Njihov nekadašnji zajednički stan na broju 10. u Lučarici, dakle njih dvije sestre, Slave i Nede, i sinova im Rudele, Čokija, Čola i kurira Ivice, bio je središte subkulture i društvenih događanja Grada i ne tako davnih godina.
Kad smo se družili i živjeli skupa, zajedno ko' jedan! Zajednička gledanja TV, posebno povodom nogometnih navijanja, razna slavlja i feste povodom odlaska i dolaske bilo kad i bilo gdje. Zajednička preslušavanja, jer tu su redovno navraćale prve tada teško nabavljive LP ploče na Čolov gramofon s kojeg bi se čuli razni novi zvuci. Zajednička čitanja, jer Rudela je bio strastveni sakupljač stripova svih stilova i junaka, posebno legendarnog Alan Forda. A tek… bilo je tog. Jer, njihov stan bio je saloča navraćanja, druženja, kazina i škeraca svima koji smo ih znali.
Slavine fotke sjećanja
Rudelina majka Slave znala je Grad u dušu. I čeljad mu. Posebno one koji su navraćali do betula, znanim Putem od križa. Naime, cijeli život je provela za šankom, s one druge strane, kao konobarica, često slušajući svoje drage i manje više dobro znane goste i njihove životne priče. Sjeća li se tko još ugostiteljske firme koja se zvala „Lovrijenac“? Možda, još koje starije čeljade Grada. E, legendarna firma UTP „Lovrijenac“ okupljala je sve nekad znane betule Grada, od kojih je rijetko koja preživjela do današnjih dana. Nama, mojoj generaciji i koju godinu manje il' više, i te kako draga gospođa Slave radila je u nekadašnjoj Gradskoj kavani, pa Ispod loze na Pločama, pa u Labirint baru, pa… pokazuje fotke, svaka od njih priča je za sebe. Veljuni, maškare, svadbe, pa striptizete u Labirintu, pa, pa, pa… Da, pa – pa je svim tim betulama odavno. Ostale su tek njene fotke. S još više ponosa i sjaja u očima pokazuje staru crno – bijeli fotku, bila je kao klinka i sjajna plivačica, plivala u Jugu, toliko je bila dobra da je kao „pionirka“ plivala za seniore! I medalje osvajala i sačuvala ih. A onda vadi, naravno – opet staru, fotku sa nekog sleta, onog davnog iz nekih starih sistema i povodom nekih zaboravljenih datuma. Na mulu, njih nekoliko djevojčica. Ima tog još, ženski katedralni crkveni zbor, iza njih zauvijek u srcu čeljadi Grada uvijek nasmijani don Miro Babić, omiljeni svećenik puka. Ima još… u škrabici sačuvanih fotki.
Lijepa striptizeta Stela
Prisjeća se Slave puno tog, naravno i place. I ispravak iz prošlog đira! Miris peciva i kruha tete Jelke iz Rudeline priče me zamantro, ali to nije bila pekara, već butiga, komestibile! U kojoj je ipak kruh najljepše vonjao. Ta butiga bila je odmah pored hotela „Dubravka“. A dalje, iza nje ono što je i danas, „Kamenica“, ali tad u sklopu firme UTP „Lovrijenac“. U tom nizu prema skalinima Od Jezuita bila je butiga „Budućnosti“ u kojoj je radila majka Miša Lečića, pa brico Mustahinić, pa krojač Omerčahić, otac Mirsa i Enesa, dalje crevljar Žeravica, pa Tošović fotograf, pa Pendo i na vrhu limar Kakariđi. Jesmo li koga ispustili? Slave pojašnjava još nešto; betule smo tada zvali po šefovima, pa je čeljad betulu „Gundulić“ zvala Major, po šefu. Onu u kojoj bi se počinjalo nazdravlja od četiri izjutra, drugu na stranu prema Dvoru, pored butige od kruha koju je vodio dunda Vlaho.
A onda Rudela s ponosom vječnog malog klinca iz tog svega izvlači jednu fotku. Pojašnjavaju zajedno i on i majka mu Slave svoja sjećanja. Na njoj je Stela, jedna od najljepših striptizeta Labirint bara. Šezdeset i neke, oko Orlanda, ona, prelijepa Stela, elegantna plavuša koja je mamila uzdahe mnogih, lagano rukom grli Rudelu i baca kukuruz golubovima. Iza Sponza, veliki pano Igara. U Grad je došla zbog posla iz Beograda, nekoliko godina radila u Labirint baru, živjela kod Milana Čejovića, družila se najviše sa Slavom, te u đir i na sladoled vodila najčešće sina joj Rudelu. Ponekad i Bulu, Čejovog brata. Kako je došla, tako je i pošla iz Grada. I ostala vječno u ugodnim uspomenama mnogih klinaca, al' i gospara Grada.