Stolnotenisač STK Libertas Marinkolora Miho Simović, kao i svi ostali vrhunski sportaši, privikava se na cijelu novonastalu situaciju zbog koronavirusa. Ovaj ‘Pitur’ ponovno je počeo s treninzima, no ističe kako će trebati proći puno više vremena kako bi mogao biti u potpunoj formi za mečeve. Tijekom karantene je vježbao i održavao fizičku spremnost, ali i pronašao novi hobi.
— Uhvatio sam se ribanja! I radio neke stvari koje se ne bi zasigurno dovršile da nema karantene. Cijelo vrijeme sam vježbao, nisam se smio zapustiti jer nam mogu reći kako se liga nastavlja za tjedan dana, iako je to teško da će se dogoditi. U ovoj je situaciji potrebno pustiti sportaše da odtreniraju svoje i da se vrate nazad u formu – reći će Simović. Prvi trening nakon dva mjeseca odradio je nedavno sa suigračem Markom Venierom.
pokojni trener prpić Zaslužan je za to što sam uzeo reket u ruke već u vrtiću, s pet godina, tamo 1998. godine. Brinuo se o meni, nisam bio neki radnik u početku. On me ‘tjerao’ i došao sam tu gdje jesam. Sjećam se kako smo autobusom putovali svaki vikend do Zagreba, Osijeka, Rijeke… Nije bilo autoputa, to su bila putovanja duga po 13–14 sati, ali njemu ništa nije bilo teško
— Sretan sam što možemo trenirati. Tome smo se svi radovali. Osjećaj je i dalje tu, ali treba još proći dvadeset do mjesec dana treninga kako bih se vratio u potpunu formu za mečeve – ističe. Kao i ostali sugirači, čeka odluku Stolnoteniskog saveza o nastavku odigravanja lige.
— No, već se sad naslućuje da se liga uopće neće nastaviti. Neće nitko ni ispasti, nego će iduće godine umjesto deset klubova, nastupati njih dvanaest. Ali to su zasad tek pretpostavke – rekao je Simović. U ligi je situacija, kaže, skoro riješena što se tiče prvaka.
— Mi smo drugi. Jako teško bismo i dostigli varaždinski Starr. No, ako se ‘pusti’ odigravanje ostalih kola, i u slučaju da im ne mogu doći svi igrači, tu bismo se mogli nadati njihovim kiksevima. Mi bismo svi voljeli odigrati, ali zdravlje je ipak najvažnije. Ostalo je još pet kola, i ako misle kako je pametnije igrati, neka se liga i završi, nećemo imati ništa protiv toga. Iz kluba bismo voljeli da se održi barem kup. Trebali bismo odigrati utakmicu četvrtfinala i onda u slučaju prolaska – igrati final four. Realno, kup se završava u tri ili četiri radna dana. Tako da se nadamo da će se odigrati jer smo tu odlučili ići po naslov – naglašava Simović koji proteklu sezonu za svoj klub označava kao zadovoljavajućom.
Europa Cup
– Ekipa Varaždina nikad nije bila jača nego što je ove sezone. To je možda, čak se priča, bila najjača ekipa koja je zaigrala u našoj ekipi. To je bio među ostalim Tan Ruiwu te mladi Tajpežanin Chia-Hung Sun koji je fenomenalan igrač. Oni su stvarno bili favoriti. Mi smo dali sve od sebe. Čak smo uspjeli ‘zakuhati’ igru, ali evo, mislim da je bila realna njihova pobjeda. Mi smo dva najjača hrvatska kluba, u financijskom smislu, ali i po pitanju reputacije. Moja je pretpostavka takva da ćemo se svake godine boriti s Varaždinom za naslov. Samo što će kod nas igrati domaći igrači, a kod njih – strani – rekao je Simović. Dodaje kako su zadovoljni nastupom u Europa Cupu.
— Prošli smo u osminu finala. Nažalost, izvukli smo prvog nositelja – austrijski klub Solex Consult iz Wiener Neustadta. Bio je jači od nas, ali ipak smo oba puta izgubili 3:2. Tu smo isto mogli proći i riječ je o jako lijepom rezultatu. Dakle, jedna sezona bez ikakvih posrtaja i kikseva. Mislim da možemo biti zadovoljni – naglasio je.
Prvi put seniorski prvak
Simović je ove godine, prvi put postao seniorski prvak Hrvatske. Svoju prvu medalju i to brončanu na ovoj vrsti prvenstva osvojio je 2012. godine kada je nastupio u paru s Markom Habijanecom.
— To je moja sedma medalja sa seniorskih prvenstava Hrvatske. Do tada sam osvojio četiri brončane, dvije srebrene i napokon tu zlatnu u paru s Tomislavom Kolarekom. Stvarno smo jako dobro odigrali turnir i atmosfera je bila odlična. Razumijeli smo se, podupirali i nije bilo nikakvih nesuglasica – ističe Simović koji inače broji preko 120 pehara i preko 100 medalja. Sportaši su, kao i naš sugovornik, navikli imati ljeto za sebe, za pauzu i opuštanje. No, ovo će ljeto biti nešto drukčije. Trenirat će se zasigurno više nego prijašnjih godina za novu sezonu.
— Mogu potvrditi da ću sigurno ostati u klubu u idućoj sezoni. Volio bih da svi, koji smo bili u ekipi ove godine, ostanemo i ovu sezonu. Ništa se još ne zna. Prijelazni rok će se produljivati za mjesec dana kako bi se ekipe mogle formirati. Ovo je jedna vrlo zeznuta situacija – istaknuo je. Što se tiče reprezentacije, reći će nam samo kako je i s njome sve ‘stalo’ obzirom da nema svjetskog prvenstva i Olimpijskih igara.
U Španjolskoj nema opuštanja
Prisjeća se kad se sredinom 2018. godine vratio iz Španjolske u Libertas Marinkolor. Reći će kako je nakon odigrane sezone u inozemstvu iskusniji za stolom.
– Puno se bolje osjećam kao igrač i osjećam da sam napredovao. Španjolska mi je donijela samo pozitivne stvari. To je liga koja je dosta jača nego naša, hrvatska. Tamo nema niti jednog laganog meča. Sa svima treba igrati 100 posto. Pogotovo što tamo nije bilo, kao što ni sada ovdje nema, play-offa. Od prvog meča odmah je krenulo ludilo i borba. Trebalo mi je da se malo priviknem na to. Nema opuštanja. Mislim, nema opuštanja niti inače, ali tamo je svaki meč bitan – rekao je Simović. Stolni tenis u Dubrovniku na višoj je razini u zadnjih nekoliko godina.
– Reputacija kluba je sve čvršća. Više ljudi je počelo pratiti i uživaju u stolnom tenisu, ali i sve više djece ga počinje trenirati. Također, za atmosferu na mečevima svi govore da je kao nogometna, što nije tipično za stolni tenis. Kad sam išao u Španjolsku, rekao sam Marinku da idem i da se želim okušati u jačoj ligi. Htio sam napraviti korak više, ali sigurno je bilo da ću se vratiti u Libertas Marinkolor. Tu sam domaći i najljepše je igrati pred svojima. I nije mi žao što sam ostao igrati u Gradu – ističe Simović i dodaje:
– S druge strane, bilo bi mi žao da nisam pošao igrati jednu godinu u Španjolskoj. Ostao sam ovdje jer mi je Dubrovnik sve dao. Kroz cijelu karijeru me prate Marinko i Grad Dubrovnik. Ne žalim što nisam negdje vani. Nekad mi prođe misao: ‘Možda bih opet išao igrati u Španjolsku’. Ali, to je samo jer volim tu zemlju te izazove. Ja sam prezadovoljan ovdje – rekao je. Također, prema njegovom mišljenju, dubrovački se sport općenito poboljšao u posljednje vrijeme.
— Sad je Square u prvoj ligi, poboljšala se i košarka, rukomet, odbojka… Ali, meni je uvijek bilo čudno da Dubrovnik nema dobar nogometni klub – kaže Simović.
Pokojni trener Prpić
U svojoj karijeri može izdvojiti dva vrlo važna trenutka u svojoj sportskoj karijeri.
— To je osvajanje titule prvaka Hrvatske s Libertas Marinkolorom. To je bio nezaboravan trenutak. Emocije su tada pomiješale, sreća, ali i tuga. Moj prvi trener Mirko Prpić preminuo je nažalost od moždanog udara poslije prvog meča u finalu playoffa. Cijeli je život čekao da m i budemo prvaci. Izdvojio bih i osvajanje drugog mjesta na europskom kadetskom ekipnom prvenstvu sa reprezentacijom u Istanbulu. Mi tamo nismo bili među favoritima, ali bila je nevjerojatna atmosfera u ekipi. Svi su odigrali iznad svoje razine i na kraju smo bili drugi. To je isto nešto što se neće zaboraviti – rekao je. Neće zaboraviti ni pokojnog trenera Prpića. Da nema njega, kaže: ‘Ne bih bio tu gdje jesam’.
– Zaslužan je za to što sam uzeo reket u ruke već u vrtiću, s pet godina – tamo 1998. godine. Brinuo se o meni, nisam bio neki radnik u početku. On me ‘tjerao’ i došao sam tu gdje jesam. Sjećam se kako smo autobusom putovali svaki vikend do Zagreba, Osijeka, Rijeke… Nije bilo autoputa, to su bila putovanja duga po 13–14 sati, ali njemu ništa nije bilo teško – ističe Simović i dodaje: ‘Zato ću mu uvijek biti zahvalan, vječno, na tome’.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 6. svbinja 2020.