Festanjuli, svjetovni domaćini Feste, uvijek se biraju iz redova pomoraca i obrtnika, što je uspomena na kršćanski i slobodarski duh Dubrovačke Republike, koja je pod zaštitom Svetoga Vlaha uživala samostalnost i blagostanje od rada prvenstveno tih uslužnih i proizvodnih zanimanja. Ovogodišnji festanjuli su autoelektričar, obrtnik Ante Pavlović i kapetan Zvonimir Cetinić, koji će paziti i brinuti se da ova, 1044. i po svemu posebna Festa prođe – baš kako treba. Što im znači ova vrijedna uloga i kako se pripremaju za nju, otkrili su nam za prvi ovogodišnji broj DuLista. Kažu, biti festanjul i više je od časti, na ponos i njima i njihovim familijama…
Ante Pavlović rođen je u Dubrovniku 1961. godine, oženjen je i ima dvoje djece. Živi i radi u Dubrovniku, radio je u turističkoj agenciji Atlas do 2011. godine, otkad je samostalni obrtnik i bavi se poslom autoelektričara. Kapetan Zvonimir Cetinić rođen je 1977. godine, oženjen i s dvoje djece. Plovi na neograničenoj plovidbi od 2003. godine, a otkrio nam je i jednu zanimljivu crticu iz života. Kako kaže, plovi zapravo od 1987. Naime, ako pronađete jedan stari članak ‘Kapetan manji od timuna’, to je on. Slikavao ga je pokojni Milo Kovač, na leutu od rezervata Lokrum, kaže, to je prva njegova ‘službena’ ovjekovječena navigacija.
Ova godina, 1044. Festa, po svemu je posebna, od proglašene Godine svetog Vlaha, Godine milosrđa… A biti festanjul samo po sebi je velika čast, u ovoj godini možda i najposebnija.
Ante Pavlović: Sigurno je da je to uistinu posebna čast, jer su ovakve obljetnice rijetke. Počašćeni smo biti festanjuli baš ove Feste, Godine svetog Vlaha i Godine milosrđa, tako da je to uistinu nešto veličanstveno. A zasigurno je važno istaknuti kako je biti festanjul velika čast i inače. Ja sam, prateći kroz godine festanjule i njihove izjave o toj časti, mislio da je to neka ‘poštapalica’, međutim, svaki dan sve više i više osjećam da je to tako. Od samog pristupa ljudi – ljudi vam prilaze i čestitaju s velikim osmijehom na licu, kao da su i oni sami festanjuli, pa do telefonskih poziva i prilika… Iz dana u dan sve se više i više osjeća ta uistinu velika čast.
Zvonimir Cetinić: Osim što je uobičajeno kako je biti festanjuo velika i važna stvar, ove godine to je baš posebno. Nastojat ćemo da, pošto smo mi i meštri od Feste sa svjetovne strane, da Festa prođe u redu. Znači, najbolje kako može biti.
Prva obveza novoizabranih festanjula jest sastavljanje proglasa u kojem pozivaju sav puk na Festu. Osim proglasa, pripremate kako osobno, tako i za druge žitelje grada ovu Festu. Kako teku pripreme i kako ste se osjećali kada ste čuli odluku dekreta o imenovanju?
Ante Pavlović: Bilo je divno! Cijela obitelj je to prihvatila s oduševljenjem, a pripreme idu polako, što se reče, po redu. Već smo se obukli, zbavili monture, što je najbitnije, jer ima se i problema s brojem, pa je to malo teško i nać, a ove ostale pripreme, što se tiče same kuće i obitelji, tek slijede. Od uobičajenih večera, koje ionako pripremamo i ja kao obrtnik i kapetan Cetinić, tu se sve formira i ide svojim redom.
Zvonimir Cetinić: Stigao sam s mora prije nekoliko dana, doletio sam iz Njemačke, pa se još prilagođavam stanju da sam došao doma! Čitamo stare protokole, proučavamo ono što i nas očekuje, tu smo manje-više ‘doma’, znamo sve i polako i smireno sve teče. Naše supruge već znaju što će kuhati, što će pripremiti. Nema tu puno ‘filozofije’, pristojno, svečano i obavezno jela dubrovačkog kraja. Nema ‘izmišljanja’.
Kao meštrima od Feste, svjetovnim domaćinima, ali i građanima grada – što je za vas Festa?
Ante Pavlović: Festa je zasigurno jedan od najvećih događaja u gradu, samim time što je to naš Parac, a tu je i Godina svetog Vlaha. U toj Festi sam i više puta ‘službeno’ sudjelovao, na određeni način, odnosno kao predstavnik svoga bratstva iz Komolca, a i u mlađim danima kad sam nosio barjak. Sudjelujem i s Glazbom Komolac u kojoj sviram. Posebno mi je draga ostala u sjećanju jedna Festa, jedan od najdražih nastupa ili kako bi se reklo, dolazaka na Festu. Bilo je to 1991. godine, kad sam predvodio glazbu Komolac, a tada smo baš mi predvodili procesiju, svirajući prvi puta crkvene pjesme, što se dotad nije smjelo. Sjećam se oduševljenja naroda do suza. Snažne emocije i snažno sjećanje. A ‘šećer na kraju’, bit festanjul, neopisivo… Ulazimo u pisanu povijest – to je velika čast za mene, moju obitelj i mjesto iz kojeg dolazim, župu Rožat. Gradimo slijed. Inače, kad sam bio mali, najviše su me zanimale igračke na Festi, a što sam stariji, sve sam više i više u tomu i to mi čini veliko zadovoljstvo. Ne znam da sam ikad propustio Festu.
Zvonimir Cetinić: Festa je sve ono skupa što ju čini Festom, jednostavno. Od onoga što se događa u crkvi, svijetu, po kućama, a najviše od svega predivno zajedništvo ljudi koje se u tom trenutku događa. Prisjećam se 1989. godine, pokojni gospar Andro Dimnić me je prvi put obukao u Konavljanina, kao barjaktara dječjeg barjaka svetoga Vlaha. On me učio izvijati barjak. Dugi niz godina bio sam dječji barjaktar i paž. Gospar Grbić me obukao 1991. godine, tad sam prvi put bio paž, pa idućih šest, sedam godina. Dok nijesam prerastao robu od paža! Nosio sam na kušinu bandjeru svetoga Vlaha koja se onda isavala na Orlanda. Nakon toga nosio sam dugi niz godina barjak svetoga Nikole. A dalje? Pa, kako sam odrastao i počeo navegat, nažalost često nisam u gradu, pa samim time niti na Festi. Dogodi se da ne budem fizički u Gradu. E onda se čita oglas. Ali kad nisam tu, prisutan sam duhom. Ipak je to Festa. A s druge strane, član sam katedralnih madrigalista, pa i tamo je svečana večernja misa na Kandeloru. U Festu sam ‘upleten’ od malih nogu.