Nasmijan i zadovoljan, Tibor Karamehmedović sve je samo ne loše volje. Autor, vokal i gitarist grupe Silente nedavno je izbacio svoj prvijenac. Album ‘I na kopnu i na moru’ koji sadržava čak 17 pjesama, a virtualno su podjeljeni u stranu A i B. Kompletan materijal je snimljen u svibnju i lipnju prošle godine u Morris studiju u Zagrebu. S duListom je podijelio par sitnica o njegovom nastanku i odmaku od zvuka Silentea.
Kako ste došli na ideju za solo album? Kako su članovi benda prihvatili Vašu ideju? Jesu li Vam pomogli u kreativnom procesu?
Kako itko dođe na ikakvu ideju? Trebao sam ostati doma i ‘pipati’ svoju karijeru. Oni su reagirali kao prijatelji, dakle sjajno i s podrškom. U tom trenu se nije imalo što prihvatiti jer opcije Silente nije bilo, a ja više volim dobit rakiju nego savjet. Brat Insan je pomogao oko teksta, on je ipak profesor i veliki pjesnik, a ja sam polovni student, prevarant.
Od kud vučete inspiraciju za svoje pjesme? Želiš napisati ono što želiš čuti. Jednostavno pišem dok ne zaspem. Jedem kad sam gladan, pijem kad sam žedan, a ostalo vrijeme pokušavam pisati, snimati i izvoditi.
Možete li nam reći više o kreativnom procesu nastanka albuma?
Za razliku od Silentea koji dobije skoro gotove pjesme i onda ih vježba tri mjeseca da bi snimio album i to što snimi ostane takvo, ja sam prvi put ušao u studio bez da sam znao kako treba zvučati pjesma. Hvala nebesima pa sam dovoljno pametan da pustim pjesmi da ona kaže što želi, bez da je pokušavam strpati u žanr. Evo anegdota, profesore moj: U studiju sam samo ja i snimam pjesme koje nikad nisam probao uživo s nikim. Ako situacija to zahtjeva, onda zovem svog tonskog majstora da ubrzam proces nekih instrumenata. I mjesec dana unutar projekta ton majstor mene zaustavi i kaže: ‘Ja stvarno ne znam što se događa ovdje i mislim da ne znaš ni ti’. Nisam znao i svidjelo mi se tako, radio sam prvi put sam pjesme bez probi i sam snimao sve instrumente. Uživao, zvao prijatelje da slušaju kad je bilo pri kraju, slavio… Taj osjećaj sreće hrani još uvijek, znam da ništa ne traje zauvijek, ali glazba je vrlo moćna stvar.
Koliko Vam solo i bendovske obaveze dopuštaju da se bavite drugim stvarima u životu?
Kakve druge stvari u životu? Tko se želi baviti drugim stvarima u životu pa ja živim svoj san pišem. Snimam i izvodim svoje pjesme. Ovo je 54. pjesma koju sam izbacio, to je točno duplo više nego mi je godina. To je fantastična informacija s kojom naravno ne mogu ništa osim se nasmijati u intervjuima (smijeh).
Smatrate li se ‘dubrovačkim trubadurom novog vremena’?
Da! I želim da to dubrovačke vlasti priznaju napokon, ili mene ili nekog mlađeg, možda bi bilo bolje. Evo ideje, na zadnjoj stranici lokalnih tiskanih novina objavljujemo pjesme Luka Paljetka i drugih krasnih pjesnika umjesto onih blesavih moralnih trzavica koje samo podižu naše ograde i štitove. Onda bi se takve titule same stvorile u narodu. I ne bih tu činjenicu da pišem pjesme uživao sam na svojoj verandi.
Što nam možete reći o zvuku samog albuma, na prvu prepoznatljiv, ali je u isto vrijeme popriličan odmak od zvuka Silentea?
Hvala, to mi puno znači jer je taj teret Silentea bio težak. Da ne ponavljam opet razlike u procesu snimanja, uzmi u obzir da je Silente više ljudi s više talenta – ja mogu dati njima ideju, ali oni će svirati kako oni žele svirati, i rade to, naravno, bolje od mene. Silenteu mogu biti početna ideja, ali ne mogu preuzeti zasluge, a ni krivice. Silente je jedan u trilijun, 6 ljudi u malom Dubrovniku snimi album u Mokošici i staroj bolnici – daju se otkazi da bi se pošlo u Zagreb i snimilo spot. Dva mjeseca nakon sve je drugačije. Ja mogu iscenirati svakakve naslove i povlačiti za rukav novinare koje poznajem, ali ne mogu natjerati ljude da kupe album i kartu, što je Silente dovelo do samoodrživosti. Silente je bio zanimljiv jer je nov, a ja sam zanimljiv jer sam iz Silentea. Ali i ja i Silente svakim trenom možemo propasti i žestoko ovisimo o publici. I ja i vlast ovisimo o publici samo što se ja ne kandidiram za ništa pa ne moram lagati o sebi ili se pretvarati da sam nešto što nisam.
Planirate li već sada nastaviti raditi na solo karijeri ili se vraćate obavezama benda?
Probat ću balansirati, najbolja opcija mi je da godinu dana radim jedno, a godinu drugo. Ne znam hoće li to u ovako prevrtljivom vremenu biti moguće, ali oba projekta su vrlo očito, estetski i idejno, različita. Neprijateljima volim spomenuti da je Silente umjesto dovršavanja 40 otkazanih nastupa (laka lova) snimio album i radi jednu koncertu promociju s 10-ak nastupa koja će trajati do kraja ljeta (pozitivna nula). Kao što sam rekao, možda je bilo bolje da sam ostao doma, ali što je bitno tko ima više kože na onoj stvari. Ja sam previše zaljubljen u ovo što radim i radit ću to pod svojim uvjetima, odnosno kad mislim da mogu dati sve što imam i što nemam. Inače, bježi s pozornice mali, gubiš nam obojici vrijeme.
Kada možemo očekivati solo koncert u rodnome Vam Dubrovniku i je li Vam teže nastupati ‘kod kuće’?
Ja sam lokal-patriot i legendarna mi je emisija ‘Gruške priče’. Kod kuće mi je najbolje pa ja sam otišao s pjesmom na zagrebački festival i pjevao sam ‘vrati ovog Gružanina doma’. Moram priznati, rating mi se popravio od tada i opet je sunčano mojim Gružem. Znam da je teže biti prihvaćen jer je susjedstvo tu i išao si s većinom ljudi u školu, ali meni se sviđa kako smo mi Dubrovčani topli kad želimo biti. I naravno, pomaže kad si pohvaljen u drugom gradu, onda se lakše opustimo jer smo previše samosvijesni. Ali opet, uzmi u obzir da je Dubrovnik dosta izoliran i povučen. Grad koji je leđima okrenut prilikama. A onda opet, kako ne biti ponosan što dijeliš grad s velikanima poput Luka Paljetka, Ibrice i Đela Jusića i, dopusti mi da budem emotivan i vrlo subjektivan da spomenem svog starog, Zena koji me naučio svemu što znam. Dubrovnik je fascinantan i nevjerojatan grad. Život je jedan, živi ga Fikreta!
FOTO: Marino Mislav Pejčinović