Fanovi Slipknota već su se odavno naučili strpljenju kad je riječ o novim albumima, no punih pet godina čekanja se isplatilo, jer su osim jedanaest novih stvari dobili i novo izdanje pokrivala za lice u izvedbi legende horror-maski Toma Savinija.
Dugačke pauze između albuma dobrim dijelom su uzrokovane i tragedijama koje su zadesile band, internim perturbacijama i promjenama glazbenika, kao i usredotočenosti njihovog frontmana Coreya Taylora na svoj originalni band Stone Sour. Ovaj put, nakon što su se na ne baš prijateljski način rastali od dugogodišnjeg udaraljkaša Chrisa Fehna i zamijenili ga s novim misterioznim članom oko čijeg su razotkrivanja identiteta članovi Reddita potrošili milijune radnih sati – za sada još uvijek bezuspješno. Shawn Crahan, Jim Root, Corey Taylor i ostatak ekipe ozbiljno su shvatili svoj zadatak da slušateljima pruže što žešći album. I za svoj trud nagrađeni su prvim mjestom na top-listama prodaje s obje strane bare, prvim metal albumom na vrhu ljestvice još od Maidenovog ‘Book of Souls’ iz 2015. Nove maske imale su svoju premijeru na spotu za prvu singlicu, ujedno i uvodnu stvar na albumu (ne računajući kratki elektronički intro) ‘Unsainted’. Novi perkusionist odmah se pokazuje u pravom svjetlu, a nakon pomalo jezivog opernog uvoda kreće pravi Slipknot kakvog smo zavoljeli još na Iowi. Album se nastavlja s ‘Birth of the Cruel’ i podmuklom industrijaliziranom bubnjarskom dionicom koja je kao stvorena za neki Carpenterov horror na koju se polako nadodaju sve većom brzinom tipični Slipknot gitarski rifovi. A nakon što su gladnim nove muzike bacili par kostiju, vrijeme je za meso. ‘Nero Forte’ posebno je opasan ako vam zasvira u slušalicama za vrijeme vožnje Libertasovim autobusom, jer teško ćete odoljeti da ne napravite impromptu šutku u onom dijelu za stajanje kraj srednjih vrata.
Pripazite na dječja kolica, a tate sa klokanicom nek se sami snalaze. ‘Critical Darling’ nosi sva obilježja klasičnog Slipknota, nostalgične rifove, melodični refren, gnjevne stihove, a i malu mrvicu Anthraxovog ‘Bring the Noise’. ‘A Liar’s Funeral’ moja je omiljena stvar na albumu, najviše zato jer je najnetipičnija i najsporija. Akustična gitara, piano i u pozadini vojnički bubanj koji daje ritam pogrebnoj povorci dok rulja viče ‘Burn! Burn! Burn the Liar!’ pokazuje da Slipknot imaju hrabrosti i eksperimentirati sa atipičnim zvukovima. Hrabrost se isplatila. Ukoliko ste zabrinuti da vam dijete previše spava i konstantno kasni, za početak školske godine preporučam da mu/joj prije spavanja puštate ‘Spiders’, savršenu anti-uspavanku nakon koje nema šanse da prespava jutarnji alarm. Duboki tamni podočnjaci ipak su bolji od neopravdanog prvog sata nastave, zar ne?
Pretpostavljam da je band imao ugovornu obvezu da snimi 63 minute glazbe za album, jer to je jedino opravdanje za uvrštavanje ‘Red Flag’ i ‘My Pain’ na ovaj album. I dok prva još i može proći kao B-strana singlice, ova potonja zvuči kao da je Marylin Manson iz svojih Mechanical Animals dana prebirao po kontejneru ispred kuće Trenta Reznora. Ishod nije baš za pohvalu. Nakon što ste si skuhali rižu na mlijeku za vrijeme prethodne pjesme, spustite pjat da se malo ohladi, a i da ne napravite nered dok se bacate na zadnje dvije stvari na albumu ‘Not Long for This World’ i ‘Solway Firth’, ujedno i drugi službeni singl sa spotom koji sadrži scene iz najbolje serije snimljene zadnjih godina – ‘The Boys’. Obavezno pogledati, nikad niste vidjeli takve super-heroje. Čestitam, odslušali ste jedan od najboljih albuma ove godine, i najbolji Slipknotov album još tamo od Vol.3 iz 2004. Sad se i vi možete priključiti nagađanjima o identitetu Tortilla Mana.