često pišem u ih formi,
u totalnoj opreci spram patrijarhata,
koji mi je definirao odgoj, obrazovanje, mišljenje,
s osamnaest godina nisam imao pojma što želim u životu,
ne znam to niti s četeres i sedam
(kad saznam već ću biti prestar za neku ozbiljniju akciju).
ponašam se moralno superiorno, naporan kao kolega, prijatelj, muž i sin,
smaram, opterećujem, stalno se na nešto žalim,
kad mi se ne priča s nikim ne govorim, upadljivo blaziran,
kad sam raspoložen preglasno se smijem,
startujem ko’ ministar vanjskih onu njemicu,
kad na domjenku malo popijem provociram,
neukusno dobacujem, prenaglašeno komplimentiram,
svih komentiram, seksualno aluzivan, sarkastičan, osjetljiv,
nadmen, preponosan, sitničav, mušičav,
vrijeđam se za svaku sitnicu.
———————————————-———————————————-———-
ljeti njorgam, ajme što je vruće, nemam đe ni kafu popit,
ne, nijesam se parkiro’, ma nema mjesta na gracu,
ne može se ući u grad od gužve, opet oni konopi, redovi, preskupi kokteli,
bježim na palas, otoke, zabačena ljetna kina,
bježim od restorana, apartmana,
praonica, putničkih agencija,
kajak kanu ekspedicija, taksi koncesija
(gdje su nestale one nekad popularne pedaline).
sve je kombinacija mesinga, mermera, plastike, raguzejskog snobizma i
malograđanštine,
kao u sepiji asteroid sitija vesa andersona,
biti na belviju ili u poći u belgiju dođe ti na isto,
opet mi padaju na ruke vodene bombe,
opet mi padaju persijane na oči,
a ježurka ježić iz nekog razloga odzvanja u glavi,
evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton s modrim velom.
skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju zali.
a sova huknu svoj ratni zov,
drž’te se, ptice, počinje lov.
———————————————-———————————————-———-
sezona lova je konačno finula,
kruzeri isplovili, svi sve zatvorili,
živimo u tužnim ruševinama ljeta,
životom običnog tempa i osamnaestkaratnog razočaranja.
obalni grad isti ko’ škoj, moj je čudni dom
(prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj).
i zimi njorgam isto,
ajme pustoši, koja dosada,
ne mreš pola godine biti diznilend,
destinacija, mravinjak, open spejs suvenirnica,
a drugu polovicu prespavat u grobljanskoj tišini,
na mihajlu, pod lapadskim čempresima,
nije zdravo, morbidno je i neurotično,
kao u filmskoj kulisi, svetom stefanu,
nema proizvodnje, zabave, nema gosta, ali ni stanovnika,
samo depra, bura, golubovi, galebovi, natmureni bijeli ovratnici,
opegeovi što raznose povrće na adrese,
ovo je kugina kuća augusta šenoe i tomislava ivića,
spavaonica nesretnih ljudi koji trče za lakom lovom,
vučemo se pustim ulicama poput duhova, šugavih kučaka,
bez smijeha, igre, susjedstva, hladne pive, prijateljstava,
ukuhane kave ispred zgrade, šaha na klupama,
preferansa i remija, priganih liganja, ljutike, napolitanaka,
a kiša ne fermava od dana sjećanja.
ajme što je zahladilo,
bježe svi na mauricijus, sejšele,
poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću i ja da vidim tog ježa budalu.
———————————————-———————————————-———-
kao izolirani incident, ingoknito vašar stiže na bijeli kamen,
sletjele sa sjevera kućice kao pijani sobovi,
zauzeli prostore, placete, trijemove, duše,
idemo svi kontra sebe, jer nam se u jednom trenu učinilo,
kako nemamo izbora (a uvijek smo ga imali),
u ovom gradu bipolarnog poremećaja,
na rubu prsnuća, u cinizmu predanja.
uz kobasice i gemišt puštamo s lanca ono naše drugo ja,
napuštamo sav onaj formalizam i prijetvornost,
citiramo palmotića i kneza govnenog, rugamo se jedni drugima i svima
oko nas
(u pozadini enigma svira riturn to inosens).
bez obzira na lošu klopu, jeftinu mjuzu i tešku cugu,
naš rijunion je i više nego uspio,
hvala svima na ugodno provedenoj večeri.
zaključno smatramo, suma sumarum,
da više nikad nećemo pjevati sljedeće pjesme,
tri sulara, ivana klakara, sve što počinje na fešta,
da je keptn svojim govorom opravdao ime i status,
da kartagu treba razoriti,
da je ptičareva genijalnost bila neopravdano zapostavljena sve ove godine,
da se i grande vasilije može citirati,
da postoji i nešto što se zove posljednje utočište hulja,
da je tigrova izočnost njegova sramota,
ali i veliki gubitak za nas,
da je kunilingus i sve tehnike njegove izvedbe tema koja nipošto nije
završena,
da smo se više izgrlili međusobno u pet ura,
nego s vlastitim ženama u godinu dana,
da se štefan grozi javnih nastupa,
ali je kamen temeljac ove naše male družine,
i da nam koke sarkastično komentiraju fotke
riječima,
ne zna se jesu li ljepši ili pametniji
(dok im maliciozno uzvraćamo riječima,
kako sam se nadala, dobro sam se i udala).
da nam je grad u stvari otet,
da ga nemamo ni ljeti, ni zimi,
tu smo, ali kao i da nas nema.
što dalje bješe, kakav je kraj,
pričat ću i to jednom, potanko, znaj.
i da, mislim da sam usput
konačno pronašao, ono svoje izgubljeno vrijeme.
STAVI NA JAVNO Persijane na očima
