S ponosom možemo najaviti kako od idućeg broja DuLista uvodimo nov i zanimljiv projekt te spajamo – nespojivo.
Riječ je o našoj novoj glazbenoj kolumni ‘Slušni aparat’ u kojoj će, pazite sad ovo, Petar Ipšić i Ivan Jelčić, izmijenjujući se svakog tjedna, u svojim tekstovima podijeliti s vama sve tajne glazbenog svijeta. A o čemu će pisati? O prvim albumima koje su poslušali, trenutnim top albumima, povijesti nekog benda ili izvođača… Nadalje, dotaknut će se povijesti dubrovačke scene, pripremiti za vas raznolike recenzije, ali i preporučiti koje festivale i koncerte ne smijete propustiti! Ako se niste dosad upoznati s likom i djelom naših novopečenih kolumnista, u idućim recima saznat ćete ono najzanimljivije…
Petar Ipšić, viši stručni suradnik za informiranje u Upravnom odjelu za poslove gradonačelnika glazbi je bio izložen još u formativnim godinama, u ono osjetljivo vrijeme koje Goran Tribuson zove ‘ranim danima’. Ako zanemarimo soundtrack album filma Top Gun i izbor kazeta koje je njegov stari donosio s mora, a kretao se u rasponu od Demisa Roussosa i Toma Jonesa do Boney M, u taj čarobni svijet uvode ga Ante Batinović i njegov ‘Rock Express’. Svake subote od 17:32 do 19 sati, ležeći na podu sobe u lapadskim ‘Mercedesima’, upijao je svaku notu koju je Batinović emitirao iz režije Drugog programa. U isto vrijeme, s pobožnom predanošću čita tadašnje glazbene časopise: beogradski Ritam i zagrebačku Heroinu. Postaje zaljubljenik u glazbenu kritiku i pisanu riječ.
Ivan Jelčić, predavač je na brojnim odjelima Sveučilišta u Dubrovniku, od komunikologije, elektrotehnike i računarstva do pomorstva i akvakulture, a povrh svega je vrstan ekonomski analitičar. U svom ranom djetinjstvu uspješno je zamijenio samoljepljive sličice ‘Fudbalera i timova’ lijepljenjem logoa heavy-metal bandova iz Brava po komonćinu, te reprodukcijom istih (logoa, ne komonćina) po torbama, gipsevima i školskim klupama. Najviše je ponosan na istovremeno korištenje ravnala, kutomjera i šestara za logo Accepta. U tom ranom, osnovnoškolskom razdoblju se rađa njegova ljubav prema hard rocku, metalu i TDK kazetama od 90 minuta iz Kompasovog duty-free shopa. Otkrivanjem kazetofona s dvije glave njegova glazbeno-konzumentska karijera strelovito napreduje.
Recenzije, povijest dubrovačke glazbene scene, preporuke za festivale… Sve vas to čeka u idućim brojevima DuLista
Srednjoškolski dani u Zelenoj naranči
U drugom ili trećem srednje, Ipšić se s već formiranim stavovima o najboljim bendovima i uz dozu samouvjerenosti koja se pripisuju mladosti, u špricanim rebama, ‘starkama’ i u tri broja prevelikom kožnjaku (ili povremeno u jeans jakni s prišivkom Metallice) pojavljuje u Zelenoj naranči, najprije vikendima, a ubrzo i preko tjedna. U Zelenoj naranči svoje večeri također provodi i Jelčić, diveći se DJ-evima koji svojom superherojskom odvažnošću metalce suočavaju sa Pixiesima, a pankere sa Azrom. Ipšić ističe kako na tom mitskom mjestu alternativne scene predratnog Dubrovnika, plesnog podija premazanog prolivenim pivom i izbacivačima koji nisu svaki put uspješno razlikovali pogo od tuče, upija sve što Luko i Pađo vrte iz DJ kabine. Povremeno bi Pađa laganim udarcem ‘martensice’ u zid kabine znao upozoriti da je vrijeme da promijeni đir. Te se navike danas – srami. Mudrom strateškom odlukom kombiniranja duge kose i pubertetskih akni, Jelčić uspješno u startu osujećuje potencijalne romantične kontakte sa ženskim rodom, što mu ostavlja više vremena da po srednjoj informatičkoj školi razmjenjuje gramofonske ploče, postere i salvete, a potraga za velikim četvrtastim najlonom kapaciteta 4 LP-a postaje njegov životni poziv.
Ipšić nam otkriva kako je ploče i kazete kupovao na rijetkim punktovima rock provenijencije; u butizi Jugotona na Stradunu i u prostranoj ‘pločariji’ u prizemlju RK Minčeta, jednom godišnje u Discoteci 33 u Trstu. Oni naslovi koji su mu izmicali zbog ograničenih lokalnih resursa nabavljao je putem ‘mail-ordera’ s europskog tržišta ili u privremeni posjed dolazio dobrom starom navikom posuđivanja uz obavezno načelo reciprociteta: ti meni, ja tebi. Prepoznat je i kao majstor snimanja kompilacija na kazetama (mix-tape), a naglašenom umješnošću u toj finoj tehnici nadomještao je nedostatak drugih frajerskih osobina. Moglo ga se vidjeti na gitarijadama u Lazaretima, ponekad i na bini. Fatalna ljubav s radijskim formatom snašla ga je kada je prošao na natječaju za Radio Libertas. Na Radio Laus stigao je mjesec dana nakon početka emitiranja i ostao do samog kraja, prošavši pritom sve uloge: od D.J.-a, voditelja, novinara, montažera i urednika. Najviše je volio pričati preko pjesama.
Napredak tehnologije motivira Jelčića da kompakt diskove za svog dobrog prijatelja Sony Discmana kupuje u Alabami, gdje je iz prve ruke saznao zašto Amerikanci Lynyrd Skynyrd zovu ‘Prljavo Kazalište Juga’. Grčevito se odupire Billy Ray Cyrusu što se pokazalo kao katastrofalna pogreška jer je Billy Ray gubitak profita morao nadoknaditi preko svoje kćeri. Sve svoje vrijeme i novce troši u Atlanti po klubovima sumnjiva morala i glasne glazbe, gdje shvaća da su glazbenici isti kao i mi, samo neki puno bolje podnose alkohol.
A danas?
Jelčić još uvijek voli potegnuti do neke europske metropole na dobar koncert, a usporavanje bioritma i metabolizma proporcionalno kompenzira slušanjem Dooma uz iznimnu psiho-fizičku neaktivnost, sa parolom ‘Live Slow, Die Old’. Zauvijek pamti nogu u glavu od Mikea Pattona (i trodnevnu oteklinu gornje usne) i bocu Jack Danielsa sa Peterom Steelom. Najviše žali što je netko u Peytonu prepiturao grafit Metal Črč. Ipšić naravno glazbu prati i danas, iako se ne može oteti dojmu da je popularna glazba imala svoje bolje dane. Posve je osvojen streaming servisima poput Deezera, ali još uvijek kupuje CD-ove. Ima i nešto ploča. I želi vam dobrodošlicu u romantiziranu verziju popularne glazbe.