Stečajni upravitelji i stečajni postupci došli su pod povećalo javnosti nakon višestrukog ubojstva koje je krajem siječnja potreslo Šibenik i Vodice. Kao motiv tog zločina policija je navela poslovni odnos vezano za stečajni postupak nad tvrtkom osumnjičenog i novčani iznos za koji su trebale biti prodane nekretnine i pokretnine u stečajnom postupku. O tome je li ih strah ovakvih slučajeva, posebno u razdoblju krize kad su brojni ljudi dovedeni na rub egzistencije, ali i kako komentiraju činjenicu da su sad svi stečajni upravitelji pod povećalom porazgovarali smo s Draganom Josipom Kneževićem i Ivankom Sušić.
— Posao je dosta složen i kompliciran. Dosta je težak, a ljudi vas gledaju sumnjičavo zbog nekih afera i medijskih napisa – govori nam stečajni upravitelj Dragan Josip Knežević koji je u 20 godina vodio tridesetak stečaja.
— U ovom poslu morate imati puno znanja i vještine, taktike i metodike pregovaranja. Puno je tu razgovora s ljudima, koje razumijem, ali kad vas vide smatraju da ste došli oteti nešto njihovo. Ma nitko ti ništa ne otima, to je bilo tvoje, više nisi direktor i kad se proda sve i riješi, vratit će ti se ako nešto ostane. Imao sam jedan takav slučaj da se višak vratio vlasniku. Kad dođete u neku tvrtku, dvojaki su osjećaji kod tih ljudi, pogotovo kod radnika. Radnici vas u početku dočekaju na način: Evo ga, spasit će nas. No, nakon nekoliko mjeseci već se mijenja situacija, već vas gledaju sumnjičavo, već se govori kako se imovina jeftino prodaje. Na to bih znao reći neka se oni skupe koliko ih ima, kupe pa preprodaju i zarade. Ma nije nitko nikad to napravio – govori dalje.
— Ova se služba kod nas počela razvijati nakon rata i dosta je dobro ustrojena, imamo i udrugu koja brine o našim interesima i pravima. Međutim, imate ljudi zbog kojih svi mi imamo problem. U današnjoj atmosferi i situaciji u društvu vrlo je neugodno baviti se bilo kojim poslom, kad je sve obezvrijeđeno, kad nitko nikome ništa ne vjeruje, kad se sve veže za politiku – priča Dragan Josip Knežević.
Glavnu riječ vode vjerovnici
Posebno je naglasio kako u stečaju glavnu riječ vode vjerovnici. Kako oni odluče, tako mora raditi stečajni upravitelj, a sud nadzire provode li se odluke vjerovnika. Svakako treba napomenuti kako se prodaja imovine više ne radi na sudu usmenom javnom dražbom već se provodi elektroničkom javnom dražbom.
— Kad govorimo o imovini, radi se procjena vrijednosti. Vještaci rade točno po propisima Europske unije i možda u procjeni mogu pogriješiti 2 do 3 posto, ali to je na milijunskim vrijednostima mizerno. Ako se nešto procijeni na 10 milijuna, odmah u startu, a što je zakonom propisano, ide prodaja 75 posto od utvrđene vrijednosti, odnosno cijena je na prvoj prodaji 7,5 milijuna kuna. Na drugoj prodaji je polovica procijenjene vrijednosti, što je 5 od 10 milijuna kuna, na trećoj prodaji cijena pada na četvrtinu. Četvrta prodaja ide za kunu. Upravo sad imam stečaj gdje ide za kunu. Takav je zakon kojega je usvojio Sabor i ne možemo mimo njega. Dakle, u tom postupku prodaje za kunu jamčevina je 10 lipa i to, ovisno o boju onih koji se jave ide do nekih 20, 30 tisuća kuna, možda malo više. U tom slučaju vi nemate za trošak. Prošle sam godine odradio tri stečaja gdje nisam dobio ni lipe jer nije bilo stečajne mase. Kako ne volim ostati dužan knjigovođi i vještaku, kad sam to platio nisam imao ni za putne troškove. Inače, sud ima fond za namirenje troškova postupka, ali on je prazan jer je 90 posto vjerovnika oslobođeno pristojbe i jednostavno u taj fond ne može ući niti lipa – objašnjava Knežević.
Kad je riječ o šibenskom slučaju, osvrnuo se i na pisanje medija o tome zašto su se nalazili subotom.
— Ljudi rade i subotom. Ljudi ne shvaćaju da su stečajni upravitelji privatnici. Nas angažira Ministarstvo pravosuđa preko suda. Trgovački sud vas imenuje metodom slučajnog odabira i vi se možete prijaviti raditi na sudu u Dubrovniku ili u Splitu ili bilo gdje drugo. Kad vas izaberu radite posao, vještaka odredi ili banka, ili vi, ili sud, ovisi kako kad. Kad se procijeni imovina, ide se u pro-daju kao što sam već objasnio – govori Knežević.
Ne osjeća se nesigurno, kaže nam.
— Dragovoljac sam Domovinskog rata i ratni vojni invalid. Ako kad dođem u neku tvrtku imam kakvog galamdžiju, upozorim ga kako me uopće ne zanimaju te priče. Ako se netko borio, borio se da imamo normalnu, uređenu državu i da se radi po zakonu – navodi dalje.
Pod povećalom su ovih dana i visoke naknade koje upravitelji mogu dobiti za svoj rad.
— Vi možete ‘ubost’ u pet godina jedan dobar stečaj. Radio sam stečaj GP-a skoro 11 godina i imam mjesečnu naknadu 3400 kuna. Ovo je bio jedan od najkompliciranijih i najtežih stečajeva na području Dubrovnika od kad je oformljen Trgovački sud. Odlično je odrađen, svi to hvale, od Ministarstva pravosuđa do Porezne, jer naplatili su se svi dobro – govori nam o stečaju GP-a, koji je počeo 2010. godine.
Stečaj GP-a – jedan od složenijih
— Imali smo jako dobru suradnju s odborom i skupštinom vjerovnika. Imali smo ukupno 30 odbora i skupština. Prodao sam preko 100 milijuna kuna imovine, a na jednu uloženu kunu sam uspio uprihodovati 6 kuna. Uložio sam dakle 4 milijuna, a dobio 24. Zašto neki stečaji traju dugo? Ovaj je mogao trajati kratko, jer je bila ponuda da se proda za kunu s kompletnim dugovima i imovinom i to je dio ondašnje politike podržavao. Ja sam rekao da to ne dolazi u obzir jer radnici onda ne bi dobili ni lipe – ističe.
Stečaj ove dubrovačke tvrtke trajao bi kraće i da se dozvolila prodaja Remize za 45 milijuna kuna. No, umjesto da se neposrednom pogodbom Remiza proda za 45 milijuna kuna, zbog negativnog mišljenja središnjeg ureda Porezne uprave, koji je tražio daljnju prodaju nekretnina usmenom javnom dražbom pred sudom po početnoj cijeni od 45 milijuna kuna, na kraju se došlo do cijene od 24,3 milijuna kuna. Kako se navodi u završnom računu, od toga je stečajna masa utržila manji iznos budući da je nekretninu kupio razlučni vjerovnik uz prijeboj svoje tražbine s kupoprodajnom cijenom. Da je prihvaćena ponuda od 45 milijuna kuna, tada bi se namirili vjerovnici prvog višeg isplatnog reda u cijelosti.
Naknade ovise o vrijednosti imovine
Čuju se kritike i da se sa stečajevima namjerno odugovlači. Pitali smo ga ima li u tome računice.
— Nema. Niste plaćeni po dužini trajanja stečaja, nego po vrijednosti prodane imovine. Ja sam se davno mogao maknuti iz stečaja GP-a, ali nisam radi ljudi. Kad dobijete tu maksimalnu naknadu, što su neki stečajni upravitelji napravili prije 15-ak godina, maknete se iz stečaja pa iza vas dođe drugi. Tamo gdje ima puno nekretnina naplati se i on pa i on može teoretski otići, ali to nije u redu prema vjerovnicima. Tada se oštećuje stečajna masa. To su vrlo rijetki slučajevi i u zadnjih pet godina takvih stečajeva nema – objašnjava Knežević.
Ljudi se poistovjete s imovinom
Stečajna upraviteljica Ivanka Sušić šibenski slučaj, govori nam, ne doživljava kao napad na stečajne upravitelje.
— Osobno to ne doživljavam kao napad na stečajne upravitelje, već kao napad čovjeka kome je već oduzimano oružje zbog nasilja u obitelji. Takav čovjek može ubiti bilo koga za koga on smatra da mu nešto ne odgovara. Od 2001. godine vodim stečajeve. Imala sam neugodnosti, ali bilo je i ljudi s kojima mi je bilo ugodno raditi. Neki ljudi kad ostanu bez imovine za koju nisu vratili kredit imaju osjećaj da će osobno biti ugroženi, kao da su oni ta imovina. Poistovjete sebe s imovinom, a to što nisu vratili kredit ne smatraju svojom pogrešnom poslovnom odlukom, nego je uvijek netko drugi kriv – govori nam stečajna upraviteljica.
— Čovjek je donio pogrešnu poslovnu odluku kad ne može vratiti kredit i misli da je svatko kriv samo da on nije ništa pogriješio. Po svojoj prirodi nisam strašljiva osoba. Ako je netko strašljiv, mislim da ne može raditi posao stečajnog upravitelja jer se često susrećemo s neugodnostima radeći svoj posao – govori dalje Sušić.
Napominje kako se prodaja nekretnina vrši na Fini javnom dražbom tako da stečajni upravitelj nema utjecaja na prodaju. Osvrnula se i na maksimalne naknade o kojima se ovih dana puno govori.
— Naknade stečajnih upravitelja obračunavaju se po tarifi. U stečajevima u kojima nema imovine, stečajni upravitelj se neće ništa naplatiti. To je posao kao i svaki drugi. Netko ga hoće, a netko neće raditi. Da je ugodan, nije. Ako radite taj posao, možete se naplatiti u stečajevima gdje ima imovine, a gdje je nema nemate od čega. Nisu stečajni upraviteji sebi izmislili tarife nego su one zakonski propisane i ovise o imovini. Ima ih s nula kuna, ima ih s visokim naknadama. No, stečajni se upravitelj naplaćuje na kraju stečajnog postupka. Nekad postupak vodim pet godina i tek se nakon pet godina naplatim. Tako i kolege. Ako je ta naknada i visoka, kad je podijelite na sve te godine i sve što ste odradili, možda nekome tko gleda sa strane to djeluje puno, a vama koji ste u tome sudjelovali, i preznojavali ste dok ste taj novac zaradili, onda vam to ne djeluje nešto previše – zaključuje.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 10. veljače 2021.