Blagdani ostadoše iza nas, još jedna godina postade „stara“, a što se sve skriva pred nama u ovoj Novoj i narednim godinama, vrag će ga sam znati! Nek' nas sam Bog sačuva.
Čestitali smo ovih dana jedni drugima, po dobrom običaju „staru“ ispratili izjutra po našim betulama, zvali se, pisali one sms poruke i e-mailove, ljubili se i grlili, željeli svako dobro, zdravo i veselo. Svega je bilo, raznih stilova i načina čestitanja, samo jedne stvari više nema!
Svete razglednice
Nitko više ne šalje one divne božićne i novogodišnje čestitke, kao razglednice il' u lijepim dugim, bijelim kovertama, pisane vlastitim rukopisom, polako i čitljivo. S puno ponosa i iskrenih želja. I sa slikama Betlehema, Svete obitelji, štalice s magarcem, kravom i ovcama, a sve okruženog srebrnim okvirom, uz Tri kralja negdje u blizini.
Nekad, davno, bilo ih je kupiti samo u dumana, njihovoj butigi iza Svetog Vlaha. Bez markica, koje smo posebno kupovali u pošti. Tek kasnije, kad je onaj stari sustav popustio, te „svete razglednice“ kako smo ih zvali kao klinci, mogle su se kupiti i po trafikama.
Doma se imao poduži spisak imena i adresa kome se sve treba poslat „sveta razglednica“, a kome one druga, samo „novogodišnja“. Trebalo je i u tome bit oprezan u „ona“ vremena. Kupilo bi ih se na veliko, pa jedno večer polako, jednu po jednu piši. Točno se znalo kome pišu starci, a kome mi klinci. Najgore bi nam bilo kad stane kemijska, prestane „radit“ na pola napisane čestitke!
Pa traži novu. Il' negdje po škrabicama „rezervno srce“, metalni uložak za kemijsku. I da ima istu boju! Ako je druga boja, propade čestitka, piši iznova novu. Zato bi se vazda kupovala koja čestitka viška. I trajalo bi to pisanje u dugo, prošao bi i večernji Dnevnik i onaj crtani prije njega i emisija iza na tada jedinom TV programu kojeg smo imali. Stari bi čak propustio i prognozu vremena.
Posebno je velika bila odgovornost onoga tko bi ih ujutro trebao ubaciti u poštansko sanduče, koje ih je u predbožićne dane bilo puno. Morao si ih uguravati jednu po jednu kroz onaj mali otvor. Pažljivo, da koja ne ispadne. Koji dan iza počele bi i nama stizati čestitke za Božić i Novu. Pa bi ih otvarali, pročitali na glas, te stavljali na bor. One najljepše, iz bijelih koverata, duge i što se otvaraju, na vidljiva mjesta. Pri vrhu bora.
Ostale na okolo. A kad bi prošli ovi dani blagdana, sve bi ih se stavilo u veliku kovertu, za novi Božić i nove čestitke. Da se ne zaboravi nekoga tko nam je čestitao. E, toga više nema. Sad imamo mobitele. I sms poruke bez duše. Često i bez imena onog koji nam ih šalje. Obični copy paste.
Copy paste život
Preživjeli smo puno tog i u ovoj, od koji dan „staroj“ godini. Pa i dobre stare Maye i njihove navodne najave o propasti svijeta točno 21. prosinca, kojima su nas plašili tjednima. A dobre, stare Maye, kad se sve sabere i kako to zaključi moj Kera, zapravo su nam poručile nešto sasvim drugo! I bili su u pravu. Kad se sve te njihove poruke pročitaju, analiziraju i sagledaju, Maye su zapravo najavile početak još jedne nove ere; života kojim vlada tehnika, kapital, interneti, facebookovi, twisteri…
Najavili su nam „copy paste“ život, upravo ovaj kojeg danas živimo. Život bez duše, bez morala, bez originalnosti. Život u kojem mislimo samo na sebe i na to kako preživjeti ova naša vremena.
„Elem belem batule, pretvori se, pretvori se u… škatule!“ pjevali smo nekad kao klinci u jednoj od naših igara. I kad bi se „pretvorili“, zapravo bi se „zamrznuli“ i čekali dan nas u toj igri neki igrač, drag prijatelj, oslobodi. Odmrzne. Kako bi se dalje igrali. Mnogi od nas možda bi iznova voljeli da nas netko „zamrzne“ i tako preživimo s malo razuma svo ovo ludilo oko nas. I kad sve prođe, da nas probude, odmrznu.
Care, precare, koliko je sati?
U državi u kojoj je svaka vlada na svoj način zapravo godinama ista, tek podanički pogoduje divljem privatnom kapitalu skrivenom pod lažni plašt naziva „neoliberalni kapitalizam“, kupeći ponizno mrvice „provizije“ i vlastitih interesa u svoje špagove, efikasne tek u namještanju svog stranačkog kadra na vodeća mjesta u državnim tvrtkama, povećavajući tako broj birokrata, najbolje bi bilo „zamrznuti“ se do nekih boljih vremena. Kao glavnu temu nameću nam rasprave o „zdravstvenom odgoju“, kojeg zapravo na neki način klinci uče odavno!
Prisjetite se samo onih starih, velikih plastičnih anatomskih slika sa zidova u kabinetu biologije; dva spolna organa, s jednim bi se uspoređivali dužinom, a u drugi bi još kao osnovci uguravali prst! I učili već tada, davno, što je to „zdravstveni odgoj“! Javno, pred svima, za vrijeme malog i velikog odmora. Uz puno smijeha.
A sad nam je netko iz Europe poručio, a naši politički guzičari se sjetili da nam uvedu „zdravstveni odgoj“! Dok im ljudi žive na dnu socijalnog poniženja, naša vladajuća struktura tako dvolično zove se u svom imenu i „socijalna“, iako s tim nema baš nikakve veze.
„Care, precare, tursko magare, koliko je sati?“ pitali smo se kao klinci u našoj igri. Tad na to nismo mislili, al' očito je kako nam sad vrijeme otkucava. Brzo i bez milosti. Bili smo klinci, ne razmišljajući na to što nas čeka. Sad pomalo shvaćamo kakve živote živimo. I kakva nas još jedna Nova čeka!?
Godina izbora kad biramo nekog od nekoliko ponuđenih luzera koji nam kroje živote, godina kad podanički i ponizno ulazimo u Europu i pristajemo bit sluge novih gospodara, godina u kojoj će razni svjetski hohštapleri kupovat nam Grad, godina u kojoj će nas još više plašiti i prijetiti nam, ostavljajući nas praznih špaga. Čineći naše dostojanstvo sve manjim, a nas sve tužnijim i jadnijim. E, kako bi sve to barem malo bilo veselije, iznova idemo u đir ulicama Grada, sjećati se kako je bilo kad smo bili klinci i kad nam ovo danas i nije baš fino!