Festa svetog Vlaha sve je bliže, a s obzirom na specifičnu situaciju u kojoj se ove godine nalazimo, u javnosti su se pojavile informacije kako ove godine neće biti tradicionalne procesije Gradom, ali i da se neće birati novi svjetovni domaćini Feste. Tako bi i u 2021. festanjuli trebali biti oni prošlogodišnji Ivica Đurđević-Tomaš i Ivica Vrlić. Među festanjulima je, kako smo već pisali, kružio svojevrsni referendum prema kojem je prevagnulo mišljenje kako treba zadrzati prošlogodišnje festanjule. Festanjuo Zvonimir Skansi pojasnio nam je kako ‘nije istina, a kako su obrazložila 33 festanjula, da način glasovanja za izbor festanjula nije legitiman jer u članku 8, alinea 3. piše da Skupština Bratovštine kandidira festanjula tajnim glasovanjem’.
-Ta skupina obrazlaže svoje neslaganje sabiranjem novih festanjula time da ‘neće moći doživjeti sve ljepote Feste sa svojim obiteljima kao što su imali svi dosadašnji festanjuli’. To nije istina jer festanjuli koji su birani prije 1990. također nisu mogli ‘doživjeti ljepotu Feste’ radi ondašnjeg režima pa su se ipak i unatoč potencijalnim neugodnostima koje su mogli imati odlučili obaviti ovu časnu dužnost – ističe festanjuo Skansi te napominje kako se festanjuli nisu birali samo u izvanrednim slučajevima i okolnostima.
Bez festanjula u izvanrednim okolnostima
Tako Općina, podsjeća Skansi, prema knjizi Dubravka Kovačevića ‘Sveti Vlaho i njegovi festanjuli’, 1883. nije imenovala festanjule, već je odredila da općinski činovnici Vice Beuta i Ivo Pasarić pođu pričekat’ i ispratit’ barjake.
-Kako čujemo, ovo je slavno Upraviteljstvo Općine ukinulo festanjule za priređenje svetkovine Svetog Vlaha, samim tim sjajno će ipak svetkovati ovaj dan, samo što se neće milostinja skupljat’ tamo i amo, a festanjuli su skupljali ‘milostinju za troškove Feste’, jer će Općina namiriti sve troškove – ističe festanjuo Skansi te dodaje kako festanjuli nisu bili imenovani ni 1917. te 1918., tj. za vrijeme Prvog svjetskog rata i za razdoblja socijalizma, odnosno komunizma, između 1949. i 1969.
-Nadalje, pismo koje je upućeno, a na kojemu je spisak 33 imena bivših festanjula, ne da je nevazeće, nego se to zove ‘anonimno pismo’. Bez potpisa pošiljatelja ili autora i spiska festanjula, također nepotpisanih. Takva pisma se uglavnom ne uzimaju u razmatranje i završavaju u broki od smeća ili nekad u arhivu tek da se vidi što se piše. Znači, pismo ‘ne postoji’ – naglašava Skansi.
Najvažnije od svega u ovome trenutku, ističe Skansi, razumijevanje je procesije i uloge festanjula.
-Kroz cjelu povijest svijeta ili kroz cijelu povijest kršćanstva, procesije su se održavale i organizirale da bi se ljudi obratili Svecu i da bi po Njegovom zagovoru bili spašeni od raznih ugroza, kuge, kolere, trešnje, ratnih opasnosti, a ne da bi netko doživio neku čast. Ti ljudi koji bi ponekima trebali biti u procesiji radi ‘časti’, tu su da bi predvodili vjernički puk u molitvi i obraćanju sv. Vlahu za pomoć. Posebno u ovim vremenima Covid-a ovo se nije smjelo dogodit’ jer cijela poanta procesije je molitva za iscjeljenje od bolesti, a to neki ne razumiju. Zato nije čudno da i znameniti barokni pjesnik Jaketa Palmotić Dionorić u svom epu ‘Dubrovnik ponovljen’ u jednoj sceni rastvara nebesa u kojoj sv. Vlaho odlazi pred Božje prijestolje kako bi kleknuo i izmolio milost za Grad srušen potresom i obraćajući se Svevišnjemu on za Dubrovčane kaže ‘to je moj puk, to su sve moji sinovi’. A u duhu te sinovske ljubavi i Dubrovčani se nadaju da će im Parac oprostiti i neku njihovu manu ili slabost jer ‘imena njihova zapisana su na nebesima’ (Lk 10,20) – prokomentirao je festanjuo Skansi ovogodišnju situaciju oko izbora festanjula.
Ljubav Dubrovčana prema Parcu
O aktualnoj situaciji oglasio se i festanjuo Dubravko Kovačević, autor knjige ‘Sveti Vlaho i njegovi festanjuli’ koji je donio povijesni pregled ‘ljubavi Dubrovčana prema svetom Vlahu. Najbolji odgovor za malodušje koje je ušlo u festanjule, istakuo je Kovačević, propovijed je kanonika Antuna Liepopillia upućena Dubrovčanima prigodom proslave XVI – stote obljetnice mučeničke smrti sv. Vlaha.
-Pravog je Dubrovčanina temeljna oznaka, ili bolje karakteristika, sinovska ljubav, neograničena privreženost, smjerno pouzdanje, stalna nada, tvrdo osvjedočenje, e će njega i njegove mile veliki i slavni Parac sv. Vlaho u nevolji očinski obraniti, u dvojbi naputiti, u tjeskobi utješiti, od pogibelji osloboditi; kratko, a istinito: e će mu On od Boga isprositi sve one milosti, sve darove i dobra duševna i tjelesna, koja bi mu bila uharna na spas duše. A ta je namisao baš i navela naše pređe, da su položili svoj grad na svetu i moćnu Njegovu ruku; ili su Ga slikali, gdje iz oblaka pazi i blagoslivlje svoj mili Dubrovnik. Dubrovčanin u to tvrdo vjeruje, a domaća mu povijest to priglaviva, jer spominje bezbroj slučajeva, u kojim mu se očito ukazala moć obrane sv. Vlaha; a to mu potvrđuje kućna predaja sa majčinih usana. Zato, kako što čedo sahne, kad njegove oči ne vide milo lice matere svoje, tako i Dubrovčanin čezne za rodnim krajem, koji neizmjerno ljubi, i jedva čeka, da čas prije dođe amo i pokloni se sv. Vlahu; da mu se zahvali, ako je u radosti, ili mu se istuži, ako je u dreselju, i da mu se moli za napredak svoj, blagostanje i spas.
Tko bi mogao opisati silnu radost, uzbuđenost, ushićenje našijeh pređa, kad bi promolili i ugledali zavjetnu crkvicu sv. Vlaha ‘na Gorici’, kad bi okitili svoje brodove i gromko pucali iz svojih topova? Dubrovkinje su milu svoju djecu dovodile još u povoju, e bi primila blagoslov sv. Vlaha; vlastela bi i plemići prilazili na blagoslov, kad bi postali mladići; starovijećnici bi prosili, da ih nadahne, kad su raspravljali što važna, poslanici bi kleknuli, da isprose blagoslov pri putovanju.
Ali je nadasve odsijevala ljubav Dubrovčana prema sv. Vlahu u tuđini, gdje su se oni nalazili; oni bi na svoj trošak podizali crkve posvećene svom Parcu, ili bi barem imali u stanovitoj crkvi svoj oltar sv. Vlaha, nadasve po Istoku, u Mlecima, Đenovi, Firenci, Jakinu, Napoli; gdje su bili Dubrovčani, tu je bio i sv. Vlaho! – podsjetio je na Liepopillijevu propovijed Kovačević istaknuvši kako je ‘ljubav Dubrovčana dokazana ovim povijesnim činjenicama’.
Bez festanjula nema Feste
-U Dubrovniku naši stari sagradiše u prastaro doba crkvu sv. Vlaha tik kod vrata Pila; ljepšu i prostranju, gdje je i danas njegov hram; odmah iza trešnje ju urediše; a kad izgori, iznova je sagradiše. U svim ostalim crkvama sv. je Vlaho u raznim slikama. Gdje god su bili kneževi, kako predstavnici vlade, crkva je bila posvećena sv. Vlahu. Za pomorce i putnike sagradiše zavjetnu Svečevu crkvu ‘na Gorici’. Neizmjernom brigom i troškom dobavili su svete moći slavnoga Parca svoga, ukrasili ih pribranom radnjom od zlata i srebra i dragim kamenjem, a jednakom su brigom pribavili nase ukrađenu ruku Svetitelja svoga. Sv. su Vlaha stavljali na gradskim mirima, na svojim tvrđavama bilo u gradu bilo u državi svojoj. Kip je sv. Vlaha resio zgradu, gdje se kupilo veliko vijeće; a i danas resi Općinski dom. Imali su sliku sv. Vlaha ili kip: na državnom barjaku; na trgovačkoj zastavi; na državnom pečatu; na kovanom novcu. Knezovi, kad bi stupili na upravu, primili bi prsten sa sv. Vlahom, kako znak svoje vlasti. Poslanici, kad bi se uputili u Carigrad, nosili bi sobom sliku sv. Vlaha, koja se i danas čuva u Stolnoj Crkvi. Naputak, kog bi poslanici primili, uvijek je ovako počinjao: In nome di Dio Omnipotente, della Santissima Sua Madre Maria, e dei gloriosissimo Nostro Gonfaloniero Santo Biagio… ili ‘U ime Boga Svemogućega i slavne Njegove Majke Marie, i glasovitog našeg Branitelja i Guvernera svetog Vlaha…’ Na glasu je na daleko bila svečanost sv. Vlaha, kojoj bi dohrlila sva okolica i mnogi stranci, prigodom koje vlada nije štedila u trošku, e bi svečanost što sjajnije protekla. U staro doba ‘porota’ je sudila, zakletva se i osuda izdavala u crkvama sv. Vlaha. Napokon, najbolji je dokaz ljubavi Dubrovčana prema Svetitelju svome je tako zvana ‘franchigia di S. Biagio’- podsjetio je Kovačević dodavši kako je ‘sve na svijetu nestalno i promjenivo, ali je jedna stvar stalna i nepromjenjiva’.
-A ta je da će, dok traje Dubrovnik, trajati i neograničena ljubav Dubrovčana prema svome milomu i svetomu Parcu, a ufamo, da će i Njegova obrana stalna ostati na dobro i na spas svijeh Dubrovčana! Festanjuli su kumovi Feste sv. Vlaha, i bez festanjula nema Feste. Nadahnuti primjerom sv. Vlaha mučenika i milosnog branitelja, pozivam sve koji organiziraju ovogodišnju Festu sv. Vlaha da ne prekidaju tradicionalno biranje festanjula sv. Vlaha – zaključio je festanjuo Dubravko Kovačević.