskratu prava svojih ribara na ribarenje istočno od sredine Jadrana’. U drugoj noti Italija upozorava da neće pristati na granicu ZERP-a po crti sredine. Ni na jednu od njih nitku iz Hrvatske nije reagirao, štoviše siguran sam da MVEP nitko nije nikada čuo za njih. Ili možda ipak jesu čuli za njih jer je primjena ZERP-a odgođena na članice EU, pa tako i na Italiju 2006. i opet 2008., dakle nakon tih talijanskih nota glavnom tajniku UN.
Zato je nužno ovaj put umjesto ZERP-a proglasiti gospodarski pojas, točno kako piše u glavi V. Konvencije UN o pravu mora, a ne izmišljati neke pravne kategorije na svoju štetu.

Kako sam proročanski najavio prije 19 godina prilikom prve rasprave o tome u Saboru u srpnju 2001.: ‘Talijani će proglasiti svoj IGP kad shvate da je Jadran do te mjere ugrožen da će poželjeti zaštititi svoju polovicu. Sve do tada će nas blokirati kako god znaju’

Koji razlozi su navedeni 2001. od strane Račanove vlade? Zašto su odbili vaš prijedlog proglašenja gospodarskog pojasa?
Saborska rasprava o mom prijedlogu od 30. ožujka 2001. provedena je 9. srpnja 2001., ali unatoč suglasnosti svih da treba proglasiti gospodarski pojas, prevladalo je mišljenje da će to narušiti naše odnose s Italijom i s EU. Glasovanja o tom prijedlogu uopće nije bilo!
Zanimljivo je navesti argumente Račanove vlade iz 2001. protiv proglašenja IGP, koje je po svoj prilici pisao Tonino Picula, tadašnji ministar vanjskih poslova: ‘Jednostrano proglašenje gospodarskog pojasa moglo bi narušiti percepciju RH kao pouzdanog partnera međunarodne zajednice i čimbenika stabilnosti u ovom dijelu Europe’; odnosno da ‘treba pažljivo analizirati potrebu hrvatske odluke s cjelinom hrvatskih interesa u svjetlu odnosa s EU i Italijom’. Dakle, kada Hrvatska postupa kao suverena država i primjenjuje standarde EU u zaštiti mora, odnosno UNCLOS konvenciju onda je ‘nepouzdan partner’ i ‘čimbenik nestabilnosti’. Sanaderova Vlada i sve kasnije Vlade RH preuzele su istu argumentaciju.
Kad su o našem prijedlogu proglašenja IGP u srpnju 2001. raspravljali na zajedničkoj sjednici dva saborska odbora – Odbor za Pomorstvo, promet i veze i Odbor za vanjsku politiku, uz nas predlagatelje i predstavnike svih nadležnih ministarstava u toj saborskoj dvorani nije bio nijedan novinar! Svi saborski novinari stajali su na hodniku ispred susjedne sobe, u kojoj su u konklavi vijećali članovi Odbora za nacionalnu sigurnost na čelu s Đurđom Adlešič na temu ‘tko je zviždao Mesiću u vojarni Dračevac u Splitu’. IGP jednostavno nije bio dovoljno jaka tema ni za novinare, niti za njihove urednike, ni onda ni kroz svih 19 godina, pa ni danas.

Ako to nije provela Račanova vlada, zašto to nije učinio HDZ kad je došao na vlast 2003.?
Očekivao sam da će se u tih prvih godinu dana Sanaderove vlade obaviti sve što je potrebno za puno aktiviranje ZERP-a, ako već ne pravog IGP-a. Dakle, da će se aktivirati makar ekološki dio ZERP-a, koji nema veze s ribarstvom. Da će se donijeti Zakon o Obalnoj straži i plan njenog opremanja, s planom gradnje naše ribarske flote i veletržnica ribom. Očekivao sam da će Vlada RH zatražiti od domaćih stručnjaka određivanje ekološki održivog maksimuma izlova ribe u našem ZERP, te da će definirati koje su to vrste od dna, koje u IGP smiju loviti samo hrvatski ribari. No bilo je to previše očekivati od Kalmete i Čobankovića, te od Kolinde i Sanadera.
Umjesto toga dobili smo glasoviti ‘Usuglašeni Zapisnik’ (’Agreed Minutes’) sastanka državnog tajnika Hide Biščevića sa svojim kolegama iz Italije i Slovenije od 4. lipnja 2004. Taj papir je potpisani usuglašeni zapisnik trojnog sastanka, kojeg EU uporno naziva u svim dokumentima ‘Trilateralni sporazum’. Njime se Hrvatska obvezala da na članice EU neće primjenjivati ZERP. Mada taj papir nema karakter međunarodnog ugovora s odgovarajućim međunarodno-pravnim obvezama za Hrvatsku, on je predstavljao političku obvezu, tj. obećanje Hrvatske dano EU da ZERP-a neće biti, a pogotovo IGP! Nijedna Vlada RH nije od 2004. do danas poduzela ništa da ospori taj ‘Zapisnik’ ili ga proglasi ništavnim. Doduše UNCLOS konvencija u članku 311. dopušta sklapanje sličnih sporazuma u kojima se jedna članica Konvencije odriče svojih prava primjene Konvencije na druge države. No, da bi takvi sporazumi bili međunarodno pravno valjani, zemlje potpisnice trebaju o postignutom sporazumu izvijestiti glavnog tajnika UN-a, što nisu učinile! Nakon toga su Slovenija i Italija izmijenile kontekst sporazuma, jednostrano proglasivši Zaštitne ekološke zone, Italija 31. siječnja 2006., a Slovenija 4. listopada 2005. i to protupravno, preko hrvatskog ZERP-a!

Kako tumačite reakciju EU protiv proglašenja našeg IGP. Je li IGP usklađen s Acquisom EU?
Kad se govori o EU uvijek treba znati EU ne čine samo Europska Komisija i Europski parlament, nego i sve države članice. Uostalom ključne odluke i stajališta EU donosi Europsko vijeće u kojem sjede premijeri svih članica EU. Članice EU definiraju stajališta EU, a Europska Komisija uvijek nastupa u prilog stajališta zemlje članice – recimo Italije, a protiv zemlje koja nije član – recimo Hrvatske do 2013.
Stajališta EU nisu nepromjenjivi prirodni zakoni poput ‘sila jednako masa puta akceleracija’, nego su odraz trenutnih stajališta zemalja članica EU. No, budući da su u Hrvatskoj svi doživljavali EK kao nepogrešivo vrhunaravno biće, koje treba bespogovorno slušati, svako stajalište iz Bruxellesa se smatralo kao nepromjenjivi zakon kojeg nitko ne smije dovesti u pitanje. Domaćoj javnosti je takvo stajalište EU bilo predočeno kao ‘protivljenje EU proglašenju IGP jer je takvo što protivno europskoj praksi’?!
Doslovno sve ‘morske’ članice EU osim Italije i Grčke te Hrvatske i Slovenije, imaju proglašene IGP ili njihove ribarske komponente. Neke su ih proglasile jednostrano kao članice EU nakon usvajanja Konvencije UN o pravu mora (UNCLOS) 1982., budući da UNCLOS nije dio Acquisa! Neke su pristupile EU sa svojim IGP ili komponentama: Malta, Poljska, Bugarska, Rumunjska, Litva, Estonija, Latvija, Finska i Švedska. Slovenija to ne može učiniti radi svog zemljopisnog položaja. Pa ipak je 2005. proglasila svoju ‘Zaščitno ekološko cono’ do polovice zapadne obale Istre. Malta je ušla u EU sa svojim ribolovnim pojasom (ribolovnoj komponenti malteškog IGP), a u pregovorima je izborila da se ‘radi izbjegavanja diskriminacije malteških ribara’ u malteškom ribolovnom pojasu smije nalaziti više stranih brodova nego malteških.
Treba, međutim, razlikovati dvije ključne komponente gospodarskog pojasa ili ZERP-a. Ekološka komponenta gospodarskog pojasa ili ZERP-a međutim ne spada u acquis, tj. pravnu stečevinu EU pa ga Hrvatska može proglasiti i aktivirati neovisno o EU. Ekološki dio, dakle, nije niti može biti predmet pregovora s EU pa je stoga posve nejasno zašto su obje hrvatske vlade uopće pristale na ponižavanje u vezi s potrebom pregovora sa susjedima.
Stoga je danas kao i onda ‘majka svih pitanja’ sljedeće pitanje: smije li Hrvatska kao članica EU učiniti na svoju ruku iliti jednostrano nešto što nije dio europske pravne stečevine, tj. Acquisa? Odbijanjem aktiviranja ZERP-a ili IGP sve do danas Hrvatska je dala jasno do znanja svim članicama UN i Glavom tajniku UN da nas ne zanima preuzimanje odgovornosti za zaštitu mora na našoj polovici Jadrana. Ujedno smo dali do znanja svima u EU da smo spremni pregovarati i popuštati na svemu što nije dio Acquisa EU.
Da smo proglasili i aktivirali IGP ili barem ZERP prije ulaska u EU, makar primjenom ekološkog dijela IGP na članice EU, on je mogao postati za njih činjenica i tijekom pregovora s EU o ribolovnom dijelu u Poglavlju 13. ribarstvo! Također, države koje su ušle u pregovore s EU s gospodarskim ili ribolovnim pojasima tretirale su to u pregovorima kao svoje stečeno pravo. EU uvijek nastoji raznim kompenzacijama nadoknaditi državi članici to što se usteže od primjene takvoga stečenog prava. Poljska i Malta su za kompenzaciju ishodile visoka sredstva iz fondova EU!
No, sve su se te odgode mogle protumačiti kao ‘realpolitik’, odnosno kao žrtva figure radi dobivanja partije šaha, kao odustajanje od IGP ili ZERP-a kao moguće zapreke ulasku Hrvatske u EU, iako su mnoge države pristupile EU sa svojim IGP. Nažalost, Pavlovljev refleks nakon pustih ‘packi’ iz EU očito je dobro usađen u MVEP pa se i nakon ulaska u EU ništa nije poduzelo.
Kako je moguće da se Hrvatska kao članica EU oglušila na poziv Europske komisije od 13. srpnja 2013. kojim je pozvala sve članice EU na Mediteranu da odmah proglase i aktiviraju svoje IGP, koji su za Komisiju idealni alat za zaštitu mora uz obale EU? Hrvatska ipak nije proglasila svoj IGP sve do danas.
Po svemu sudeći nakon tog poziva EU našli su se u čudu svi pravni stručnjaci u MVEP koji su nalazili sumanute kvazi-pravne razloge zašto Hrvatska ne smije proglasiti i aktivirati svoj IGP na sve članice EU, ili barem ZERP kao njegovu imitaciju, dok to može ostalih 16 ‘morskih’ članica EU. Reći da je sad to ipak moguće i da nije protivno normama EU značilo bi skočiti sam sebi u usta. Usput, u ovih 19 godina naslušao sam se nevjerojatnih budalaština od tzv. ‘ozbiljnih ljudi’ koji su tvrdili da se IGP ne može proglasiti u Jadranu jer je previše plitak i previše uzak i da je zatvoreno more. Kako je onda bilo moguće proglasiti IGP-ove na uskom i plitkom Baltiku ili plitkom Sjevernom moru ili u zatvorenom Crnom moru? Još je luđa teza da se to ne smije učiniti ‘jednostrano’, jer ‘jednostranost’ i ‘isključivost’ nisu u Europskom duhu?! No, IGP se mora proglasiti, jer je tako predviđeno u UNCLOS konvenciji, budući da se pretpostavlja da ga proglašavaju suverene i neovisne države. Zato je jako dobro da nas je sada na taj čin potaknula talijanska diplomacija, kad već naša diplomacija nema ni hrabrosti ni pameti.

Jadni su i glupi argumenti kako ne smijemo proglasiti IGP jer nemamo mogućnost nadzora tog dijela mora. To je jednako glupo kao reći da ćemo prepustiti dijelove teritorija ako nemamo policiju da čuva granicu

Što nas sada čeka? Koji su poslovi pred nama u vezi konačnog proglašenja i aktiviranja hrvatskog IGP u Jadranu?
Treba najprije izglasati odluku o tome u Hrvatskom Saboru i dostaviti tu odluku notom Glavnom tajniku UN, kao depozitaru Konvencije UN o pravu mora. Naravno i Europskoj komisiji te svim susjednim zemljama. Treba sagledati mogućnosti Obalne straže i dodatno je opremiti. Jadni su i glupi argumenti kako ne smijemo proglasiti IGP jer nemamo mogućnost nadzora tog dijela mora. To je jednako glupo kao reći da ćemo prepustiti dijelove teritorija ako nemamo policiju da čuva granicu. Treba konačno definirati koliki je ekološki održivi maksimum izlova ribe u našem ZERP-u ili u IGP-u. Treba definirati koje su vrste od dna, koje u IGP smiju loviti samo hrvatski ribari. Treba ujedno upozoriti UN i EU na nelegalno slovensko proglašenje Zaštitne ekološke zone uz zapadnu obalu Istre preko našeg ZERP-a, odnosno IGP. I na kraju treba pronaći trajno rješenje o morskom razgraničenju sa Crnom Gorom, u vezi teritorijanog mora i IGP-a, odnosno epikontinentalnog pojasa.

Iz tiskanog izdanja od 9. prosinca.

Pročitajte još

Srijedom se čita DuList!

Dulist

NAUTIČKA PATROLA 2021. ACI Marini Dubrovnik priznanje ‘Zlatni vez gastronomije’

Dulist

‘ORSULA 1944.-2021.’ Lasić: ‘Ovo je strašna tragedija. Ovo je početak katarze hrvatskog naroda’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija