Prije točno trideset i pet godina u kino dvoranama je započelo prikazivanje najboljeg rockumentarca u povijesti – This is Spinal Tap, u kojem dokumentarist Marty De Bergi prati legendarni britanski heavy metal band Spinal Tap na njihovoj koncertnoj turneji po Sjedinjenim Državama na kojoj su 1982. godine promovirali svoj najnoviji album ‘Smell the Glove’.
Band, kojeg su još sredinom šezdesetih osnovali prijatelji iz djetinjstva pjevač/gitarist David St. Hubbins i gitarist Nigel Tufnel, uz basista Dereka Smallsa, Viv Savagea na klavijaturama i bubnjara Micka Shrimptona, nanizao je seriju hit-albuma u sedamdesetima, no početkom osamdesetih nalazi se zalasku popularnosti, te su ih novi album i turneja trebali vratiti na vrhove top-lista. Na njihovu nesreću, turneja vrlo brzo zapadne u probleme i kontroverze, a loše menadžerske odluke i nezainteresiranost publike uzrokuju seriju otkazanih nastupa i bezbroj razmirica unutar banda, kulminirajući potpunim debaklom pred ljutitom publikom u lokalnom luna-parku. Preslikavajući neuspjeh turneje, i sam dokumentarac je u svom premijernom prikazivanju ostao nezapažen na kinoblagajnama, ali je ipak uspio privući određeni broj novih fanova, najviše zbog tradicionalno crnog britanskog humora pomoću kojeg su se članovi banda borili sa svim nedaćama. Stari albumi banda odjednom su postali tražena roba.
Postojao je samo jedan problem – band nikad nije niti postojao. Režiser Rob Reiner (najpoznatiji po kasnijim remek-djelima ‘Stand By Me’, ‘Misery’ i ‘A Few Good Men’) koji u filmu glumi De Bergija došao je na briljantnu ideju satiričnog prikaza rock banda u stilu Stonesovog ‘Gimme Shelter’ i Zeppelinovog ‘The Song Remains the Same’. Za glavne uloge angažirao je svoje prijatelje, tada slabije poznate komičare Christophera Guesta (Tufnel), Michaela McKeana (St. Hubbins) i Harry Shearera (Smalls), te su u svega mjesec dana snimili preko 100 sati uglavnom improviziranih scena, koje su čak tri montažera dobili zadatak sažeti u 80 minuta filma. Rezultat je bila genijalna i urnebesna komedija, kojoj su svoj doprinos kroz epizodne uloge između ostalih dali Anjelica Huston, Fran Drescher, Billy Crystal i Dana Carvey. Film je po prikazivanju oduševio kritičare, no širu publiku privukao je tek kasnijim VHs izdanjem. Danas ‘This is Spinal Tap’ uživa kultni status, uz znatan doprinos modernoj popularnoj kulturi.
Vjerojatno najpoznatija referenca potekla iz filma je ‘pojačati razglas na 11’, uz obrazloženje gitarista Tufnela kako su oni najglasniji band na svijetu, jer njihova pojačala idu sve do jedanaest umjesto uobičajenih deset. Fraza je kasnije uvrštena i u službeni engleski rječnik. U filmu band također zapada u nevolje s izdavačima i prodajnim mjestima zbog iznimno seksističke fotografije na naslovnici novog albuma ‘Smell the Glove’, pa menadžment bez njihovog znanja odlučuje izdati potpuno crni album (opravdavajući se uspjehom ‘Bijelog albuma’ Beatlesa). Metallica je nekoliko godina kasnije naslovnicu svojeg najuspješnijeg albuma također ostavila potpuno crnom, kao posvetu Spinal Tapu. Jedan segment filma posvećen je i zamjenjivosti bubnjara. Redatelju Reineru je u pripremi filma inspiracija bio legendarni britanski metal band Judas Priest, koji je u tom trenutku bio već na sedmom bubnjaru. Jedina razlika je što su svi Spinal Tapovi bubnjari završili tragično: prvi je poginuo u bizarnoj vrtlarskoj nezgodi, drugi se ugušio na bljuvotinu (tuđu), treći se spontano zapalio, zatim je slična sudbina zatekla još devetoricu prije nego je na kraju dokumentarca, uoči odlaska na turneju u Japanu, aktualni bubnjar Mick Shrimpton eksplodirao na pozornici.
Uspjeh filma potaknuo je band na nastavak svoje ‘glazbene’ karijere, tako da su osim soundtracka filma kasnije izdali i dva stvarna albuma – ‘Break Like the Wind’ i ‘Back From the Dead’, oba s iznimnim komercijalnim uspjehom. Također je glumački trojac osnovao još jedan fiktivni band – folk grupu ‘The Folksmen’ o kojem je također snimljen dokumentarac ‘A Mighty Wind’.
FOTO: IMDB, Amazon.com,Billboard