Počela škola. Nešto ranije nego inače „pao“ je taj prvi ponedjeljak u rujnu, klinci bi se igrali, kupali i „odmarali“ bar još jedan tjedan, ali stariji su tako odlučili. A njihova je zadnja, koliko god loša bila. Starijima se uvijek negdje žuri, vrijeme nije na njihovoj strani. „Curi“ im sve brže i brže. Pa se sve manje raduju životu. Ljuti su i namurani.
Klincima vrijeme pametnije prolazi i nigdje im se ne žuri. Oni se raduju životu. I često im nije jasno zašto svi oko njih negdje žure. Dakle, klinci nisu problem! Problem su stariji, posebno roditelji, koji stalno žure i nikad nemaju vremena. Ni za sebe, pa ni za svoje klince. Veliki su problem! Najviše svojoj djeci, njihovim učiteljima i nastavnicima. Svima koji njihovu djecu vole više od njih. Roditelji često pojma nemaju! Ni o čemu, a najmanje o školi. Zato djeca više vole djeda i baku, njima se manje žuri, te ih barem saslušaju. I mirniji su. Njima se ne žuri nigdje. Početkom škole najavi nam se i jesen, neki mirniji život u našem gradu. Svi smo mirniji, lakše se diše, pa i vozači, posebno motoristi, brenzajte malo. Jer, klinci su krenuli u školu.
Kolači i dobavljači
Kad smo mi išli u školu, a to je bilo pomalo i davno, jedna od najdražih slastičarnica bila nam je ona preko puta skalina Dominikanaca. Pekara Babina kuka, tako smo je zvali, a zapravo HTC Dubrava, gdje je zadnjih godina prelijepa „Dubrovačka kuća“. Joj kako su tamo bili lijepi kolači! Uživali bi u njima onako uz put, iz škole il' prije škole. Najčešće onako na miru, preko puta, na skalinima. Jedno vrijeme malim kamionom te prelijepe kolače dovozio bi legendarni Milo Kovač, znan i kao Jabuka, sjajni, nažalost od lipnja 2005. godine pokojni, fotograf „Slobodne Dalmacije“. Malo se tko sjeća kako je on prvo radio u HTC Dubrava – Babin kuk, a onda su iz „Slobodne“ vidjeli kako snima sjajne fotografije, pa ga uzeli sebi. Ipak puno češće od Mila, tu je kolače malim karićem dovozio Haso Čampara, veliki lik i sudionik mnogih škeraca i kazina Grada. Vukao bi polako karić pun kolača iz Široke, još preciznije iz male i sporedne Varine ulice, gdje je nekad bila velika pekara. Mi klinci bi mu kao pomagali, gurali mu karić, ali često s njega, kao nagradu pokupili koji kolač. Kao, ljutio bi se, a znali smo to, nikad se na nas nije naljutio! Njegova mlađa kćer Kike išla je s nama u školu, a starija je još znanija Mime, sjajna je glumica od malih nogu, od St. teatra Lero do našeg teatra. Ni starog Hase više nema više, al' ostala su sjećanja, pa i neke fotke, kao ova na kojoj je u veselom društvo sa velikim brijačem i likom Grada Anđelom Čikatom i svima dragim glumcem, redovnim na Igrama i po betulama Grada Zorkom Rajčićem.
Tezej i naša Kate
Ti skalini Dominikanaca na kojima smo uživali u tim kolačima, prije nekoliko godina su obnovljeni, zapravo vraćen im je izgled kojeg su imali prije puno godina. Sad su, dakle i opet, polukružne, a ne tako davno bile su kao na ovoj fotki iz arhive. Inače, ta ulica s Ploča, Svetoga Dominika, u svakom svom koraku vraća nam neka sjećanja. Tu smo jeli najljepše kolače, tu smo odrastali u našem disku Tezej! U prošlom điru smo ga spomenuli, a puno priča bi još o toj našoj diskoteci mogli ispričati. O tome kako bi nas Vjeverica iznenadio nekim novim hitom, kako bi Farac pustio neku novu ploču, koje su nabavljali tko zna kako i na koji način, ali imali su skoro sve što smo tražili. To je bila naša top lista, to je bilo jedino mjesto gdje smo mogli čut neke pjesme, jer mi smo generacija koja nije imala Internet i mogućnost za koji minut pronaći sve snimke nekog benda i saznati u tren preko Wikija sve o našoj omiljenoj grupi. Tezej i njegovi DJ su nas glazbeni odgojili za sva vremena, te i nakon toliko godina znamo što je dobra pjesma! Ostatak tog starog i pravog rock'n'rolla u ove naše dane je i Jimi, znana legenda još od prije zadnjeg rata, koji do Grada svrati iz Amerike, gdje odavno živi. Ponekad zastane ispod skalina Dominikanaca i zasvira nešto od Hendrixa, po kojem je i dobio nadimak.
A tu, u tom điru s Ploča do Straduna ovom ulicom godinama je još jedno drago čeljade i obilježje Grada, Kate Stojanović, Lopujka u konavoskom nošnji, koja tu nudi svoje ručne radove, vezove i puno tog što još nekako uspijeva preživjeti ovu navalu suvenira „Made in China“. Lijepa i draga, nasmijana i vesela, tu kao neki dobri duh na ulazu u Grad dočekuje sve naše drage turiste. Ona je simbol Grada, mnogi turisti se s njom slikavaju za uspomenu, jer i njima je jasno kako je zapravo ona nešto što je duša Grada. I ovaj Grad i njegova vladajuća ekipa konačno bi trebali posvetiti malo više obzira prema njoj, našoj dragoj Kati.